Najnovija prijetnja inflacijom mnoge je vratila malo unatrag, posebice one koji se sjećaju kako je bilo u Jugoslaviji, koja je propala i zbog potpuno promašenih ekonomskih politika.
Kao generator današnje inflacije najčešće se navode problemi s opskrbnim lancima u cijelome svijetu zbog pandemije. No ekonomski analitičari upozoravaju da to nije glavni razlog, nego da je najnoviju inflaciju potaknulo masovno tiskanje svježeg novca koji su države upumpale u sustav u borbi protiv posljedica pandemije.
Jugoslavija je tiskala enorman novac za svoj opstanak i enormno se zaduživala u inozemstvu. Naletjeli smo na više nego zanimljiv analitički članak nekadašnjeg profesora Ekonomskog fakulteta u Osijeku dr. Josipa Prdića pod naslovom “Efikasnost poslovanja privrede SR Hrvatske za period 1981. do 1987. godine”, objavljen u “Ekonomskom vjesniku” 1989. godine.
Prdić je tada ovako zaključio o stanju hrvatske privrede: ”Ocjenjujući kretanje društvenog proizvoda kao parametra za ocjenu općeg privrednog rasta možemo konstatirati da već niz godina pokazuje trend opadanja i da posljednjih godina nema nikakvog porasta. Produktivnost rada kao bitan element napretka privrede u svim promatranim godinama bilježi negativan rezultat i u stalnom je opadanju što slobodno možemo ocijeniti zabrinjavajućim stanjem.
Ovo je direktno rezultat neadekvatnog sistema nagrađivanja i provedbe pogubne uravnilovke u privrednom sistemu Jugoslavije. Akumulativna i reproduktivna sposobnost privrede je u stalnom opadanju i danas su mnoge privredne grane u takvom stanju da je u pitanju njihova daljnja egzistencija. Postojanje glomaznih i nedovoljno akumulativnih poduzeća te krivo usmjerenih sredstava u neka poduzeća dobilo je obilježja promašenih investicija. Gubici u privredi SR Hrvatske u 1986. godini u odnosu na 1981. godinu bilježe indeks povećanja od 2613 posto, a u 1986. godini njihova veličina premašuje cjelokupnu akumulaciju privrede SR Hrvatske. To znači da možemo realno konstatirati da je u privredi SR Hrvatske nastao kolaps odnosno nesposobnost njezinog daljnjeg reproduciranja, a pogotovo nemogućnost njezinog daljnjeg razvoja.
Takva privreda nema mogućnosti, a nema ni perspektivu da rješava u narednom periodu sve veću nezaposlenost. Eksterna zaduženost Jugoslavije vrlo je velika i iznosi preko 20 milijardi dolara, a dospjeli anuiteti po svojoj veličini čine 45 posto tekućeg priliva deviza, što sve skupa ukazuje na postojanje vrlo visokog tereta zbog enormnog zaduženja u inozemstvu.”
A potom je dodao: “Sve navedeno ukazuje da se u Jugoslaviji mora vrlo brzo prići temeljnoj promjeni privrednog sistema. Ako se ne izvrše korjenite promjene u ekonomskom sistemu zemlje realno je očekivati produbljivanje krize koja će sa sobom donijeti daljnje povećanje cijena, daljnje opadanje osobnih dohodaka, standarda, povećanje nezaposlenosti, pa sve do opadanja realnog društvenog proizvoda i do masovnih štrajkova itd.”
Na kraju je naveo potrebne promjene:
“Jugoslavenska kriza nije ni razvojna ni strukturalna već sistemska. Godinama je naša privreda više trošila nego proizvodila, a to je kompenzirano na račun prelijevanja dohotka najprije iz seljačke poljoprivrede, zatim pomoću reparacija, pomoću deviznih doznaka naših radnika zaposlenih u inozemstvu i napokon pomoću enormnog zaduženja u inozemstvu.
Početkom osamdesetih godina ušli smo u izrazitu krizu koja se svake godine sve više produbljuje i za sada nema najave ozdravljenja ovoga izrazito bolesnog stanja. Ove promjene trebale bi neminovno obuhvatiti sljedeća područja: Potrebno je napustiti birokratski voluntarizam i odvojiti privredu od politike odnosno eliminirati utjecaj politike na privredne tokove privrednih subjekata.
Točnije, potrebno je potpuno osamostaliti privredne subjekte i otvoriti prostor za primjenu poduzetništva, s jedne strane, i odgovornosti za učinjeno, s druge strane. Poduzeća koja loše posluju trebala bi pod stečaj, a njihovu imovinu preuzeli bi drugi koji bi bili u stanju efikasnije raditi.
U našem privrednom sistemu moramo priznati pluralizam oblika vlasništva, kako privatno vlasništvo, tako i državno vlasništvo te druge oblike vlasništva. Strani kapital veoma je neophodan radi nedostatka vlastite akumulacije privrede društvenog sektora. Da bi se realiziralo ulaganje stranog kapitala u privredne tokove SFR Jugoslavije potrebno je otkloniti niz administrativnih smetnji i stvoriti pretpostavku za rađanje interesa stranih partnera za ulaganje tih sredstava.
Privređivanje svih privrednih subjekata treba svesti na ekonomske kriterije kako bi se robni potrošači širom zemlje mogli više i uspješnije vezati uz privredu zapada i na taj način slijediti očekivanu tehničko-tehnološku revoluciju u 21. stoljeću.” Što se od tada do danas kod nas promijenilo, ili nije, prosudite sami iz svega ovoga!
Titini partizani su zapravo najveći luzeri u povijesti ovih prostora, njihova 'šugoslavija' se raspala, njihov 'socijalizam' je propao, njihova 'JNA' je slomljena, njihova politika "bratstva i jedinstva" je odbačena...