Profesor Jakov posvetio 
se obitelji i političkoj karijeri supruge Kolinde

Tradicija u obitelji Kitarović da najmlađem naraštaju ljeto počinje odlaskom na Dječji festival u Šibeniku, za Jakova Kitarovića, supruga predsjedničke kandidatkinje HDZ-a Kolinde Grabar-Kitarović, sveto je pismo. I ovo ljeto, kao i svih proteklih godina dok je obitelj živjela u Zagrebu, Washingtonu i sada u Bruxellesu, njihova su djeca Katarina i Luka s ocem uživala u jedinstvenom šušuru Šibenika, oni tek stvarajući svoja sjećanja, a on – prisjećajući se godina kad je sa starijom sestrom Sašom u rodnom gradu svoga oca provodio ljetne dane, prije no što bi otišli noni na Lošinj i u Rijeku se vraćali tek dan prije početka nove školske godine. Sličicu iz djetinjstva svoga sina, a sada i unuka, živo prepričavajući, prenio nam je otac Jakova Kitarovića Ivo, legendarni profesor s riječkog Pomorskog fakulteta, čijim je stopama krenuo i Jakov, sada “mirujući” profesor na istom fakultetu koji će se, izvjesno je, vratiti svojim studentima.

Svjetla pozornice Jakov Kitarović, muž političarke i diplomatkinje, bivše ministrice vanjskih poslova i europskih integracija, veleposlanice i jedine žene u povijesti NATO-a na dužnosti pomoćnice glavnog tajnika za javnu diplomaciju, sada predsjedničke kandidatkinje HDZ-a, dosad je, kad god je mogao, nastojao izbjeći. No, nedavno, za proslave blagdana Velike Gospe na Trsatu i dan poslije u šetnji riječkim Korzom sa suprugom i njenim stranačkim kolegama, taj je, kako ga većina prijatelja i znanaca opisuje, samozatajni čovjek već svojim pojavljivanjem privukao pozornost. Svjestan da će se za trajanja suprugine kampanje i za njega, na ovaj ili onaj način, zanimati javnost, tu je činjenicu, na sebi svojstven način, mirno i staloženo prihvatio. Zna kako je biti na naslovnicama jer sigurno nije zaboravio da su ga, dok je Kolinda Grabar-Kitarović bila veleposlanica u Washingtonu, prozvali zbog korištenja službenog automobila veleposlanstva u privatne svrhe – razvozio je djecu u školu i druge aktivnosti i odlazio u nabavu – o čemu su svjedočile snimke kasnije otpuštenog službenika osiguranja veleposlanstva.

Premda oboje Riječani, rođeni iste 1968. godine, koji su se mogli sresti i na Korzu, Jakov i Kolinda upoznali su se u Zagrebu, dok su oboje studirali, ona na Filozofskom fakultetu, a on na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, na kojem je Jakov 1998. godine i magistrirao s temom Poboljšanja točnosti diferencijskog globalnog sustava satelitskog pozicioniranja. Jedan mu studij nije bio dosta pa je završio i nautiku na Pomorskom fakultetu u Rijeci, a da hoće, mogao bi i ploviti jer je odradio i jednogodišnju kadeturu na brodu i položio časnički ispit. Prije studija Jakov je u Rijeci najprije pohađao prva dva razreda u Talijanskoj gimnaziji, kako bi, priča njegov otac, još bolje naučio talijanski jezik, potom je treći razred pohađao u riječkoj gimnaziji, a četvrti je razred završio u Americi, odakle se vratio s usavršenim znanjem engleskog jezika i odlukom da će studirati elektrotehniku.

Uvijek kasni

Postupak stjecanja doktorata znanosti na zagrebačkom FER-u lani je prekinuo, bolje reći svoju je znanstvenu karijeru već i prije “zamrznuo” posvećujući se djeci i supruzi koju je karijera najprije odvela u Ameriku, a potom bliže kući, u Bruxelles, gdje posljednje tri godine živi obitelj Kitarović. Na Pomorskom fakultetu, gdje je predavao elektroničku navigaciju i računalne komunikacije u upravljanju brodom te brodsku elektrotehniku, vjeruju da će sigurno doktorirati i vratiti se predavanjima i znanstvenom radu. Njegovi bivši studenti pamte da se prema njima odnosio kao prema kolegama i da je bio dobar predavač, koji je znao dobro prenositi svoje znanje često se, da bi im približio gradivo, služeći praktičnim primjerima iz svakodnevnog života. A na ispitima kod Kitarovića, otkrivaju, točno se znalo koliko moraš znati za dovoljan, a koliko za odličan. Kolege i prijatelji o Jakovu najprije kažu da je miran, staložen, obiteljski čovjek. Ne voli se nametati, nije od onih koji će povesti pjesmu u društvu, ali voli se družiti s obiteljskim prijateljima i djecom kojoj se potpuno posvećuje pa su jako vezani za njega. Odlikuje ga, ističu, i briga za druge ljude, uvijek se, kad dođe kući, raspituje za školske prijatelje i drago mu je čuti da je netko od njih uspio i da mu dobro ide, a ako nekome treba pomoći – tu je. Ima on, kaže njegov dobar prijatelj, i svojih mana.

– Ponekad je malo zatvoren, ne s nama starim prijateljima koje dugo poznaje, nego u novom okruženju, njegova nenametljivost zna biti shvaćena kao manjak prodornosti i ambicije, a najveća mu je mana da, za razliku od svoje žene, uvijek kasni. Minutu ili pet, ali nikad nije stigao na vrijeme. No to se već zna, a znamo i da, kad dođe doma, nastoji stići na sve strane, a ne uspijeva – otkriva dugogodišnji prijatelj supružnika Kitarović.

Generacije Riječana koji su pohađali Pomorsku školu u Bakru i Pomorski fakultet te riječku gimnaziju sjećaju se i njegova oca i majke, profesorice talijanskog i engleskog jezika, te kažu da se na Jakovu i njegovoj četiri godine starijoj sestri oduvijek vidjelo da su iz profesorske, fine obitelji kojoj je na prvom mjestu bilo odgojiti ih da budu skromni, pošteni i svjesni da je učenje i stjecanje znanja najveće blago, važno i vrijedno jednako kao što je to skladna obitelj u kojoj se svi podržavaju i poštuju.

Ljetovanja na Lošinju

Otac Jakova Kitarovića priznaje da je ponosan upravo na obitelj svoga sina, na njihovu ljubav, uvažavanje i slogu i ne smeta mu što je sin posljednjih godina više posvećen kući i djeci nego svojoj karijeri koja je, uvjeren je i on, tek “zamrznuta”. Bio je, kaže otac, uvijek dobro dijete, draža mu je bila knjiga nego druge aktivnosti, nikad nije bio sportski tip iako je kao osnovnoškolac i plivao i trenirao karate. Ljeti bi na Lošinju kod svoje none, s kojom je bio jako vezan, uživao s vršnjacima, kupao se i igrao, a noni je bio najdraži unuk jer je bio najposlušniji i volio je sjediti uz nju i slušati priče i zgode koje mu je pripovijedala. – Da ga pitate od koga je puno naučio, sigurno bi vam priznao da je to bila nona Biža, upijao je kao spužva svaku njenu riječ – uvjeren je otac Jakova Kitarovića. Nona, koja je doživjela 102 godine, nije krila ponos kad je pričala u kakvog je čovjeka njen unuk izrastao. Ljetovanja na Lošinju, u noninoj staroj kući, i danas je tradicija obitelji pa su i ove godine svi Kitarovići bili ondje na odmoru.

– Uz nonu i majku, obje danas pokojne, Jakov se motao po kuhinji pa njegovo kulinarsko znanje, koje je s godinama postalo umijeće, datira iz mlađih dana. Nije “silom prilika” naučio kuhati, oduvijek on to voli, kao što voli i jesti, što mu se i vidi – kaže otac domećući da su prije, dok su živjeli u Rijeci, i Jakov i Kolinda odlazili na trčanje, obično “đir po Vojaku i Trsatu”, riječkom kvartu gdje je Jakov odrastao, nedaleko od Osnovne škole Vojak gdje bi na nastavu pohitao – jer on uvijek ima vremena – tek kad bi čuo “drugo zvono” .