'Promijeniti nećete ništa ako odete, nego ako konačno glasno zatražite promjenu'

Književnica Ivana Šojat u listopadu će objelodaniti novi roman, a iza nje je burna godina – aktivirala se u politici, ostvarila dosad najveći uspjeh HDZ-a u Osijeku, ali predizborna utrka za gradonačelnicu ipak joj je iskustvo koje nikada ne bi ponovila.

Vaš novi roman Ezan još nije ni izašao iz tiska, a već je doživio i svoju promociju i pobudio zanimanje. O čemu govori?

Pravi je to povijesni roman o drugoj polovici 16. stoljeća. Priča o mladiću Luki kojeg dankom u krvi odvode u janjičare, gdje prima novu vjeru, ali i uči ubijati. Postaje Ibrahim Demirdžija, koji istodobno kuje potkove, on ih naziva papučama za konje, ali kuje i sablje i jatagane. Znači, ista ruka može raditi i dobro i zlo. Nisam se, ipak, usredotočila toliko na velika povijesna zbivanja, nego na stanje duha i uma pojedinca u povijesnim previranjima.

Trudila sam se dokazati u kolikoj se mjeri civilizacije ne sudaraju, nego se stapaju. Pokušavam raskrinkati neke laži koje su se vremenom proširile o Osmanskome Carstvu, kao što je nabijanje na kolac, koje se jednostavno nije događalo jer im je to vjerom bilo zabranjeno. Provodili su ga uglavnom Vlasi. Podsjećam i kako je upravo vrijeme Sulejmana Kanunija spasilo filozofiju, razvilo medicinu, znanost, astronomiju, arhitekturu, geometriju...

Trgovina je cvjetala, granice među carstvima nisu bile nepropusne, trgovci su se probijali kroz sve. Ima i izdajica pa ne smijemo zaboraviti martologe, kršćane koji su ubijali kršćane za osmanski novac. Dakle, roman govori i u koliko su mjeri ljudi spremni na prodaju onoga što jesu.

Znači li to da je aktualan i danas?

I te kako! Konkretno, u segmentima da postanemo svjesni koliko nismo jednobrazni, koliko nije sve crno-bijelo, koliko nas proganja sve zlo koje činimo. Moga glavnog junaka Ibrahima neprestano proganjaju oči prvog čovjeka kojeg je ubio u Perziji, čak mu daje i ime – Žalosni, Asif. To je vrlo, vrlo ljudski, i zapravo se time obračunava s PTSP-om, kojeg ima i kod nas. Pokušavam, zapravo, dokučiti tajnu snošljivosti.

Ponovno dominira ratna tematika iako iz osmanlijske prošlosti. Raščišćavate li tako s duhovima vlastite ratne prošlosti?

Da, jer uvijek pišemo o onome što nas najviše muči. Međutim, rat je stalna pojava čovječanstva koja izbacuje na površinu najružnije u čovjeku, i to me zbunjuje. Kako to da su ljudi u normalnim okolnostima, gdje vrijede civilni zakoni, pitomi poput ovčica, pa se u hipu pretvore u zvijeri koje su u stanju nanijeti najgore zlo ljudima s kojima su tren ranije ispijali kave? Proučavam to jer me jako šokira i boli.

Bili ste kandidatkinja za gradonačelnicu Osijeka, plasirali se u drugi krug i time postigli najbolji rezultat HDZ-a u tom gradu. Jeste li tada očekivali da će vas nakon toga ipak više uključiti u stranačku politiku, što se ipak nije dogodilo?

Očekivala nisam ništa, kao ni kad sam se upustila u kampanju premda sam bila veliki idealist i nisam gledala svoj probitak. Imala sam čak i noćne more jer sam od početka bila svjesna da biti gradonačelnik nije moć, nego to znači prebaciti na svoja pleća sve probleme građana, jednim nesmotrenim potezom možeš uništiti brojne sudbine. Doista sam imala noćne more o tome jesam li dorasla takvoj ulozi. Jesam li se nadala da će HDZ na osječkoj razini shvatiti potencijal koji imam? Jesam, ali nitko u osječkom HDZ-u nije shvatio da mogu biti od koristi.

Nažalost, unutar HDZ-a se s prijezirom gleda na činjenicu da sam književnica, očigledno bolje prolaze zanimanja poput pravnika i ekonomista. Mislim da se ponovno nije shvatilo da kultura može biti pokretač ovoga grada, da novac brojiti može svatko, ali moraju se smisliti načini kako taj novac zaraditi. Kultura nije priljepak društva, već možebitan vrutak novih mogućnosti. To nikome nije jasno jer očito nitko nije proučio gradove koji su doživjeli turistički bum baš zahvaljujući kulturi, kao što su Sankt Pölten, Beč, Salzburg, pa i Zagreb.

Kultura je u Osijeku na svim razinama ostala siroče za koje se misli da je tu samo kako bi sisala novac, a ne davala ga.

Je li vas politika razočarala?

Politika me nije razočarala jer nije živo biće, razočarali su me ljudi koji su preokrenuli politiku u ruglo i nisu svjesni kako su građani na granici toga da počnu hvatati političare i bacati ih u kontejnere, što se već događa u drugim državama. Razočarali su me ljudi koji nisu otišli dalje od naučene retorike. Svi političari, svih političkih opcija, govore prema istoj šabloni – iste riječi, isti pojmovi koji se ponavljaju, iste geste i grimase na licima.

Dokle god se ne maknemo od retorike koja ne donosi ništa konkretno, dok god politika ne shvati da je tu kako bi koordinirala druge društvene faktore, a ne kako bi glumila velikog gazdu i gospodara, ovo društvo i ova zemlja neće se pomaknuti nabolje.

Može li iz vašeg političkog iskustva nastati nova knjiga i kojeg bi žanra bila?

Knjiga će sigurno nastati, kada prođe proces sazrijevanja i iznenada mi dođe nadahnuće. Posve je izvjesno da će se dogoditi i dramsko djelo jer takvo se što na kazališnim daskama apsolutno mora uprizoriti. Žanrovski, to bi bila tragikomedija, a u književnom smislu krimi-triler.

Prije ste znali reći da ste lijevima ustašica, a desnima izdajica roda svoga. Je li se što promijenilo, osobito nakon kampanje?

Nije, jer ja i dalje tjeram po svome i isključivo se borim za istinu, a istina ne pripada ni jednome taboru. Da, imam problem što sam u nekim stvarima preliberalna za desnu opciju, a previše sam domoljubna za lijevu, iako imam mnogo prijatelja među ljevičarima i ponovno im šaljem apel: ljevica hrvatska mora shvatiti da je hrvatska, ništa drugo! I Hrvatskoj treba ljevica, jer ovo što se trenutno događa izrazito je loše.

Nužno nam je i lijevo i desno krilo da bismo funkcionirali. I svi desničari koji trenutačno likuju u krivu su. Nama ne treba diktatura jednoumlja, ni lijevog ni desnog, nego ravnoteža.

U kakvom stanju nam je, po vama, ljevica?

Ne znam kako bih to definirala jer nisam to vidjela nigdje. Ali vjerujem kako je to ponovno posljedica onoga da ljudi u politici prvo gledaju svoj probitak. Političari su nam postali starlete, toga ni u jednoj starijoj demokraciji nema. U Belgiji građani eventualno znaju tko im je premijer, a kod nas je to najbrži način da postanete poznati. Političari ne smiju zaboraviti da su postojala društva bez politike, ali politika bez društva ne može postojati.

Puno je egomanijaka koji se žele nametnuti kao veliki vođe, a ne gledaju opće dobro, koje je u Hrvatskoj općenito, kao kategorija, nestalo. Svi misle “u se, na se i poda se” bez obzira na političku opciju. Imućne nije briga. Nemamo empatiju. Ljudi su kronično, stoga, razočarani – rade u tvrtkama koje ih plaćaju ispod minimuma, dok im poslodavci imaju privatne avione i otoke. To je zlo!

Tko su vam politički uzori?

Nema političara koji je neprestano vukao samo dobre poteze, ljudski je griješiti. Meni su uzori Ante Starčević i Stjepan Radić, skromni i hrabri ljudi koji su ustali protiv ustaljenih normi. Ali imamo i ljude koji su sustavno radili na gaženju svega prethodnog da bi sebe uzdigli, strašne su nam se stvari ideološki dogodile. Svjedočili smo nedavno prijeporima oko spomenika Ivi Loli Ribaru. Ne zaboravimo da su ‘40. bile užasne godine za čovječanstvo.

Ne mogu stati na stranu onih koji su s lica zemlje htjeli izbrisati Židove, Rome, a kasnije i Slavene. Da se ta ideologija nastavila, nas ne bi bilo ovdje. I nemojmo miješati babe i žabe, Bleiburg i Ivu Lolu Ribara. To je strašno! Trebamo odati počast pametnim ljudima koji su imali snage ustati. Ne mogu shvatiti da u Smiljanu još nije vraćen spomenik Nikoli Tesli, na kojega bismo trebali biti ponosni i ondje imati veliki centar u koji bi dolazili turisti.

Kakav dojam na vas ostavlja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović?

Upoznala sam je prije dvije godine, ostavila mi je dojam tople i prisne osobe. No, ponekad mi se čini da se izgubi u bespućima svojih dužnosti. Ustavom nam je jasno definirana uloga predsjednice i bojim se da te nekakve kavge između Vlade i predsjedničina ureda prelaze granice dobrog ukusa.

Zapadni mediji divili su se njezinoj reakciji nakon finalne utakmice SP-a, pokazala je prisnost kakve nema u zapadnoj politici, gdje vlada konstantna uštogljenost. Ali stava sam da bi trebala malo razmisliti o svojim savjetnicima.

A kako ocjenjujete Vladu Andreja Plenkovića?

Ima u njoj sjajnih ministara koje silno cijenim. Andrej Plenković je inteligentan i obrazovan čovjek, no bojim se da mora voditi bitku na više fronta, unutar stranke, jer mu neprestano podmeću kukavičja jaja, i to ljudi koji mu nisu dorasli. Bojim se za njega jer mislim da je iznad onih koji ga žele maknuti, i da ne zna pravila njihove igre koja su prilično prljava.

Svjedočili ste proljetos u Osijeku sukobu predsjednice i Vlade, što je i zasjenilo njezin dolazak u Slavoniju. Kako ste se tada osjećali?

To je ružno i podsjeća na svađu djece na igralištu. Ako je to bilo prikupljanje bodova pred predsjedničke izbore, onda je to jako loše jer pojačava osjećaj depresije među ljudima.

Može li srebrna medalja sa Svjetskog prvenstva zaista i na duže staze ujediniti duboko podijeljenu naciju i pokrenuti stvari nabolje?

Ujediniti da, to se i vidjelo kada je gotovo 550.000 ljudi dočekalo vatrene. Svi sportski uspjesi kojima smo svjedočili dokazuju da je u Hrvatskoj, maloj zemlji s toliko talentiranih, konačno došlo vrijeme da nam na pozicije sjednu sposobni, a ne podobni. Dakle, ne prijatelji i rođaci, već ljudi koji žele, mogu i znaju.

Možemo li iz te euforije izazvane nogometom pasti u depresiju?

Ako se situacija ne počne zaista mijenjati, možemo pasti u vrlo duboku depresiju jer to je šok. Nakon adrenalina dođe suočavanje sa stvarnošću, a ona baš i nije ružičasta.

Što političari mogu naučiti od nogometaša?

Prestani misliti samo na sebe, misli na zajednicu i sve će krenuti puno bolje.

Povratnica ste u Slavoniju, iz Belgije, što poručujete onima koji iz nje odlaze?

Kad sam se odlučila vratiti, shvatila sam da doista nije u šoldima sve, da postoje stanje duha i duše koji su mnogo važniji od sadržaja lisnice. Promijeniti nećete ništa ako odete, nego ako konačno glasno zatražite promjenu. Ne treba šutjeti i plašiti se. Da, može uvijek biti gore, ali i bolje, ako viknemo.

Zašto je iseljenički val krenuo iz Slavonije i kako ga zaustaviti?

Trebalo ga je zaustaviti još prije deset godina. Došli smo do krizne točke kada ljudi nemaju izlaza, djeca nam se ne mogu zaposliti. Bit će to težak i polagan proces jer neće se netko vratiti zato što ga srce vuče ako zna da će mu nakon mjesec dana života u Osijeku i Slavoniji opet biti bijedno.

Slavonija se pretvorila u slijepo crijevo, doista je postala sirotica koja prosi malo nježnosti. Najbrži prijevoz iz Osijeka do Zagreba traje najmanje četiri sata. Zbog loše prometne povezanosti, mještani sa sela ne mogu dolaziti na posao u Osijek. U Belgiji putuju po 100 kilometara u jednom smjeru jer ih prijeđu za 50 minuta.

Kakav je vaš stav o imigrantima?

Migracije su se događale tijekom cijele povijesti čovječanstva, i mi smo imigranti, promijenili smo Ilirima, Rimljanima poznati svijet. Na prekretnici smo, što ima i dobre i loše strane. Ustajala voda nikada nije dala ništa dobro.

A što mislite o bujanju populizma?

Bilo je to realno očekivati jer smo zaglibili u mulj nikad izvršenih političkih obećanja. Ljudi se nadaju da će se jednom probuditi i bit će bolje, jer smo toliko očajni i jadni, robovi smo banaka. Populiste se, stoga, moglo očekivati, i kod nas i u svijetu, i da će se pojaviti oni koji će govoriti kako su neki drugi krivi za zlo koje nam se dogodilo.

Isto je bilo i 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća, u doba velike ekonomske krize. Hitler se pojavljuje kad je njemačka ekonomija na koljenima i ljudi umiru od gladi. I on se pojavio kao populist i upro prstom u druge – oni postaju štakori koji izjedaju hranu. Na to sam odavno upozoravala, ali to je uvijek uzalud. Populisti trenutačno kupe najveće bodove, čak i kada govore najveće gluposti.

Zagreb: SDP predstavio mjere za povećanje mirovina