Profesor Velimir Srića: Nažalost, u nas ni političari ni sindikalni vođe nemaju - viziju

U srijedu, baš usred najduljeg štrajka prosvjetara, ugledni profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Velimir Srića javno je objavio da nakon 30 godina članstva napušta Sindikat znanosti. Uvodno je objasnio zašto se na to odlučio:

– To nije zato što se suprotstavljam ideji sindikalizma ili konceptu sindikata ni njihovoj borbi za prava, nego mislim da su ta borba i njihovi ciljevi sada neambiciozni i suprotni onome što prostor i vrijeme zapravo od nas traže.

A što traže?

Nazvao sam to povijesnom šansom za radikalnijim promjenama. Vidimo da Hrvatska posljednjih 20 godina grca u potrebi za promjenama i reformama, a one naprosto ne dolaze ili nailaze u malim dozama koje nas plasiraju sve niže i niže na svim europskim i svjetskim ljestvicama jer nema te hrabrosti da se rade drastičnije promjene. A one se ne rade zato što imamo pad povjerenja u političare i nesposobnost političkih stranaka da pokrenu te promjene. Tu su i pad povjerenja u medije, u poslovne ljude... Zapravo, u sve institucije koje postoje u sustavu, a jedna od institucija koja još donekle to povjerenje ima, ili bi ga barem morala imati, to su sindikati. I vrlo jednostavno, ako oni sad tu povijesnu šansu, da budu motor promjena u kojima treba tražiti suštinske pomake, ne iskoriste, onda ništa nije učinjeno. Razočaravajuće je da se jedan masovni pokret pokreće zbog sitnih materijalnih interesa od 6,11 posto, što je bavljenje birokratskim aspektima sustava, čime se zapravo bori za uravnilovku, za dizanje koeficijenta svima jednako. To je potpuno promašeno. Trebalo bi raditi nešto posve suprotno. Nasuprot materijalizma treba nam idealizam, borba za suštinske promjene, zaokret prema društvu znanja, suštinske reforme koje mijenjaju položaj učenika i djelatnika u znanosti i obrazovanju, koje znanost i obrazovanje uspostavljaju kao pravi motor razvoja. Trebaju nam promjene koje ubijaju birokratizaciju sustava, a ne afirmiraju je. Ne treba se boriti za iste koeficijente za sve, već za to da ljudi budu nagrađeni prema tome koliko stvarno nešto dobro rade. Borba za koeficijente tipična je birokratska pogreška, a ja se zalažem za meritokraciju. Naime, danas se boriti za mehanički rast koeficijenata znači da se borite za jednak položaj profesora i učitelja čiji učenici svi prolaze na maturi i onih profesora i učitelja čiji učenici svi padaju na maturi pa će svi ti učitelji i profesori imati isti koeficijent. Ili u slučaju znanosti, koja je danas posebno problematična, isti će koeficijent imati znanstvenik koji je u rangu redovnog profesora u trajnom zvanju, objavio je 50 ili 100 knjiga, relevantan je na svjetskoj razini i radi čuda, te znanstvenik koji je objavio šest članaka, od kojih četiri u koautorstvu, što je čisto zadovoljavanje nekih birokratskih formula. Eto, upravo je to ono za što se sindikati danas zalažu, a to su sitna materijalna korist i birokratizacija ravnomjernih koeficijenata. Za mene je to propuštanje povijesne šanse da se boriš za načela, i to onda kada ti ljudi imaju prilike vjerovati jer ne vjeruju više nikome drugome. A ti se boriš za krive ciljeve i zapravo uništavaš cijeli smisao tog pokreta.

Ipak, odaziv na štrajk je masovan i valja podsjetiti da su stotine tih istih nastavnika vrlo angažirano sudjelovale u osmišljavanju obrazovne reforme, odradili su velik posao, no na kraju političkom odlukom od svega toga nije bilo ništa.

Da su sindikati sad pokrenuli prosvjed zbog tih reformi, bio bih prvi koji bi s njima hodao u toj povorci. Ali nisu. Znači, nitko se ne bavi time što ste spomenuli. Danas su ljudi u Hrvatskoj jako nezadovoljni i lako ih je dobiti za bilo što, u bilo kojem sustavu. A ono što je najgore jest to da se svatko bori za sebe. Medicinske sestre izaći će i boriti se za sebe, javni službenici također opet za sebe. I najgore je da se bore samo oni koji se nalaze na javnom, državnom proračunu. Danas je problem Hrvatske stvaranje, a ne trošenje. A kada god tražiš nešto iz “proračunske” Hrvatske, to u stvari ugrožava temelje ove države. Znanost i obrazovanje treba gledati kao najvažniji temelj države. I treba protestirajući govoriti da jedan dolar uložen u obrazovanje i znanost kroz deset godina vraća deset dolara. Ljude treba osvijestiti da je to suštinski problem, a ne sitni koeficijenti ili sitni materijalni interesi. Isto tako, problem kurikularne reforme nije u tome hoće li se pričati o ustašama ili partizanima ili hoće li u lektiri biti ovo ili ono djelo, već je suštinski važno učenike i studente naučiti misliti, kritički razmišljati i rješavati probleme. Naučiti ih da budu samopouzdani, da svoju sudbinu sami uzmu u svoje ruke, da budu poduzetni, da afirmiraju poduzetništvo te da kurikularna reforma koja se svodi na gluposti nije dobra kurikularna reforma. Poanta je u tome da ljude danas nije teško izvući na ulice, no moj je prigovor u tome da ih se na ulice izvlači iz krivih razloga. I zato svi ti protesti ostanu u malim grupama. Može se govoriti o velikom odazivu, ali danas je u Hrvatskoj lako ljude “izvući” na bilo što jer su svi ogorčeni.

Jeste li baš sigurni da je ljude lako izvući da prosvjeduju jer su ljudi uglavnom postali prilično apatični, a nema ni solidarnosti?

Lako ih je izvući, ali u malim interesnim grupama. Medicinske sestre i prosvjetari na ulicu su izašli “sami za sebe”. Znači, točno je, nema solidarnosti. Evo, upravo pripremam knjigu u kojoj sam, s jednim američkim kolegom, izdvojio četiri vrijednosti koje danas svijetu najviše nedostaju, a to su: povjerenje, suosjećanje, održivost i transparentnost. Mi danas ne vjerujemo ni Crkvi, ni državi, ni poslovnim ljudima, ne vjerujemo ni u brak, ni u medije, ni u sudstvo... A u takvom je svijetu teško bilo što raditi. Nevjerovanje u državu znači da se ne vjeruje političarima koji su sami za to krivi. U njih se s pravom ne vjeruje. I sam sam bio u politici i ženi sam obećao da u nju više ulaziti neću. Problem politike je u tome što se ona temelji na negativnoj selekciji. U politiku idu ljudi s viškom ambicija i manjkom sposobnosti i onda se u politici gomila natprosječno velika količina takvih ljudi. A ja se zalažem za idealizam nasuprot i iznad materijalizma. Nama ne treba koeficijent 6,11 posto, nego promjena ideja na kojima se sve stvari temelje. Nama danas u politici trebaju idealisti, a tamo ima tek 10 posto idealista i 90 posto onih koji su u njoj zbog materijalnih interesa, častohleplja. Nažalost, izgleda da je ista stvar napala i sindikate. Umjesto da se bore za neke suštinske perspektive, da imaju viziju, da se bore za bit kurikularne reforme i ključni problem u društvu i sustavu obrazovanja i znanosti, oni se bore za sitni materijalni interes i birokratske ciljeve. I time devalviraju i uništavaju smisao te borbe. Mislim da su u borbi uzeli tek pet posto ciljeva za koje se treba boriti, i njih su stavili u fokus, ali sve ono ostalo što je jako važno – nisu stavili. A kada suštinske probleme počnete ih rješavati, onda se materijalni problemi počnu rješavati sami. To sam naučio dok sam vodio resor znanosti, tehnologije i informatike u posljednjoj Vladi prije raspada Jugoslavije. To je bio primjer borbe za viziju i dugoročne ciljeve. Svake smo godine nudili ostavku ako se ne poveća izdvajanje za istraživanje i postigli da se proračunsko financiranje znanosti u Hrvatskoj u četiri godine povećalo četiri puta. Dakle, 400 posto. U usporedbi s tim zahtjevi od 6,11 posto su mizerni. Treba postići da se promijeni stav prema sustavu. Mi smo tada omogućili da se dograde Ekonomski fakultet i Elektrotehnički fakultet, sagradi Prirodoslovno-matematički fakultet i Institut za fiziku na Horvatovcu, da se sagradi nova Nacionalna sveučilišna biblioteka, nabavi prvi superkompjutor... Promijenio se i status znanstvenika pa su svi zaposleni u djelatnosti imali pristojne plaće. Ulagalo se puno i u razvoj znanstvenih instituta u privredi pa je Hrvatska mogla stvoriti Sumamed, tiristorsku lokomotivu i razne druge iskorake. Sve je to bilo moguće jer se suštinski ulagalo u zanost. To se danas ne događa zato što nema vizije i dugoročnog pogleda. Dakle, ne govorim napamet nego iz svog iskustva mogu reći da je sve to - moguće.

Sindikalnim vođama zamjerate i manjak komunikacije s članstvom. No jeste li se ikada vi osobno javili njima i predlagali, nudili neku pomoć, savjet?

Nisu me nikad zvali. Profesionalno sam previše zauzet da bih se nekome nudio, ali uvijek sam voljan raditi za svaku dobru stvar. Poznajem ljude iz sindikata. Uvijek sam bio njihov prijatelj, poticao njihove ciljeve i pomagao. I zato su se oni sad iznenadili ovom mojom gestom, ali ona nije neprijateljska u smislu njihove borbe, već zato što se pokazalo da ljudi koji to rade više razmišljaju o svojim foteljama nego o ciljevima. I zapravo – nemaju vizije. Ovih dana mi neki prigovaraju da sam nisam ništa napravio, a kritiziram, no slabo su informirani. Glupo mi je hvaliti se, ali ja sam jedini dužnosnik na nekoj višoj poziciji u Hrvatskoj koji je to radio volonterski. Bio sam volonterski predsjednik Zagrebačke skupštine bez funkcionerske plaće, nitko to prije ni poslije mene nije napravio. Pitate se kako je to završilo? Dao sam ostavku nakon deset mjeseci i napisao knjigu “Ta gadljiva politika”. Gledajući zagrebačku politiku posljednjih 20 godina jasno vam je zašto sam to napravio. Kao nestranačka osoba bio sam nemoćan, a nisam htio biti dio koruptivne politike. Kada je Vilim Ribić osnovao Sindikat znanosti, ja sam bio u Vladi, dakle na dvije različite strane. Paradoksalno je da je on meni tada prigovarao manjak rezultata i ambicije, usprkos svemu što smo tada učinili, a čak smo i plaće u znanosti u četiri godine bili udvostručili. Ali nije to toliko važno, važno je da smo tada afirmirali poziciju znanosti. A nije bilo lako. Za primjer, jednom sam u Saboru stao za govornicu i rekao: “Ako policija ode u štrajk, za pola sata imate kaos u državi. Ako obrazovanje ode u štrajk, za pola sata imate kaos u državi. Ako zdravstvo ode u štrajk, za pola sata imate kaos u državi. Ako znanost ode u štrajk, pet dana nitko to neće primijetiti. Možda ni dva tjedna, možda ni mjesec dana. Ali štrajk znanosti, nezadovoljstvo u tom sustavu uništava našu sposobnost da gradimo temelje Hrvatske i dugoročno uništava ovu zemlju. Nemam se čime prijetiti jer nemam koga izvesti na ulicu, ali ako ne povećate financiranje projekata koje nudimo, uništavate budućnost naše djece”. I točno se to dogodilo posljednjih godina, da država sustavno uništava budućnost naše djece jer usmjerava novac u krive stvari. Za primjer, Hrvatska od svoje samostalnosti 90 posto državnih poticaja usmjerava u tri djelatnosti: brodogradnju, željeznice i poljoprivredu. A što nam je bilo koja od njih dobro donijela?! U međuvremenu su samo duboko propadale. To je najbolji primjer što se događa kada se ulaže u krive stvari. Zato sindikati trebaju izvesti ljude na ulice i reći - tih 90 posto sredstava treba ići u znanost, obrazovanje, u suštinske promjene, a ne u sitne financijske korekcije i uravnilovku koeficijenata. No, to nitko ne čini. Zato što nema vizije.

Spočitavate li vi time sindikalnim vođama da su zapravo na neki način i sami postali - političari?

U Hrvatskoj, nažalost, to moraš biti ako bilo što hoćeš postići. Ali u ponašanju, ne ulaženju u političke stranke. A znamo da su neki sindikalni lideri zbog fotelja prešli u stranke. I to je još jedan razlog zašto se sindikatima sve manje vjeruje. Paralelno, sindikati i političke strukture postali su previše slični. Zato je glavni problem Hrvatske u tome da i među političarima i među sindikatlijama, nedostaju državnici. Državnik je osoba koja razmišlja o interesu države. Državnici nisu sitni politikantni. Oni ne razmišljaju o tome kako zadržati svoj mandat, kako na čelu sindikata ostati 30 godina. Oni gledaju dugoročni interes države i dugoročne interese struke. A kod nas je sve okoštalo u politikanstvu i borbu za vlastite fotelje i sinekure. No protiv toga se treba boriti iznutra. Zato je moj stav, i u politici i u sindikatu, uvijek bio isti - svi uđite u sindikate, svi uđite u politiku, razvodnite loše društvo, jer su tamo ljudi došli negativnom selekcijom, 90 posto njih nisu idealisti. Neki mi prigovaraju da se tek sada javljam, a zaboravljaju da sam šest-sedam godina žrtvovao politici kao volonter. Zato pozivam sve kritičare da i oni barem nešto naprave. Neka se oni malo “žrtvuju”, a ne samo izražavaju nezadovoljstvo u kafićima ili na blogovima. Previše ih samo zna “pljuvati”. Pokojni Mijo Mirković volio je reći da kod nas svatko zna više od onoga koji zna. Zato svatko misli da je bolji premijer, vođa sindikata ili nogometni trener od onoga koji radi taj posao. Ja priznajem samo kritiku s pokrićem. Ujedno, vjerujem da je danas najvažnije boriti se za nekoliko ključnih riječi - idealizam, umjesto materijalizma, meritokracija, umjesto birokracije, i dugoročnost vizije. Borba za afirmaciju neke djelatnosti, u ovom slučaju obrazovanja i znanosti, mora ići u tom smjeru. A to ja ne vidim u ovaj sindikalnoj aktivnosti. Tužno je izvoditi ljude na cestu i cijelu državu tjerati da, na neki način, bude talac za sitne materijalne interese i sitne birokratske koeficijente. Meni je to bio signal da treba demonstrativno izaći iz takvog sindikata.

Unatoč obećanju danom ženi, tim više što kažete da se u politiku dolazi negativnom selekciju pa u nju ulaze uglavnom oni najgori, biste li se ipak pristali opet politički angažirati?

Ne jer, kao prvo, držim obećanja. Kao drugo, ne spadam u populiste, već, ma kako god to sad zvučalo, u elitiste, a to vam ne garantira uspjeh u hrvatskoj politici. Treće, uvijek govorim ono što mislim, a ni to vam ne garantira uspjeh u politici. I četvrto, vjerujem da bi se svatko u Hrvatskoj trebao baviti politikom - neko vrijeme, a ne samo neki profesionalno, i to cijelo vrijeme. To je ono što tu djelatnosti čini lošom. Svi se trebamo povremeno žrtvovati u politici. No naši najveći “domoljubi” to su radili tako da preuzmu teret privatizacije na sebe i za jednu kunu kupe firmu uz političku podršku. Ili tako da se busaju u prsa i drže ruku na srcu kad svira himna. Tužno je da smo 20-ak godina potrošili, a da nismo iznjedrili nikakvu viziju, niti nove vrijednosti, a iznjedrili smo hrpu paradoksa koje nitko ne raščišćava. Naravno, teško je počistiti, ja sam svoj dio pokušao, i odradio. Nešto je išlo, nešto nije. Na kraju sam i knjigu objavio objašnjavajući zašto se time više ne bavim. Da svatko uloži tek dio svog vremena i energije, posebno najsposobniji, Hrvatska bi bila puno bolje mjesto. No najsposobniji nisu oni koji će se gurati. Vidite, kada sam se vratio u politiku, 2009. godine, na to su me nagovorili neki “omladinci”. Rekli su: “Vi nećete, a oni koji hoće, ne valjaju i ne znaju.” Da je svuda tako, pokazuju i istraživanja. Oni koji se guraju u politiku, upravo su oni koje bi prve trebalo maknuti. A oni koji ne žele, a bili bi korisni, njih treba dovesti. Dijagnoza izvora tog problema je jednostavna - ljudi s viškom ambicija i manjkom sposobnosti najlakše će uspjeti u politici. Jer tamo se ne gledaju sposobnosti, već ambicija, lojalnost svojoj grupi i svađalaštvo za tu grupu. Nažalost, svijet je takav i svijetu je teško nametnuti nove vrijednosti, a mene zanimaju te nove vrijednosti. Obećao sam ženi da više neću u politiku, jedino ovako kad me novinari, sindikati ili netko treći “povuku za jezik” jer teško je danas u Hrvatskoj šutjeti.

Počela je predsjednička kampanja, a vi ste napisali niz knjiga o tome što čini modernog vođu, kako upravljati promjenama i postići uspjeh, koje su tajne harmoničnog vođenja... Je li vas ikada itko od onih koji vode ili žele voditi ovu zemlju - nazvao, pitao za savjet, sugestiju?

Bivši predsjednik Josipović, na zamolbu izdavača, napisao je predgovor za jednu moju knjigu, iako do tada s njim nisam surađivao. Poslije sam ga pozvao da napiše predgovor za još jednu. Predsjedniku Mesiću vodio sam radnu skupinu za strategiju informatizacije. Dakle, to su dvojica s kojima sam imao neke kontakte. Milanovića sam sretao u Gradskoj skupštini, Škoru sam slušao na koncertima, a s predsjednicom sam razgovarao u užem društvu. No, nitko me od njih nije zvao u tom smislu u kojem me vi pitate.

Napisali ste i knjigu “Ta gadljiva politika”. Pa što vam se danas u Hrvatskoj najviše gadi?

Da to pitate bilo kojeg prosječnog građanina ove zemlje, posebno one mlade koji su iz nje otišli u Irsku, odgovor bi se puno manje odnosio na ekonomiju i manjak posla, iako je to ozbiljan problem, pogotovo u Slavoniji, a puno bi se više odnosio na osjećaj korumpiranosti, beznadnosti, na razno razne političke histerije i gluposti. Drugim riječima, ljude iz ove zemlje tjera to što im se gadi živjeti u okruženje u kojem se može uspjeti i napredovati – vezom, nepoštenjem i političkom korupcijom. Pogledajte aktualnu priču sa štandovima u Zagrebu. U svakom normalnog gradu zbog toga bi gradonačelnik i njegova ekipa - odmah pali. Kod nas - neće. Kao što bi i za masu drugih stvari kod nas mnogi trebali pasti, ali neće. Naprosto, stvorio se osjećaj da je to - normalno. Kao što je sindikatu, nažalost, normalno da se bori za sitne ciljeve. Jer zašto bi mi bili ambiciozni?!

Kakve su reakcije na ovo vaše javno istupanje iz sindikata?

Oko 95 posto njih su pozitivne. Iznenađen sam time. U svega nekoliko sati bilo je skoro tisuću lajkova, preko 150 “šeranja”. To je pokazatelj da tema ljude zanima. Kao informatičara, čude me tolike pozitivne reakcije, jer se na webu uglavnom javljaju psovači i oni koji negativno reagiraju. Od onih koji se sa mnom ne slažu, jedan dio kaže da samo kritiziram, a da ništa nisam radio, što znači da me ne poznaju. Nekolicina tvrdi da se ne borim za malog čovjeka u znanosti, one koji obavljaju poslove infrastrukture. Kao da se zalažem samo za uspješne. Ja se zalažem za čitavu djelatnost, da svatko tko u njoj radi osjeti pozitivne efekte.

Ipak, ako već imate toliko zamjerki na rad i djelovanje sindikata osjećate li zbog toga barem malo svoje odgovornosti, jer dugo ste bili član sindikata?

Tipično je za sve naše birokratske sustave da ne vole kritiku i da okoštaju. Kad su za nešto izabrani, ljudi to ne shvaćaju kao “služenje građanima”. Ja sam kao član Vlade ili Predsjednik skupštine težio tom osjećaju “služenja ”, a ne “gospodarenja“. Mi smo zemlja čudnih starih statusnih birokratskih simbola i zato se institucije zatvore, stvori se neka vrsta kružoka. Zato ne osjećam odgovornost, nisu me zvali niti pokušali uključiti, a ja se nisam gurao. Ti kružoci se u menadžerskoj teoriji zovu - sljepilo upravnih struktura. Vidiš samo djelić svijeta oko sebe, plivaš u nekom “balonu” i uopće ne razumiješ što se oko tebe zbiva. Bolest je jednaka u sindikalnim, političkim, menadžerskim trukturama. A najvažnije je stalno biti na terenu, osjećati što rade ljude koji stvarno nešto rade. Moj savjet svakom menadžeru je - motaj se, budi na terenu, idi u pogon, gledaj znoj na licima ljudi, simuliraj da kupuješ svoj proizvod pa ćeš čuti što ljudi o njemu misle i govore, a nemoj samo sjediti u svom uredu i slušati što ti priča menadžerska klika. Ti ljudi o kojima govorim žive u svojim paralelnim svjetovima. Zato ne čudi da se rukovodstvo bilo čega izolira i zaboravi na svoje članstvo.

Kada ste napisali svoju odluku o izlasku iz sindikata jeste li ipak dvojili o trenutku kada to objaviti. Hoće li to u trenutku dok štrajk još uvijek traje ipak izazvati neke tektonske poremećaje? Jeste li razmišljali da malo pričekate?

Nisam toliko ambiciozan da mislim da će to izazvati neke tektonske poremećaje. Tajming je izabrala moja supruga. Ja sam to napisao kao privatno pismo i nisam mislio da će imati nekog efekta. Moja supruga je savjetovala da to treba objaviti i podijeliti jer će ljudi na koje se odnosi i kojih se tiče, bolje razumjeti neke stvari.

Što mislite, hoće li razumjeti?

To je bio moj motiv, a iz prakse znam da ono što kažeš 25 posto ljudi razumije, a ostali baš i ne. No, mislim, i nadam se, da će i ovaj razgovori pomoći da se bolje shvate moje namjere. Ipak, problem je što u nas ljudi čitaju samo naslove, a ako netko pročita “Srića je protestno izašao iz sindikata”, to nije suština. Netko bi iz tog naslova mogao pomisliti kako ja hoću da sindikat nestane, a to nije točno. Ja hoću da se pravi problemi stave u fokus na pravi način.

U pismu spominjete neorganizirane “nezavisne inteklektulace” i organiziranu “radničku klasu” u sindikatima. Možete li ipak priznati da je ta “organizirana radnička klasa” ipak neke stvari u ovoj državi spasila, i da bi bez njihova angažmana situacija u državi bila još gora? Možemo li im, i moramo li im, ipak biti zahvalni za neke stvari?

Apsolutno! Nevolja je što je dobar dio tih bitaka izgubljen. Nitko ne voli gubitnike. Sindikat koji izvede ljude na cestu boreći se za neka radna mjesta, pa se onda ne dogodi ništa, to je poraz koji dugoročno stvara gubitnički mentalitet. Usto, sami se sindikati svađaju između sebe, a to je katastrofa. A kod nas je ono što se zove “ljevica” posve dezorganizirano. Prvo zato što su sve stranke kod nas jednako populističke, u njih se sve svodi na ono - želim ostati na vlasti ili želim doći na vlast. A ideologiju vide kao nešto što žele prodati prema principu “zalažem se za ono što je taj tren popularnije“. Kod nas se izgubila solidarnost, i to zato što smo izašli iz jednog sustava, ali smo mentalitetom ostali u njemu. Mi živimo socijalizam u kapitalizmu, a dobivamo fliske i od kapitalizma i od socijalizma. Umjesto da koristimo pozitivne strane i jednog i drugog. Naravno da je svaki pomak dobar kada se napravi u pozitivnom smjeru, no moj stav je da nije pametno voditi i dobivati male bitke, a na kraju izgubiti rat. Treba - dobiti rat, a to se može dogoditi kada se ima vizija. A ponavljam, u Hrvatskoj je posljednjih 30 godina potpuni manjak vizije. Kad sam prije deset godina napisao knjigu “Hrvatska 2020.” nudio sam neka rješenja koja su se tek sad počela implementirati. Već tada sam se zalagao za intenzivnu suradnju s Kinom. I deset godina mnogi su to ismijavali. Predavao sam i u Kini i u Americi pa sam mislio da znam o čemu govorim. Zamislite da je hrvatska politika prije deset godina počela surađivati s Kinom kao danas. Onda su Kinezi imali 750 milijardi dolara trgovinskog suficita za investiranje. No, taj je novac umjesto u Hrvatsku otišao negdje drugdje. Eto, zato je manjak vizija, i vlasti i sindikata, naš najveći problem.