Proklete Hrvatice bile su ideja mojeg prijatelja Slavena Letice, koji se zapitao zašto se ne bih u nekoj svojoj knjizi posvetila ženama čije su živote obilježili hrabrost, talent, ljepota, zla sudbina ili sve to zajedno, a od kojih su mnoge, premda ne baš sve, potonule u zaborav, ili su bar brojne činjenice o njima zaboravljene. I tako je nastala prva knjiga «Prokletih Hrvatica», koja je prošloga ljeta izišla s podnaslovom «Od Cvijete Zuzorić do Ene Begović». Unutra su, osim navedenih, Ivana Brlić Mažuranić, Slava Raškaj, Ljerka Šram, Jelena Zrinska, Marija Jurić Zagorka, Sidonija Rubido, Dora Pejačević, Vesna Parun. Možda je među njima najtužnija biografija lijepe, nijeme, iznimno nadarene Slave Raškaj, koja je već u 29. godini preminula u bolnici Vrapče a da se razlozi njezina potonuća u ludilo ni do danas ne daju sasvim objasniti. Ambiciozna Marija Jurić Zagorka teško je živjela među muškim suvremenicima od kojih su je mnogi mrzili, a rijetki uvažavali. Predana majka i poslušna kći Ivana Brlić Mažuranić počela je pisati tek u četrdesetoj, premda još kao djevojčica u svoj dnevnik zapisuje kako želi biti književnica, a život je skončala samoubojstvom.
Ogorčena Vesna Parun
Kontesa Dora Pejačević za ne predugog života predano se bavila glazbom, ne nalazeći razumijevanja među najbližima, dok Sidoniji Rubido gotovo nitko nije rekao «hvala» što se, premda Mađarica podrijetlom, posve predala narodnom preporodu i prva otpjevala u salonu Josipe Vancaš (o kojoj sam priču napisala u nastavku) «Još Hrvatska ni propala». Vesna Parun, naša najveća pjesnikinja, umire ogorčena i osamljena, nakon što je cijeli svoj vijek provela u teškim materijalnim okolnostima, slikajući da bi se prehranila, dok slavna glumica Ljerka Šram umire mlada od sušice, ostavljajući za sobom očajnog Milivoja Dežmana Ivanova. Cvijeta Zuzorić poživjela je dugo i po svoj prilici zadovoljno u Anconi, ali do danas nije razjašnjeno gdje je njezina poezija koju je prema svjedočenju svojih suvremenika pisala, kao ni zašto je morala zauvijek napustiti rodni grad i nije li razlog bila zavist njezinih sugrađana: tragična je i kazališna i filmska diva Ena Begović, koja je, nakon što je prebrodila neke neželjene zastoje u karijeri, stradala u trenu kada je napokon sredila svoj život i u zreloj dobi rodila djevojčicu. Jelena Zrinska, kći Ane Katarine Zrinske, o kojoj sam pisala u nastavku, nakon tragičnog kraja svojih roditelja umire u egzilu u Turskoj (ni prvi ni zadnji put u povijesti da se Beč pokazao gorim prema Hrvatima od zajedničkih neprijatelja – Osmanlija). Dok sam pisala prve «Proklete Hrvatice», shvatila sam da je mnogo protagonistkinja moje knjige, od lady Šram do Slave Raškaj, Dore Pejačević, Ivane Brlić Mažuranić i Marije Jurić Zagorke živjelo ili bar posjećivalo Zagreb u vrijeme njegove preobrazbe u veliki grad s početka 20. stoljeća te svoju kreativnost utkalo u tu novonastalu metropolu i padalo mi je na pamet kako bi zanimljiv bio film u kojem bi se sve one srele i bar malo razgovarale, premda se takvi susreti nisu dogodili u stvarnosti. Na nastavak «Prokletih Hrvatica» između ostaloga potaknula me kritika Zdravka Zime u kojoj je on nabrojio otprilike još toliko žena koje bi s pravom mogle potražiti mjesto u knjizi takva imena. U nastavku su se tako našle Dragojla Jarnević, prva književnica ilirskog preporoda, ali i prva autorica opsežnog dnevnika koji je počela pisati na njemačkom, nastavila na hrvatskom, te naposljetku i njegov početak prevela na hrvatski. U tom dnevniku, koji je tek nedavno u cijelosti objavljen, jasno se ocrtava život karlovačke profesorice koja je zbog književničkog poziva umjesto braka odabrala samoću; žene krhke i okretne koja se u svojim četrdesetima nije libila platiti nekom mladiću da spava s njom (tom gubitku nevinosti Dragojle Jarnević kasnije će se Matoš narugati).
Jedna od prvih feministkinja
Nije to najvažniji sastojak Dragojlina dnevnika, u kojem ona opisuje susrete sa svojim slavnim suvremenicima i suvremenicama, od Josipa Jurja Strossmayera do bana Jelačića ili Josipe Vancaš. Upravo sam Josipu Vancaš, koja je sa suprugom vodila salon na Gornjem gradu, gdje su se okupljali ilirci, od Stanka Vraza do Ljudevita Gaja, Vatroslava Lisinskog ili Ivana pl. Trnskog, otkrila tek pišući ovu knjigu zahvaljujući njezinim obiteljskim vezama s obitelji Lenarčić-Čepelja iz Stenjevca. Jedna od heroina «Prokletih Hrvatica 2» jest i Zofka Kveder, baka Sunčane Škrinjarić, izuzetna, nedovoljno poznata književnica, jedna od prvih feministkinja koja se rodila u Sloveniji, a dobar dio života provela u Zagrebu, gdje se suočila s brojnim nedaćama i razočaranjima te s najbolnijim udarcem, gubitkom voljene kćeri, zbog kojeg je i sama prerano otišla u grob. Rano je umrla i Vrazova Ljubica Cantilly koja je tog romantičnog ilirca, također Slovenca koji se odlučio za život u Zagrebu, potaknula na pisanje njegova kanconijera «Đulabija». U nastavku se našla i mitska junakinja Mila Gojsalić, djevojka iz Poljičke Republike, koju pamti narodna epika, ali i pjesme Augusta Šenoe, Drage Ivaniševića i drugih, no postoje i povijesni okviri iz kojih se njezin stvarni život da rekonstruirati. Tu su i Katarina Kosača, posljednja bosansko-hrvatska kraljica koja poput Jelene Zrinske život završava u egzilu, kao i Ana Katarina Zrinska, hrabra i nadarena plemkinja, koja umire od tuge nakon suprugova pogubljenja. Dvije su slikarice u nastavku «Prokletih Hrvatica», Cata Dujšin Ribar, koja je i u stotoj godini oplakivala svoju prvu ljubav, glumca Dubravka Dujšina, a s drugim mužem, dr. Ivanom Ribarom spojilo ju je zajedničko iskustvo gubitka najbližih, te Marta Ehrlich, do prošle godine, kada joj je postavljena izložba u Modernoj galeriji, gotovo posve zaboravljena slikarica koja je maštom i paletom boja zapanjila Zagrepčane. Naposljetku tu je i Olga Herak, jedina ljubav našeg velikog književnika i vječnog lutalice Antuna Gustava Matoša. Stavila sam točku na nastavak «Prokletih Hrvatica» vjerujući da ću do idućeg ljeta objediniti sve te «znamenite i zaslužne» žene u jednoj knjizi koja će biti svojevrsna «meka», «ženska» povijest te barem jedan kamenčić u borbi protiv zaborava onih koji ga ne zaslužuju. Pišući o njima, neprestano mi se činilo da postoji cijeli još neotkriven kontinent, Atlantida tih žena koje samo čekaju da se i njihovih priča prisjetimo i njihove živote pokušamo shvatiti te da je dvadeset biografija tek skroman početak na tom putu.