A, eto, što da vam kažem. Popilo se. Okupilo se društvo, nas par. Bili su Dido, Slavko, Andrija, Mladen, Rafael, Mile, došao poslije i Maks i tako. Pričalo se. O položaju Hrvata. O tome kako smo stradavali kroz povijest, kako su nas gonjali, kakve su ovce Hrvati. Riječ po riječ i kako smo baš nešto pili kad netko, onako u afektu, predloži da donesemo rasne zakone.
U tom trenutku nam se to činilo u redu, ali sada... Nikada nam nije bila namjera nekog uvrijediti i iskreno se ispričavam svima koji su se mogli pronaći u kasnije usvojenim paragrafima. Uostalom, pa zakon je vrijedio samo četiri godine, nije to neki period, što govori da smo ga donijeli u afektu. Ponavljam, popilo se i dogodilo se.
Tako bi moglo zvučati i Pavelićevo opravdanje da je kojim slučajem njegova politička karijera zidana uz postojanje onoga što se danas naziva društvenim mrežama. U stvari, svako malo se na tim platformama pojavi nekakav imbecil koji svoj patološki fašizam pokušava naknadno opravdati alkoholnim afektiranjem. Nedavni slučaj sirotana, koji je još k tome učitelj u Novom Marofu, koji na Fejsu protjeruje Srbe, Židove i sve ostale kojima se ne sviđa u njegovoj “NDH 2.0” potvrđuje kako je, izgleda, prohibicija najefikasniji lijek za trajno suzbijanje hrvatskog fašizma. Bez rakijetine ne bi bilo Jasenovca, bez ‘drajsana’ ne bi bilo domoljublja, što bi u prijevodu značilo da Hrvatsku samo pijani mogu voljeti.
Pitanje hrvatske stvarnosti jest: što je bilo prije – alkohol ili fašizam? No to je i pitanje svjetske fašističke internacionale koja nikada i nije mogla biti ništa drugo nego kukavičluk straha nad drugačijim. Kao suvereni oblik totalitarizma fašizam je notorno logični epilog trajanja sustava u kojem kapital ima dominantnu poziciju nad ljudima. Neizostavno mora doći do najradikalnijeg stupnja obrane interesa novca od želje za socijalnim uravnoteženjem pri čemu kapitalizam ostaje ne samo deklarativna definicija jednog, da ne kažem trajnog, oblika vlasti, nego je to i stvarni sadržaj konstante koja se socijalnim izazovima prilagođava kroz vlastite derivacije.
Zato je Eagleton u pravu kad kaže da se socijalizam dogodio tamo gdje je najmanje bio moguć, ali tu treba dodati napomenu da se tamo dogodio baš zato da ne bi mogao uspjeti u stvarnom obliku svog sadržaja. U svjetlu takvih krajnosti naravno da je demokratski kapitalizam mogao izgledati prihvatljiv, on je mogao čak postati i stvarna okosnica pravednijeg društva, da se na vrijeme i s dugoročnim planom odrekao demonske klice supremacije kapitala nad slobodom. Zbog toga fašizam nikad nije trajno riješen, zbog toga je on, križan sa supijanim domoljubljem, i danas kadar iz najtamnijih kuteva podsvijesti izvlačiti na svjetlo dana neartikulirano strahotne prijetnje.
Vratimo se nedavnom hrvatskom sirotanu iz Novog Marofa, zaposlenom u školi, koji je, prema vlastitom priznanju, nešto s društvom pio i usput progonio ostatak Židova i Srba iz Hrvatske. Nije mi jasno zašto je hrvatskom fašistu 21. stoljeća potreban alkohol da pokaže ono što jest. Zašto se skrivaju iza maligana da bi objelodanili kako mrze, da izađu pred narod i otvoreno iskažu svoje namjere i planove za krvavu budućnost. Pokazati se tko su, pokazati kakvi su, a ne skrivati se iza civilizacijski prihvatljivih fraza bez sadržaja, iza alkohola, iza političkih i pravosudnih indulgencija, iza leđa tog istog naroda s kojim manipuliraju prema potrebama. Vrijedi li u njihovu slučaju stara narodna da trijezni misle ono što pijani kažu pa u tom serumu istine, u bocama i čuturicama, spava sav njihov nacionalni naboj, slavna povijest predaka koji su u boj za narod svoj išli osakaćenih svijesti iz čega bismo morali proizvesti olakotne okolnosti privremene nacionalne neuračunljivosti. Lako je tako. U startu imaš ključno opravdanje za možebitni idiotizam, ali to znači kako je mnoga fešta, tulum ili rasprava između prijatelja događaj visokog rizika u kojem se može roditi ideja političkog, vjerskog ili nacionalnog pogroma.
Otići na dječji rođendan, a završiti u crnoj uniformi ili u koncentracijskom logoru ili prognaničkoj koloni i nije nešto čime bi se normalan čovjek hvalio. Nije to ni adekvatna isprika nakon koje se sve treba zaboraviti jer nepovratno si ispao budaletina u oba slučaja; mislio to što si rekao pa povukao ili ne mislio. I kad smo već kod toga, možete li zamisliti Srbina, Židova, Cigana na čelu hrvatske države? Odgovor je jednostavan; sve dok budemo imali potrebe postavljati to pitanje, svjedočit ćemo činjenici da smo sjebano društvo u kojem puki administrativni okvir shvaćamo kao ekskluzivnu i automatsku praonicu krvnih zrnaca. Drugim riječima, ni pijani nećemo i ne možemo glasati za to da nam Srbin, Židov, Cigan ili crnac bude predsjednik, ali ih pijani možemo “zamoliti” da iz te naše ekskluzive odu.
Ipak, treba jasno reći kako ideju hrvatstva i budućnost ovog doista napaćenog naroda i države ne ugrožavaju ni Srbi ni Židovi, ponajmanje Cigani ili izbjeglice, njihovu budućnost i smisao postojanja ugrožava hrvatski fašizam koji osokoljen alkoholom i nečinjenjem narodne fronte sve glasnije burgija i sve se češće opravdava na društvenim mrežama, tim stvarnim bodljikavim žicama antisocijalne i ne pretjerano virtualne umobolnice. Pravo pitanje na koje kao društvo moramo nakon svega odgovoriti da bismo si mogli pogledati u oči jest: nalazimo li se, dakle, na rubu fašizma ili na rubu delirium tremensa?!