Mnogi svjetski lideri zaluđeni su nogometom, najbitnijom sporednom stvari na svijetu. Njemačka kancelarka Angela Merkel gotovo i ne propušta bitne utakmice njemačke reprezentacije, mađarski premijer Viktor Orban često i zaigra nogomet kao i turski predsjednik Tayyip Erdogan. Pokušajmo zamisliti kako bi izgledalo da se jednog jutra svi svjetski lideri probude kao nogometaši, a da ih mi u Večernjaku imamo priliku poredati na nogometni teren u utakmici stoljeća.
Stoperi mladi lavovi
U našoj jedanaestorici na vratima bio bi Viktor Orban. Nema nikakve dileme da bi između vratnica stao mađarski premijer kojem su puna usta obrana raznoraznih europskih i kršćanskih vrijednosti. Tomu unatoč, jasno je da bi ga većina europskih političara vidjela kao – kiksera koji stalno pokušava driblati suparničke napadače.
Libero, čistač u našoj postavi bila bi britanska premijerka Theresa May, i to prije svega jer je s vrućim krumpirima najviše navikla igrati. Nema tog napada koji u dvije i pol godine, otkad je postala premijerka, nije morala izdržati. Stoperi, mladi, lakonogi i svestrani bili bi austrijski premijer Sebastian Kurz i kanadski mu kolega Justin Trudeau. Prvi brani konzervativce Austrije od islamizma i masovnih migracija. Drugi pak izdržava napade Donalda Trumpa i onih koji Kanadu ne vide kao otvorenu zemlju.
Dvoje zadnjih veznih bili bi njemačka kancelarka Angela Merkel i ruski predsjednik Vladimir Putin. Iako sasvim različitih demokratskih vrijednosti, povezuje ih šutljivost, radišnost, smirenost i odličan pregled terena. Našoj momčadi trebaju prodorna krila, zato su tu predsjednici Kine i Turske, Xi Jinping i Recep Tayyip Erdoğan, dvojica ideologa koji se ne libe proći jedan na jednoga kako bi promijenili svoje zemlje, a onda i svijet. Suparnička obrana kojom bi gospodarile demokratske procedure, tržišni mehanizmi i sekularnost kraj njih bi ubrzo izgledale kao švicarski sir.
Napadača se svi boje
Desetka, kreativac, filozof naše momčadi, jasno je, bio bi posljednji liberal Europe, Emmanuel Macron. Od njega bismo očekivali posljednji pas, ali bismo ga, nažalost, zbog pada popularnosti morali osloboditi defenzivnih zadataka. Jer treba nam u posljednjoj trećini terena. A ondje caruju američki predsjednik Donald Trump i vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un. Prvi bi postizao malo pogodaka, a ulazio u puno prilika. Ali kako topovskim udarcem zna opaliti s bilo kojeg dijela terena, suparničke bi ga obrane stalno morale imati na oku. A Kim Jong-un? Njega bismo zamijenili u 20. minuti. Jer mu nitko ne želi dodati loptu te ga se i suigrači i trener boje.
Nekom bi se moglo učiniti da bi ova jedanaestorica pehar nekog mundijala mogla lako osvojiti. Netko drugi pak vidio bi nepouzdanog vratara, neiskusne braniče, presporu veznu liniju i napadače koji ne postižu pogotke i zaključio: svijetu se loše piše.
Prvu jedanaestoricu koju smo posložili od svjetskih lidera, a i četvoricu političkih ekscentrika među pričuvama, Rodriga Dutertea, Jaira Bolsonara, Bashara al-Assada te Hasana Rohanija, trebao bi trenirati vrhunski psiholog i stručnjak koji ne bi podlegao emocijama i koji bi znao kako se izboriti s narcisoidnošću političara. Zato na trenerskoj klupi vidimo jedino Svetog Oca, papu Franju.
Trener bi mogao biti samo papa Franjo
>> Pogledajte što je Tomislav Krasnec rekao nakon još jedne afere Donalda Trumpa
Putin moze biti kapetan, kad vec nemoze u politici biti lider