Pronašao oca poslije više od četvrt stoljeća

Bruno Vrbat na biciklu je prevalio 1700 kilometara dug put od Švicarske do Šolte, gdje je pronašao izgubljenog oca, kojega je zadnji put vidio prije punih 25 godina, kada je bio petogodišnjak.

– Ja sam Bruno – predstavio se mladić Anti Josipoviću, kojega je pronašao pred kamenom kućicom u Grohotama.
– A, to si ti! – odvratio je sijedi, pomalo izgubljeni čovjek, na prvi pogled vrlo odsutno i hladno. Međutim, kada su im se ruke dodirnule Antino lice oblile su suze. Gledao ga je bez riječi, jecao i skrivao pogled.

Izgubljeni otac
Bruno o ocu ništa nije čuo dva i pol desetljeća, nije znao je li uopće živ.
– Odgojila me majka u Švicarskoj, gdje sam se i rodio. Ona i otac su iz istog mjesta iz Bosne, znam da je dolazio kod nas kada sam bio skroz mali, a posljednja informacija o njemu bila je da je negdje u Splitu. Cijeli život nisam razmišljao o njemu, niti me bilo briga zašto se ne javlja, ali prije dvije godine počela me kopkati želja da ga pronađem.
Ne bojim se njegove reakcije, pa ne idem mu ništa prebacivati. Želim ga vidjeti – ispričao nam je Bruno na trajektu na koji smo se ukrcali znajući samo da tražimo Antu Josipovića u Grohotama.

Ni jedna druga važna informacija koja je Brunu zanimala – čime se bavi, s kim živi, je li oženjen, ima li djecu...? – nije mu bila poznata.
Nije znao ni kako izgleda danas, niti kako je izgledao prije, jer nema nijednu njegovu fotografiju. Možda baš zbog svega toga, odlučio je razriješiti misterij.

– Oduvijek želim putovati biciklom, odlučio sam upoznati tatu i zato sam to spojio – objašnjava nam i ohrabruje se kako ćemo ga sigurno pronaći jer osjeća da mora biti tu. Nije mu se mogao javiti, jer Anto nema telefon, a to je Bruni znatno otežalo potragu. Pronašao ga je zahvaljujući MUP-u u Zagrebu, gdje mu je, kaže, jedan “dobar čovjek” pomogao, dva sata ga tražio u sistemu i pronašao.

No na trajektu prema Rogaču doznajemo mnogo više no što je Bruno uspio doznati mjesecima istražujući izdaleka.

– Aa, tražite Antu Bosanca! Dobar je čovik, zidar, radi. Pitajte u Grohotama, svi ga znaju, usred mista živi. Ili radi, ili je u kući, ili u gostionici. Nikad se nije ženio, živi sam, pa onda voli katkad malo zaviriti u čašicu – kažu nam Šoltani. Čak su Antu obavijestili preko susjeda da ga “traže neki ljudi na trajektu” pa da bude pred kućom.

I Ante, iako nije znao koga čeka, kao da je osjetio da dolazi važan gost pa se malo ohrabrio pivom. Nakon upoznavanja, odlazimo na kavu, ali prvi šok još traje i, očito, potreba da se opravda.

– Ja sam odlazio kod tebe i matere u Švicarsku, kad je tebi bilo pet godina. A poslije, živio sam u Splitu, pa sam onda radio u Šolti i tu ostao. Nije bilo lako, trebalo je dobiti domovnicu... – kroz suze priča Ante. Bruno ga prekida, jer ga nije ni došao pitati gdje je bio sve ove godine.

– Ja gledam samo naprijed – ohrabruje ga.
Anti je neugodno što sinu ne može pružiti gostoprimstvo.

Važan gost
– Dobio sam ovdje jednu staru kuću. Kod mene je veliki nered, sve je puno alata. Dođu mi prijatelji, ljudi s kojima radim, popijemo pivo ili rakiju, a gdje bih ja tebe stavio kada je sve zakrčeno. Mogao bi netko i prespavati, ali ne tako važan gost. Naći ću ja tebi apartman – opravdava se Anto.

Bruno se sve vrijeme smješka, ali očito je i njemu vrlo teško. Zato odlazimo na trajekt i ostavljamo ga na Šolti da se nasamo bolje upozna s ocem.
– A mama je rekla da je veći od mene! – prva je reakcija tati iza leđa. Međutim, i on će, kaže, sutra natrag kući.

– Lijepo je što sam ga vidio, ali sve ovo me pomalo boli. Drago mi je što sam došao, ali on živi svoj život, a ja svoj – ispraća nas Bruno. Dodaje da još ne želi donositi nikakav sud jer je pred njima zajednička večer. Kaže da će na povratku, kada bude vozio bicikl negdje u Alpama, vjerojatno sve kockice sjesti na svoje mjesto.