Ne postoji dovoljno proizvoda koji rješavaju probleme svakodnevnog života za osobe s invaliditetom a ako postoje, preskupi su, loši ili neadekvatni, objašnjava Mario Reljan koji je u kolicima već 24 godine, otkad je kao 14-godišnjak pao sa strujnog dalekovoda. Zbog toga je morao uzeti stvar u svoje ruke pa je osmislio jednostavna, a genijalna pomagala koja mu uvelike olakšavaju savladavanje prepreka u svakodnevnom životu, a osim toga ima i još nekih ideja koje se nada da će realizirati u budućnosti.
- Sve je krenulo od rukavica. Rukavice za osobe u kolicima su neobičan problem, iako postoje rukavice koje se proizvode baš za osobe u kolicima izgleda da su sve neadekvatne za tu upotrebu, one koje sam ja isprobao sigurno jesu. Materijali su krivi ili je dizajn loš, neupotrebljive su i prebrzo se troše. Cijena im je poprilično visoka zbog male proizvodnje, jedan par kojeg sam naručio iz Velike Britanije su koštale 400 kn. Iz tih razloga godinama nisam koristio rukavice uz razne probleme; zadebljanja kože, žuljevi, prljanja i ozljede koje bi se spriječile adekvatnim rukavicama. Jednog dana mi je palo na pamet da dizajniram rukavice ali to se pokazalo mnogo težim od očekivanog. Rukavice su možda najkompleksniji komad odjeće za osmisliti i trebala mi je dobra tehnološka podrška za dizajn kroja i izbor materijala. Izgleda da u hrvatskoj takva osoba ili tvrtka ne postoji, svi moji kontakti i pokušaji da pronađem nekog tko je dovoljno stručan su završavali bezuspješno i od ljudi iz branše sam uglavnom sam dobivao isti odgovor: "nitko u Hrvatskoj se s tim ne bavi". Nažalost morao sam odustati od tog projekta - kaže Reljan dodajući da se nada da će ga u budućnosti ipak uspjeti pokrenuti i realizirati.
Zasad je svoj problem riješio na isti način kao i svi ljudi u kolicima, odnosno pronašao je rukavice za alpiniste koje mu odgovaraju. No iako taj problem nije uspio riješio u potpunosti kako je htio, iz toga se rodila jedna šira ideja da bi trebalo osmisliti rješenja za niz drugih zapreka. Jedna od ideja na koju je u međuvremenu došao je i nosač za osobe u kolicima.
- Nosače sam napravio zbog vlastite potrebe. Želio sam si olakšati samu kupnju, većinom sam znao nositi stvari na krilu pa bi mi poispadalo sve, ili je moglo doći do sumnje da želim nešto da ukradem. Veće količine su mi bile još nezgodnije, obično bih koristio male vrećice za voće i povrće i stavljao na ručke iza leđa. Stavljanje i skidanje vrećica je bilo jako nezgodno i nepraktično. Ideja mi se pojavila s vremenom jer sam koristio jednu trajnu vrećicu velikih ručki tako da bih ugurao ručke ispod jastuka, tako stajala na mjestu i ne bi ispadala. Kroz nekoliko godina sam se sve više upoznavao s konceptom 3D printa i nekako mi je sinulo da bih mogao napraviti nešto ovako. Nekoliko nacrta kasnije sam dovoljno razvio ideju da sam mogao napraviti praktičan model u tri dimenzije. Pronašao sam adekvatnu tvrtku koja se bavi uslugama 3D printanja i naručio prvu verziju u 8. mjesecu prošle godine. Poboljšavao praktičnost i izgled i kroz 15 nacrtanih i 6 napravljenih modela sam došao do trenutno finalnog prototipa.
Želja mu je, kaže, da svoje pomagalo ustupiti i drugima koji se susreću s istim problemima kao i on, ali da bi to bilo moguće potrebne su određene modifikacije za koje treba pomoć.
- Nosač je u potpunosti moja ideja i moj nacrt, do sad nisam trebao pomoć oko izrade. Ako, a ja se nadam da hoće, postane gotov proizvod za tržište trebat ću tehnološku pomoć oko same proizvodnje, odabira adekvatnog materijala, dizajna itd. Krajnji cilj je da razvijem prototip kojeg sada imam u finalni proizvod za tržište, još nisam u toj fazi. Nekoliko ga je osoba isprobalo i zasad su iskustva zadovoljavajuća. Tehnika 3D printanja nije dovoljno dobra da bi se proizvelo dobar i kvalitetan proizvod za ovu namjenu. Nakon nekog vremena nastaju deformacije i oštećenja ipak je nosač napravljen da nosi teret, potrebno ga je proizvesti na pravi način s adekvatnim materijalima. Tek tada će biti spreman na predstavljanje široj publici i na kraju tržištu.