Jako je puno tinte potrošeno na Rijeku kao Europsku prijestolnicu kulture. Istina, grad nije imao sreće pa je njegovo prijestolništvo upalo u ponor virusne (a neki sve češće i autoritativnije tvrde i bakterijske) pandemije. Korona je pomela kulturu cijelog svijeta pa kako onda ne bi i europsko kulturno prijestolništvo u Hrvatskoj, zemlji koja ga se prvi put dočepala iako je već punih sedam godina punopravna članica Europske unije!?
Otkazan je ovogodišnji Bayreuth i festival u Edinburghu. Čak je i frankfurtski sajam, koji će se u smanjenom obliku ipak održati, zemlju domaćina Kanadu prolongirao za sljedeću jesen, ali je dobio i promptnu konkretnu pomoć od savezne vlade, i to u iznosu od čak četiri milijuna eura. Tako se to radi u Europi. S kulturom i kulturnim projektima koji su u osnovi komercijalni. U isto vrijeme u Hrvatskoj se na projektu Europske prijestolnice kulture intenzivno štedi.
Prvo je štednju započela sama uprava projekta kada je nekako s proljeća proglasila totalni lockdown i razvrgla čak i ugovore s vlastitim djelatnicima. Onda je i Ministarstvo kulture objavilo da će smanjiti iznose novca koje je obećalo riječkom EPK i to zbog novonastalih okolnosti, ali i zbog otkazivanja brojnih međunarodnih programa koji se nisu mogli realizirati zbog totalne, sada se čini itekako pretjerane karantene. A čitavo se to vrijeme grad Rijeka prema svom najmilijem kulturnom čedu odnosio kao maćeha, smanjujući svote drastično i doslovno iz dana u dan. I to ne iz obijesti, nego iz nužde. Za upućene, ništa čudno. Jer, bez obzira na koronu koju valjda nitko nije mogao predvidjeti, Grad Rijeka je već godinama u teškim financijskim problemima i to nije nikakva tajna. Riječka gradska blagajna već je dugo prazna. O tome se puno puta, i to vrlo precizno pisalo.
O tome govori i riječka oporba, ali nju malo tko sluša. O tom višegodišnjem propuhu u riječkim gradskim financijama očito ništa nisu znali ni članovi Povjerenstva koje je odlučivalo koji će hrvatski grad biti Europska prijestolnica kulture. Ništa im nije bilo sumnjivo pa su baš Rijeci dodijeliti titulu za koju su mnogi pomislili da je bogomdani poklon iz Bruxellesa. Pri tome su zaboravili da većinu novca za kulturnu prijestolnicu mora iznjedriti lokalna vlast, onda je slijedi ona državna, a tek na kraju dolazi Europska unija.
Istina, za infrastrukturne projekte može se dobiti europski novac, ali on nema puno veze s titulom Europske prijestolnice kulture. Do njega se može doći i bez toga. Stoga se s kulturnim prijestolništvom igraju samo ozbiljni dečki, da ne kažem ozbiljni lokalni šerifi čija je gradska blagajna dovoljno duboka za masne honorare i za skupe umjetničke savjetnike europskog ranga i profila. Naravno, u projektu EPK nitko se ne može osloniti na donatore i sponzore. Oni su tu u potpuno drugorazrednoj ulozi. To je ipak prvenstveno politički, a ne umjetničko-komercijalni projekt. To je stoga projekt koji mogu razvijati društva koja imaju točno strukturirane kulturne i ine politike. A hrvatsko društvo ih nema. I to je projekt za ambiciozne gradonačelnike koji imaju dovoljno financijske snage i vizije za potpuni preokret lokalne kulturne paradigme. OK. Europski kulturni moguli bili su uvjereni da će Rijeka biti odličan domaćin najpoznatijeg kulturnog projekta koji je EU iznjedrio do sada. Pohvalili su tako riječki program, a dali su Rijeci i nagradu Melina Mercouri (koju u pravilu dobivaju sve kulturne prijestolnice). Ali to je samo 1,5 milijuna eura što je sitnica u odnosu na ukupne troškove EPK.
A kada su riječki gradski oci trebali osigurati obilno financiranje svih onih troškova koji na dnevnoj razini izviru iz projekta kao što je to EPK (i nad kojim su imali apsolutističku, gotovo faraonsku kontrolu), odjednom su shvatili da novca nema. I da se najviše mora uštedjeti baš na EPK, koji se uz sve probleme, mora boriti i sa policijskim istragama što je izazvalo dodatni bijes u javnosti. U međuvremenu je promijenjena čelna osoba riječkog EPK (iako joj je ostala jedna itekako utjecajna funkcija), a riječki gradonačelnik je sve živčaniji kada riječki vijećnici i samo spomenu europsko prijestolništvo. I doista. Što je sve ovo Rijeci trebalo?
Šta im je trebalo? Pa, da mogu dokazivati kako se Rijeka i dalje crveni. Na početku, od boljševizma. Sada, od stida.