Oduvijek gledam upitnike iznad glava prolaznika. Oduvijek slušam došaptavanja. “Štaeovo, muško il’ žensko. Šta si ti neka lezba?” Sve redom stranci, znatiželjnici. Ne poznaju me. Ne znaju što volim. Jesam li OK. Ali im je važno što imam u gaćama. I koga držim za ruku. Samo bitno – započinje iskrenu ispovijest fotografkinja i aktivistica Martina Šalov, pokretačica projekta “Ej, dečko” koji pred oči javnosti dovodi žene čiji se fizički izgled ne uklapa u definiciju ženstvenosti nametnutu u patrijarhalnom sustavu.
Vizualna provokacija
Martina, kao i neke fotografirane djevojke, identificiraju se kao “butch lezbijke”, koje se poigravaju sa stereotipno muškim identitetom istovremeno prigrljujući svoj ženski rod. Jednostavno su drugačije.
– Butch lezbijka vizualna je provokacija. Zašto izgleda kao muškarac? Zašto tako sjedi? Zašto se ne može drukčije oblačiti, šišati i ponašati? Vizualni identitet mi biramo, a ovo je izgled u kojem se najugodnije osjećamo. Istina, to nas izlaže pogledima i napadima – objašnjava aktivistica i dobitnica nagrade za lezbijku godine “Lez of the Year”. Dosad je fotografijom utjelovila iskustva 30-ak žena iz cijele regije, a interes ne jenjava. Priča je započela kao osobna terapija i odgovor na zbunjenost oko vlastitog identiteta koja se manifestirala kratkim i intimnim pričama na Facebooku. Kasnije je stranica postala mjestom otpora i zajedništva onih koje su “drugačije”. Jedna od njih je Doris čiji fizički izgled stvara pomutnju u hotelima, javnim toaletima, na radnom mjestu.
– Radim u trgovini i, osim standardnih situacija “sinko, pomozi babi; majstore, dodaj mi vrećicu”, najsimpatičnija su mi radoznala djeca koja roditelje pitaju jesam li muško ili žensko. A oni odgovaraju: “Ššššššš, poslije, poslije” – kazala je Doris.
Ovakve i slične situacije posljedica su, smatra Šalov, jednostavnog prikaza žene i definicije ženstvenosti koja je duboko ukorijenjena u hrvatskom društvu.
– Definira se vizualnim aspektom poput odijevanja i naučenim ponašanjem. Mislim da je to glupost. Ženstvenost je osjećaj i ne postoji nitko tko vam može reci da ste manje ženstveni jer vam je netko, najčešće muškarac, to rekao. Ne definira vas dužina kose, odjeća, boja noktiju i slične nametnute “odlike prave žene” – kazala je Martina koja je odrastala kao “klasični dječak iz susjedstva”. Umjesto lutaka, igrala se bagerima i penjala po stablima. Voli se našaliti da je njezin otac Dalmatinac, nezadovoljan dvjema kćerima, “izmodelirao” sina s kojim bi odlazio na košarkaške utakmice i učio ga kako se služiti alatom. Pravi se otpor normama prvi put jasno manifestirao na pričesti kada je Martina odbila nositi tradicionalnu haljinu.
– Rekla sam da u neću doći u crkvu ako mi ne daju da odjenem kratke plave hlače i platnene tenisice. Tako je i bilo, a slično se ponovilo i na maturalnoj zabavi na kojoj sam bila u odijelu šivanom po mjeri – prisjeća se Martina, čiji “izlazak iz ormara” nije bio ni dramatičan ni problematičan jer joj je majka od malena usadila vrijednost da poštuje različitost. Upravo je ta vrijednost nešto što je i danas velik problem mnogim konzervativnim umovima Lijepe Naše. Jedna od fotografiranih žena, Marina, tijekom deset godina “out and proud” života zbog svoje je kratke kose i “butch” stila naišla na bezbroj komentara, jer ipak je žena.
– Moraš imat dugu kosu, muža, djecu i nosit haljine. E pa neću – zaključila je Marina.
Manjak razumijevanja za fizički izgled nije jedini problem tradicionalno patrijarhalnog hrvatskog društva.
– Kada je riječ o ženskim pravima, u Hrvatskoj se dugo može razgovarati s obzirom na nezavidan položaj u kojem se žena nalazi. Razočarana sam što moram možda dramatično reći kako je žena u Hrvatskoj napuštena. Sama. I šikanirana od sistema u kojem se nalazi – navodi pokretačica projekta i nabraja niz problema poput miješanja u reproduktivna prava, kojekakvih hodanja kako bi se ona ženama ukinula, a i odbijanja Istanbulske konvencije.
‘Atraktivne’ lezbijke
– Svakodnevno čitamo o ženama koje prijavljuju nasilnike, a sistem ih vraća na slobodu. Ili oslobađa zbog prvog i jedinog prijestupa. Ponekad je teško vjerovati da se sa svim ovime moramo suočavati u 21. stoljeću. Ali zato vjerujem u hrabre žene koje mijenjaju svijet – objašnjava Martina, aktivna članica domaće LGBT zajednice koju javnost prihvaća selektivno. Svako slovo simbol je posebne skupine žena i muškaraca koji svoj identitet manifestiraju kroz nekoliko vizualnih izričaja. Primjerice, određene lezbijke u očima heteroseksualnih muškaraca su “atraktivne”, dok se drugima počesto obraća spomenutom frazom iz naziva projekta: “ej, dečko”.
– Lezbijke su koliko-toliko prihvaćene dok se uklapaju u tradicionalni izgled žene. No, butch, tomboy ili androgine lezbijke nisu predmet maštarija heteroseksualnih muškaraca. Za tzv. femme lezbijke, koje izgledaju kao heteroseksualne žene, ne vjeruje se da su zaista lezbijke jer su prelijepe. I u glavama mnogih muškaraca, a i ponekih žena stoji premisa da su gej zato što još uvijek nisu našle na pravog muškarca koji će ih oboriti s nogu – objašnjava učestali stereotip. Martina je, kao i mnoge butch žene, doživjela manje ugodne komentare, pa i fizičke napade.
– Osim vrijeđanja, dobila sam i laktovima u nos, a i gurali su me ispred kluba jer nisu znali koga gledaju – muškarca ili ženu. Problem je državni aparat koji ovakvo nasilje prepoznaje kao remećenje javnog reda i mira, a ne kao zločin iz mržnje – prisjeća se događaja koji su i dalje gorući problem LGBT zajednice koja još uvijek mora raditi na mijenjanju kolektivne svijesti kada je riječ o njihovim pravima.
Slično je doživjela i Jasmina. Nakon smjene u kafiću kupila je burek i limenku piva pa sjela na klupu kako bi se malo odmorila. Uočila je da joj prilaze četiri skinheada koji komentiraju: “Je l’ ovo muško ili žensko?“
– Jedan je zurio u mene s pogledom punim mržnje, kao da me želi ubiti. Poslala sam prijateljici SMS da su u blizini skinsi i da mi se nešto dogodilo ako se ne javim za pola sata. Sjela sam na bicikl i požurila kući – prisjetila se Jasmina koja vjeruje da tada, iscrpljena od posla, nije bila brža od kornjače.
Butch lezbijke i gej muškarci nisu jedina meta napada iz mržnje.
– Postoje razdoblja povijesti kada se cijela zajednica mora posvetiti rješavanju problema. Danas su u najnezavidnijoj poziciji transrodne osobe na koje su napadi sve učestaliji. Nerijetko ti napadi završavaju i smrtnim slučajevima – zaključuje Martina koja je svjesna da borba protiv diskriminacije nije gotova, kao ni stvaranje društva koje je doista slobodno, tolerantno i zdravo.
“S vremenom naučiš ignorirati. Ne čuješ više dosadna došaptavanja. Ne tiču te se. Jer znaš tko si. Nisi kriva jer oni ne znaju. I jer im je neugodno. Jer naučiš voljeti sebe. Onakva kakva jesi. U hlačama. S osmijehom.”
One su samo ružne pa se tješe