Propadanje u tri faze: od SDP-a ostalo samo ime pa stranku treba graditi iznova

Kada je 2004. godine nakon silaska s vlasti Ivica Račan na stranačkoj konvenciji na Zagrebačkom velesajmu rekao da je cilj stranke na idućim izborima osvojiti čak 33 posto glasova, nitko se nije smijao. Da, mnogi su bili skeptični, mislili da je to teško ostvarivo, možda i nemoguće, ali bili su zadivljeni hrabrošću da predsjednik stranke SDP-u uopće zada tako visok cilj i što misli da je to moguće i ostvarivo.

U eri Zorana Milanovića pokazalo se da jest. Da Davor Bernardić zastupnicima stranke, članovima vodstva i utjecajnim SDP-ovcima na terenu kaže da i on želi rejting od 33 posto i da je to moguće, ta bi njegova izjava bila u rangu s „I Zagreb je lijep po kiši“, a ni fotografije s kiselim zeljem ne bi se više činile toliko suludima.

Teško je to zamisliti

„Bernardićev SDP“ i „Račanov SDP“ udaljeni su nekoliko svjetlosnih godina. Bernardićev SDP potpuno je podijeljena stranka. Ne toliko zbog politika, različitih mišljenja, nego zbog vlastitih interesa i borbe za fotelje koji izjedaju stranku. Znatan dio vodstva stranke na čelu sa Sinišom Hajdaš-Dončićem i Peđom Grbinom objavio je rat šefu, traže njegovu smjenu, lobiraju po terenu među uglednim gradonačelnicima, načelnicima, bivšim i sadašnjim šefovima gradskih i županijskih organizacija da potpišu pismo za Bernardićevu smjenu. Dio gradonačelnika, njih osmero, piše pak drugo pismo u kojem moli da ih se ne povlači za rukav da daju potporu za rušenje šefa, ali i sami ističu da treba na nove unutarstranačke izbore ako su oni jedini izlaz iz ove situacije. Bernardić za to vrijeme samog sebe intervjuira, medijima nije dostupan, ne saziva sjednicu ni vodstva ni Glavnog odbora, tijela koje jedino može proceduralno izglasati sazivanje izvanredne izborne konvencije na kojoj se pak može izglasati raspisivanje novih unutarstranačkih izbora, koji možda mogu biti jedino rješenje za nastalu situaciju. Nemali je broj i onih koji drže da Bernardić može ovako i dalje, da se još neko vrijeme treba praviti da se ništa specijalno ne događa, a potom jednog po jednog pučista izbaciti iz stranke ili pak potpuno marginalizirati.

Međutim, takav scenarij, koji ne treba isključiti, samo bi pokazao da je Davor Bernardić doista pravi maher za preživljavanje i najveći živući ljubitelj fotelja kojih se ne odriče ni pod cijenu da se stranka raskoli ili potone u potpunu irelevantnost. Osim toga ne tresu SDP i Bernardića pojedinci. Tu je cijela plejada onih što drmaju tako da se ni problem ne može riješiti, kako bi Račan rekao, tako da otpadne pokoja trula voćka.

Bernardić bi se morao riješiti cijele kašete voćaka, a to bi definitivno značilo još slabiji i još okrnjeniji SDP nego što je danas. Lampica za alarm na Iblerovu se trgu trebala još davno upaliti. Poziva upomoć nije manjkalo. Ali bilo je lakše zatvarati oči pred problemima. Uglednim članovima danas nije ugodno gledati na što je stranka spala. No ne mogu ni lagati i praviti se da ne vide što se događa i kamo sve ide. Ivan Račan, sin prvog predsjednika Ivice Račana, na pitanje što je ostalo od SDP-a otvoreno kaže da je ostala jedna velika kriza, i to ne samo za socijaldemokraciju, nego i za Hrvatsku, i da iz nje neće biti lako izaći.

– Daljnji su sukobi neizbježni i bojim se da još neko vrijeme neće ići prema razrješenju situacije. Pod razrješenjem smatram otvaranje prostora za početak izgradnje SDP-a gotovo iznova. Drukčije neće ići jer su tereti prethodnog razdoblja preveliki. Nadalje, sukobi i daljnji pad stranke trajat će dok se ne pojavi opcija koja će imati snagu reći upravo to, moramo SDP graditi ispočetka. Sve što se sada vrti u sukobima, pojedinci i skupine, direktno su sudionici ili kreatori stanja u kojem se stranka nalazi. Teško je u njima vidjeti budućnost jer oni su i jedni i drugi u pravu i u krivu. I jedni i drugi postavljaju sve na ili-ili, a tako je naivno očekivati da se nešto popravi. Dakle, ili će Bernardić sa svojom ekipom odstraniti Hajdaš-Dončića i Grbina i njihovu ekipu ili obrnuto. Sukobi, čišćenja i isključivanja na dnevnom su redu u sljedećem razdoblju, a time i daljnji pad stranke – uvjeren je Račan. Da se SDP-u ne piše dobro, kaže i bivši Račanov ministar znanosti, prof. Gvozden Flego koji drži da je od SDP-a i socijaldemokracije u Hrvatskoj danas ostalo uglavnom ime. Sukobi u stranci riješit će se loše, otvorene šizme bit će, kaže, teško zakrpati.

– Teško mi je zamisliti smjenu predsjednika stranke dok se ne pojavi ugledni/a predsjednički/a kandidat/kinja za prijelazno razdoblje koji/a će predložiti nove načine djelovanja. Osim toga, smjena jedne osobe neće mnogo promijeniti, a bojim se i da će očuvanje osvojenih pozicija kod mnogih prevladati nad interesom za dobrobit stranke – upozorava Flego.

Bolest je izjeda godinama

Baveći se pretežito unutarstranačkim pitanjima umjesto društvenim, i misaoni SDP-ovci kao da su se, kaže, pogubili.

– Nekoliko produktivnih prijedloga ostalo je prolivena tinta jer SDP tretira HDZ kao neprijatelja umjesto kao političkog takmaca s kojim treba razgovarati pa i dogovarati optimalna društvena rješenja. Nećemo se odmaknuti sa začelja EU ako ne bude razgovora, pa i nacionalnog konsenzusa među najvećim strankama o ključnim društvenim pitanjima. No do razgovora ne može doći sve dok jedna strana omalovažava, pa i demonizira drugu – drži Flego. Nisu problemi SDP-a od jučer. Bolest tu stranku izjeda dugi niz godina.

Simptomi su se vidjeli još za vrijeme Ivice Račana, za Milanovića su se produbili i proširili po cijelom tijelu, a s Bernardićem je stanje samo erumpiralo, došlo u terminalnu fazu.

– Kriza stranke prošla je tri faze. Račan, iako je napravio jako puno, nije SDP do kraja potpuno modernizirao. Umjesto da se 2007. išlo u modernizaciju, dolaskom Zorana Milanovića dolazi do razvijanja kulta ličnosti u SDP-u. Stranka – to sam ja postaje glavni moto. To je druga faza propadanja u kojoj su raspuštane organizacije, u kojoj se nije poštovao statut u kojom se ulizivalo desnici. Treća faza krize dolazi s Davorom Bernardićem. To je faza potpune političke neuvjerljivosti koja se jasno ocrtava u rejtingu stranke, a još više predsjednika stranke – kaže Aleksandra Kolarić, članica SDP-a koju je Milanović svojedobno izbacio iz SDP-a, a upravo Davor Bernardić vratio. I koja je prije koji tjedan izgubila izbore za šeficu zagrebačkog SDP-a. Upravo je Zagreb, kaže, najbolji dokaz da hijerarhija iliti oligarhija ne želi, kaže, promjene, ne želi se mijenjati. I jedna i druga strana, dodaje, ne želi istinske promjene i motivirane su isključivo osobnim ambicijama. Jedini način da se SDP spasi vidi u hitnim izmjenama Statuta da bi se uklonile manipulacije na izborima poput zabrane glasanja onim članovima koji nisu platili članarinu. Potom naglašava da do kraja novih izbora ne može stranku voditi sadašnje vodstvo već da je potrebno neko prijelazno rješenje ili v.d. predsjednik koji će biti na čelu stranke dok unutarstranački procesi ne završe.

– Tih nekih pet-šest mjeseci stranku bi mogao voditi potpredsjednik stranke Zlatko Komadina koji bi morao imati mir dok se ti procesi provedu do kraja, a obje struje u stranci trebale bi sklopiti svojevrsni pakt o nenapadanju. I, naravno, treba provesti izbore za cijelo vodstvo i za Glavni odbor, nikako samo za predsjednika stranke – kaže Kolarić.

U sadržajnom smislu, dodaje, treba vidjeti što je u napisanom programu, čiji je autor politički tajnik Davorko Vidović, dobro i na temelju toga naći pet tema te razraditi javne politike u roku od tri mjeseca i prezentirati ih. Tema je napretek, a SDP-ovcima uglavnom prolaze ispod radara. Od migrantske krize, porezne reforme, najavljene mirovinske reforme… Da je stranka danas ispražnjena od sadržaja, nije uopće pitanje. Zoran Milanović, reći će mnogi, devet je godina bio jedini sadržaj SDP-a. Kad je bilo dobro, pasalo je svima i nitko ništa nije trebao raditi. Kada je krenulo loše, i kritike su se pojačale.

U svojim djelovanjima, kaže profesor Flego, ispražnjena je većina hrvatskih političkih stranaka. I nedavno doneseni program i Statut SDP-a kao da su, kaže, pali u duboki zaborav, a bez njihova uozbiljavanja SDP zapostavlja svoju specifičnu razliku. Flego se čak ne usuđuje nagađati i na koji je to dio glasača usmjeren današnji SDP. No zato jako dobro zna koga krivi za takvo stanje.

– Zorana Milanovića smatram najzaslužnijim za sadržajni (“Ja sam liberal”), metodski (svađalački “ili mi ili oni”) i naročito kadrovski (politička eliminacija drukčije mislećih) zaokret SDP-a. Današnja agonija stranke uvelike je plod Zoranovih nadrealizama i soliranja, ali i ustrajnosti njegovih vjernih pomagača – smatra Flego. Da SDP nema ekskluzivno pravo na socijaldemokraciju, drži pak bivši SDP-ov ministar Mirando Mrsić kojeg je Bernardić iz stranke izbacio. Dapače, kaže Mrsić, SDP je pokazao da ne zastupa socijaldemokratske ideje odbijanjem penaliziranja ugovora za rad na određeno vrijeme, šutnjom o privatizaciji zdravstva, bezidejnosti o problemima iseljavanja.

I brendovi propadaju, zar ne?

– S druge strane, javljaju se nove ideje na lijevom centru koje će, uvjeren sam, naići na podršku građana. Što je ostalo od SDP-a, procijenit će građani na izborima, nije na meni da o tome govorim – kaže Mrsić.

Za SDP ne vidi dobro rješenje jer, kako god se završi započeti rat, bit će to loše za SDP.

– Rješenje je u sadržaju, idejama i ljudima koji okupljaju i fokusiraju se na rješavanje bitnih problema građana kao što su korupcija, iseljavanje, karijerizam, nepotizam, neučinkovita i spora država, smanjenje broja gradova, općina i županija, sigurnost radnog mjesta… Oni ljudi koji to mogu napraviti u SDP-u, koji su spremni provesti reforme, na izlaznim su vratima iz stranke, neki su se pasivizirali, a neki su izbačeni. Ne vidim volje da se to promijeni i to neće dobro završiti – zaključuje Mrsić.

I iako je nezahvalno gatati i davati prognoze, sudbina SDP-a doista nikada nije bila neizvjesnija. “SDP je brend”, znaju si tepati na Iblerovu trgu i umirivati se. Očito nesvjesni da i brendovi izlaze iz mode ili, još gore, propadaju.