Peti vojni udar u povijesti Republike Turske ostat će upamćen kao prvi koji nije uspio. Po mnogočemu sličan onome prvome iz 1960., kada je frakcija također mlađih časnika oko Alparslana Türkeşa svrgnula demokratski izabranog premijera Adnana Menderesa zbog njegova približavanja Sovjetskom Savezu, puč izveden 15. srpnja odvio se u sasvim drugačijim društveno-političkim okolnostima.
Za razliku od hladnoratovskog razdoblja, obilježenog slabim vladama i moćnom vojskom, Turska je danas u željeznom zagrljaju vladajuće islamističke Stranke pravde i razvoja i karizmatskog vođe, “sultana” Erdoğana. Stoga se na neuspjeli udar dijela turske vojske može gledati kao na čin očajnika i zadnji trzaj kemalističke ideologije koja je bila temelj društva od osnivanja republike 1923. do početka 21. stoljeća.
Optužbe turskih vlastodržaca na račun izgnanog klerika Fethullaha Gülena neosnovane su – vođa pokreta Hizmet nema relevantnog utjecaja na vojne strukture – i služe obračunu s ostacima ostataka političke i svake druge oporbe u zemlji i inozemstvu. Ono što sada možemo očekivati jest eliminacija prokurdske Narodne demokratske stranke iz turskog parlamenta (koja je prva na udaru spornog zakona o ukidanju imuniteta zastupnicima protiv kojih se vode istrage), promjena ustava u smjeru predsjedničkog sustava, a možda i uzdizanje Erdoğana u status doživotnog predsjednika. Ciničnim preokretom, proklamirana obrana demokracije i volje naroda od uplitanja vojske mogla bi poslužiti kao presudni korak u uvođenju autokracije, odnosno neograničene vladavine jednog čovjeka.
Međutim, valja istaknuti da takav razvoj događaja nije neželjen od velikog dijela turskog pučanstva pa tako možemo govoriti – u slučaju da se doista ostvari – o uspostavi većinske diktature (s demokratskom fasadom), koja je daleko stabilnija i otpornija na unutarnje i vanjske izazove od manjinske diktature obitelji Assad u susjednoj Siriji.
Usprkos opipljivom rivalstvu između Ankare i Moskve, kao i drastično razilazećim geopolitičkim ciljevima Turske i Rusije, Erdoğan i Putin su političari slična kova: orijentalni despoti koji gaje dubinsko nepovjerenje, pa i gnušanje prema “dekadentnom Zapadu” i liberalnoj demokraciji, ali i duboko usađenu frustraciju zbog raspada osmanskog, odnosno ruskog (sovjetskog) imperija. Temeljni pokretači njihova djelovanja stoga su prkos i megalomanija – emocije i karakterne crte koje po svemu sudeći rezoniraju s većinom birača u njihovim zemljama.
Lideri zapadnih demokracija itekako su svjesni autoritarnih tendencija svog “saveznika” unutar NATO-a; pa ipak su u noći pokušanog prevrata bezrezervno stali iza Erdoğana i njegove klike, ignorirajući linč nad zarobljenim vojnicima, kao i masovna uhićenja te političke čistke koje su uslijedile odmah iduće jutro. Fundamentalno pogrešna sigurnosna kalkulacija u odnosu na opasnost koja nedvojbeno proizlazi iz ISIL-a i migrantske krize čelnike poput Baracka Obame, Borisa Johnsona, Donalda Tuska i Jensa Stoltenberga i dalje navodi da zatvaraju oči pred najgorim oblicima kršenja ljudskih prava u ovoj – još uvijek – zemlji kandidatkinji za članstvo u Europskoj uniji.
No tu je još nešto. Poznajući historijat djelovanja turske “duboke države” (paralelnih struktura vlasti čije je postojanje potvrđeno 1996., nakon skandala u Susurluku), ne može se u potpunosti isključiti ni teza da propali puč od 15. srpnja nije bio tek diletantski pokušaj nadobudnih časnika da sruše vladu, već pomno isplanirana i inscenirana “false flag” operacija s ciljem delegitimiranja turske vojske kao posljednjeg uporišta kemalizma i učvršćivanja Erdoğanove vladavine. U tom kontekstu posebno je zanimljivo da se turski predsjednik u petak navečer obratio naciji s pozivom na pružanje otpora vojsci preko CNN Türka, televizijskog kanala koji se 2013. “proslavio” jer je umjesto prijenosa masovnog protuvladina prosvjeda na trgu Taksim u Istanbulu emitirao dokumentarni film o pingvinima.
Koja god verzija događaja bila ispravna – Gülenova urota, kemalistički puč ili prikrivena operacija “duboke države” – jedno je sigurno: nakon 15. srpnja u Turskoj više nema povratka na staro, a znakovi upućuju na uvođenje predsjedničke diktature i daljnjeg udaljavanja te zemlje od – sada već samo teoretskog – članstva u Europskoj uniji. U takvim okolnostima hrvatski politički čimbenici moraju dobro razmisliti žele li našu zemlju profilirati kao “most” Unije prema Turskoj i koliko su domaćih firmi od strateškog značaja spremni prepustiti turskom kapitalu.
>> Erdogan obećao nastavak 'čistki' u Turskoj, vojska objavila da su urotnici neutralizirani