Tog se mirnog, nedjeljnog predvečerja, u proljeće 1997., 15–godišnji Robert Pugar s bratićem vozio na motoru. Baš ništa nije dalo naslutiti da upravo ta, svibanjska nedjelja, neće biti zaboravljena, poput mnogih koje su bile prije i uslijedile poslije nje. Naime, tog je dana Robert začuo neobičan zvuk, pogledao je prema nebo i ugledao sportski avion, koji se, samo nekoliko trenutaka kasnije, srušio i pretvorio u buktinju. Školski zrakoplov, Piper PA 28, pao je u gustu šumu, na povišenoj visoravni, zvanoj „Vajdićeva šuma“, stotinjak metara ispod Kapele sv. Marije Magdalene, na Humu. Robert je prvi došao na mjesto nesreće, gdje ga je zatekao stravičan prizor. Mladi pilot na mjestu je poginuo, u gorućem se avionu tek nazirao obris njegova tijela. Nedaleko od zapaljene olupine aviona, na zemlji je ležao instruktor vožnje. Pred očima dječaka, nesretni je čovjek gorio. Iako je imao tek 15, Robert nije oklijevao - odmah se uhvatio u koštac s buktinjom te je golim rukama i svojom jaknom, gasio vatru koja je doslovno gutala živog čovjeka.
„Vidjeli smo avion, koji je skroz nisko letel i njihal se lijeve-desne. Rekel sam bratiću da sigurno ima problema i da bu se zrušil. Kad je opal, dotrčali smo do njega i vse je već bilo u plamenu. Dečku nisam mogel niš pomoći, a ovaj drugi je bil jedno 30 koraka niže, pod hrastom i bil je v plamenu. Skinul sam vintjaknu, a kad sam ogenj s njega zgasil, na njemu nije bilo niš. Ni odjeće ni dlake. Grde je bile za videti“, prepričavao je tada, svoje traumatično iskustvo, hrabri, 15–godišnji dječak.
Prizor kojem je svjedočio, bio je stravičan, instruktor koji je živ gorio i kojeg je Robert spašavao, gaseći vatru, ostao je bez ušiju i bez kose. Nije bilo mjesta na njegovu tijelu koje nije bilo opečeno, a na dijelovima, gdje je izgorjela koža, i tkivo, doslovno su se vidjele kosti.
Mještani pred čijim se očima odvijala drama u zraku, ispričali su tada kako im se činilo da je, zbog kvara motora, pilot htio sletjeti na obližnje polje, ali mu je ono ipak bilo prekratko za slijetanje te se avio digao i okrenuo, kako bi ponovo napravio krug. Pri tom je, po svjedočenju očevidaca, krilo zrakoplova zapelo za drveće, na početku šume, nakon čega se školski avion, s visine od oko sedam metara, strmoglavio na tlo i odmah zapalio.
Nakon Roberta, do mjesta tragedije, stigli su i mještani okolnih zaseoka, te su, s nekoliko priručnih, vatrogasnih aparata, lokalizirali požar, spriječivši da se proširi na čitavu šumu. Nekoliko njih je, do dolaska Hitne, bilo uz kopilota, razgovarali su s njim, a on je neprestano postavljao samo jedno pitanje – „Kako je moj kolega?“. Nitko mu nije želio, niti imao snage, reći da je mladi pilot, pri padu zrakoplova, poginuo. Oko 18 i 30 na mjesto nesreće stiglo je vozilo Hitne medicinske pomoći. Kopilotu, koji je bio u teškom, po život opasnom stanju, pokušali su dati infuziju, no, opekline trećeg stupnja, stvorile su u njegovom tijelu toliki pritisak da se infuzija, kako su ispričali, vraćala. Nesretni je čovjek odmah prevezen u Kliniku za traumatologiju u Zagrebu. Nekoliko se dana grčevito borio za život, ne znajući, do posljednjeg trenutka, da mu je učenik, koji je tog dana pilotirao avionom, poginuo.
Kobni diplomski rad
Kobni je let, naime trebao biti diplomski rad 26-godišnjeg Dubrovčanina, Olafa Pište, sina jednog od najboljih hrvatskih zrakoplovaca, Miroslava Pište. Upravo je Miroslavu Pišti, kao osobi s iznimnim sposobnostima i dugogodišnjim iskustvom, bio povjeren zadatak da Svetog oca Papu, nakon posjeta Hrvatskoj, zrakoplovom Croatia Airlinesa, vrati u Rim. Mladi Olaf odlučio je poći očevim stopama. Kobnog je dana, iznad Hrvatskog zagorja, letio s iskusnim nastavnikom letenja, 41-godišnjim Stjepanom Bedićem. Bio je to Olafov diplomski rad, no let je, na žalost, završio tragično. Dva dana nakon nesreće, na Klinici za traumatologiju, ozljedama je podlegao i instruktor Bedić.
„Tada problemi djece nikoga nisu zanimali“
Iako je, od tragedije, kojoj je svjedočio, prošlo 26 godina, Robert tu crnu nedjelju još i danas dobro pamti, a zbog njegovog herojskog čina, pamti ju i Večernjakova arhiva, te smo, tragom nje, krenuli u potragu i pronašli Roberta Pugara. Danas je 41-godišnjak, radi kao zavarivač i otac je četvero djece. S gorčinom se prisjetio kobne nedjelje i zrakoplovne nesreće, koja se, dogodila kod Huma Bistričkog. Potresne slike, koje su tada vidjele oči dječaka, nisu izblijedjele te ga, kako kaže, svakodnevno prate.
„Kao danas se sjećam malog, sportskog aviona, čiji je let bio neobičan, doimalo se kao da ga treba gurati. Spustio se, potom, jako nisko, iznad same šume, a potom mi je nestao iz vidokruga, nakon čega se začuo udarac i eksplozija. Odmah smo, bratić i ja, pojurili prema tamo i za minutu smo stigli do mjesta nesreće, no sve je već bilo u plamenu. Pred mojim je očima gorio živ čovjek. Pokušavao se ustati, a ja sam, svojom jaknom, očajnički gasio plamen, koji se već bio proširio. Gorjelo je čitavo njegovo tijelo, ipak, uspio sam ugasiti vatru, ali prizor koji sam tada vidio bio je tako strašan, da ga nikada neću zaboraviti“, priča nam, danas, 41-godišnji Robert Pugar. Pri gašenju je i sam zadobio opekline po rukama, no to je, kaže, ništa prema ožiljcima na duši, koje je tragični događaj ostavio.
„Strašne slike su mi se vraćale u sjećanje, bilo je i noćnih mora, ali s djecom se tada, tih poratnih godina, nitko nije bavio. Nisu sa mnom razgovarali niti psiholozi, niti psihijatri. Nisam se imao kome požaliti pa sam sam, dan po dan, učio živjeti s tim traumatičnim iskustvom“, kaže Robert.
Otac je dviju kćeri i dvojice sinova, jedno dijete mu ide u osnovnu školu, jedno studira, a dvoje su srednjoškolci. Ipak na pitanje misli li da bi, današnja djeca, da se nađu u sličnoj, nesretnoj situaciji, učinila isto što i on - bi li se uhvatili u koštac s vatrom, pokušali spasiti život ili bi mobitelom snimali tragediju, Robert smatra da je izglednije ovo posljednje, iako se nada da i danas, među mladima, ima mnogo onih koji bi, poput njega, priskočili u pomoć unesrećenom.
"na zemlji je ležao instruktor vožnje..." - VOŽNJE??? ili ipak LETENJA?