Znaš, promijenio sam ime priznao nam je prošli tjedan jedan znanac. Iskreno, ostali smo šokirani i u prvom trenutku nismo znali što bismo rekli jer je teško prihvatiti da netko 2006. godine mijenja ime i prezime.
Zašto?
upitali smo ga s nevjericom. Pa znaš da sam musliman odgovorio nam je i dodao: Ovako ću lakše naći posao.
Majčino prezime
M. M. (podaci poznati redakciji) prosječan je mladić, rođen i odrastao u jednom gradu u Hrvatskoj. Visok, crn, prosječne debljine, 25 mu je godina, upravo završava fakultet u Zagrebu i priprema diplomski. Na studentski ugovor gotovo redovito radi, ne pita za vrstu posla jer treba platiti zagrebačko podstanarstvo. Obavljao je različite poslove, od onih u telekomunikacijskim tvrtkama pa sve do onih u građevinskim tvrtkama.
Na drastičnu promjenu u svom životu odlučio se upravo zbog pronalaska stalnog zaposlenja. Naime, njegov stariji brat, također fakultetski obrazovan, godinama ne može naći posao. Išao je na stotine razgovora i svaki bi put sve bilo u redu sve dok ne bi izrekao svoje ime i prezime. Poručivali su mu da će mu se javiti, ali nikada ništa. Možda bi se to učinilo i kao normalna priča iz Hrvatske da se mladić ipak nije odlučio na najdrastičniju mjeru promjenu identiteta. Otišao je u općinu, ispunio potrebne formulare, podnio molbu i za nekoliko dana riješio "problem". Promijenio je par slova iz svog imena te dodao novo prezime djevojačko majke Hrvatice. Sada ima drugo ime.
Ne ponosim se time, ali bio sam prisiljen radi posla. Bilo je teško, možda mi je to bio najteži potez u životu objasnio je. Prije nego što se odlučio na taj korak konzultirao se s roditeljima koji su mu, nakon poduljeg razgovora, iako nevoljko, dali svoj pristanak. Zato što znaju što im je stariji sin prošao tražeći dobar posao.
Ne mogu reći da me netko sustavno maltretirao zbog toga jer sam musliman, ali jednostavno razumijem situaciju u Hrvatskoj i to da u nekim glavama rat još uvijek nije završio nastavio je svoju priču. Dodaje kako razumije da će velika većina poslodavaca prije dati posao Hrvatu nego njemu ako imaju iste kvalifikacije. Zato sam se i odlučio na taj potez zaključio je na kraju.
Predrasude postoje
Ovo je prvi slučaj da čujem da je neki Bošnjak, odnosno musliman, promijenio ime i prezime, što ne znači da toga nije bilo i prije. Znam da se to događalo kod nekih nacionalnosti devedesetih godina kazao je Furio Radin, predsjednik saborskog Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Kad je riječ o poslodavcima, kaže da je teško generalizirati, ali da postoje neki poslodavci koji imaju rasistički način pogleda na zaposlenike.
Činjenica je da u našem društvu, ali i u zapadnjačkim, predrasude nisu odumrle, one i dalje postoje napomenuo je Radin. Međutim, ističe, rjeđi su slučajevi da netko bude doveden do toga da promijeni ime i prezime.
Moramo se zamisliti nad ovim slučajem i oštro se tome suprotstaviti, jer ako je netko bio ponižavan do te mjere da se odlučio na promjenu imena, to je strašno zaključio je na kraju čelnik saborskog odbora. S druge strane, Sead Berberović, član Nacionalnog savjeta za manjine, ne slaže se s postupkom našeg mladića.
Važno je dostojanstvo
Mijenjanje imena nije bilo normalno ni prije 15 godina, a kamoli u današnje vrijeme. Čovjek mora imati svoje dostojanstvo kaže Berberović. Smatra da ni sada nema jamstva da će taj mladić naći posao i da će mu promjena imena pomoći. Najgore će biti, kaže, ako njegovi kolege doznaju istinu pa M. M. postane predmet šala.
Ako ne držite do sebe i svojega, ni drugi neće držati do vas istaknuo je.
Nešto pomirljiviji ton imao je zastupnik srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac. Međutim, ni on ne zna koliko je pripadnika nacionalnih manjina odlučilo početkom devedesetih godina promijeniti identitet.
Nismo uspjeli doći do službene brojke, premda smo polovicom devedesetih to tražili od službenih tijela kazao je dodajući da se tim fenomenom tek treba pozabaviti. Napominje kako zna da je riječ o velikom broju, ali ne želi govoriti napamet. Čak je i pokojni kardinal Franjo Kuharić, otkriva Pupovac, obećao da će provjeriti koliko je pripadnika nacionalnih manjina odlučilo tijekom devedesetih promijeniti svoj vjerski identitet. No, ni on to nije učinio.
Danas je u svakom slučaju znatno manje ljudi koji pribjegavaju tako drastičnoj metodi kakva je promjena identiteta, ali je zato danas sve više ljudi koji izbjegavaju objaviti svoj identitet istaknuo je saborski zastupnik.
Kad je riječ o Bošnjacima, napominje da je njihov položaj danas opterećen ne samo našim ratnim naslijeđem nego i događajima u svijetu. Dodaje kako je nelogično da Hrvatska uvozi radnu snagu iz nekih zemalja, a imamo domaće ljude koji imaju teškoća pri dobivanju posla. Ovo je indikator upozorenja da moramo pripaziti, to u Hrvatskoj ne bismo smjeli imati dodao je. Iako je, smatra, za srpsku zajednicu to dugo bila šira pojava, o slučaju tog mladića, kao i o drugima, mora se raspravljati na široj razini državne politike.
Mislim da bi svatko od nas trebao učiniti sve da se pomogne tom mladiću kako se ne bi morao suočavati s takvim iskustvom i da mu se pomogne da vrati svoj identitet. Naravno, ako zamišljamo Hrvatsku kao otvoreno društvo kazao je na kraju Pupovac. U svakom slučaju, zaključio je, promjena imena puno je manje nego početkom devedesetih godina, ali posljedice rata još se osjećaju.