Propust ili namjera? Večernji prvi u posjedu dosjea slučaja Zec

Pravni zaplet slučaja Zec započeo je s Ustavom iz 1990. koji je ukinuo smrtnu kaznu, te preuzimanjem Zakona o krivičnom postupku SFRJ u lipnju 1991., pola godine prije zločina. Tada su riječi “smrtna kazna” izbrisane iz svih preuzetih odredbi i zamijenjene riječima “kazna od 20 godina zatvora”. Bio sam stotinjak metara udaljen od poprišta najgnusnijeg simbola zločina nad Srbima, te subote 7. prosinca 1991. oko 23 sata, kad su tri metka sustigla bosonogog Mihajla Zeca (38) u trku ispred njegove kuće u Poljaničkoj ulici na zagrebačkoj Trešnjevci.

Stoga sam na neki način osobnije pogođen tvrdnjom, kažu, našeg najprovokativnijeg i najkontroverznijeg redatelja Olivera Frljića, koju ponavlja u intervjuima nakon otkazivanja suradnje za Gavellu zbog skidanja plakata “Fine mrtve djevojke”, kako je “ovo što se događa oko Aleksandre Zec gotovo identično onome što se događalo tijekom rada na projektu Zoran Đinđić u beogradskom Ateljeu 212”. Iako Frljić ne detaljizira ovu tvrdnju, užasna je i pomisao da smo i 2013. društvo u kojem problem može biti predstava o ubijenoj djevojčici. Ako ni danas ne možemo otvoreno govoriti o tom zločinu, onda je dobro Boris Dežulović svojedobno napisao “Jebeš takvu zemlju!”. S druge strane, Frljić je do boli provokativno postavio pitanje karaktera obrambenog rata u kojem je ubijena djevojčica, što potkrepljuje tvrdnjom kako su “uz sve materijalne dokaze i priznanje, namjerno napravljene proceduralne greške da bi se počinitelje ostavilo na slobodi”. Tako je postupljeno, tumači Frljić, “jer se smatralo da ima nešto duboko patriotsko u ubijanju dvanaestgodišnje djevojčice srpske nacionalnosti”.

Te noći kad je Mihajlo Zec ubijen, a njegova 12-godišnja kći i supruga Marija (35) odvedeni na stratište kod Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu, nisam ništa čuo. Sljedeće jutro u sjedištu zagrebačke policije doznao sam što se dogodilo u susjednoj ulici, te sam kao dežurni honorarac Večernjeg lista te nedjelje napisao vijest, istaknutu, ali šturu zbog istrage, pod naslovom “Ubojstvo i otmica”. Značajnije je toga dana bilo tretirano uhićenje četvorice gardista zbog ubojstva šefa proizvodnje sisačke rafinerije Damjana Žilića (52), što je još jedan slučaj iz dosjea o zločinima nad Srbima s kontroverznim pravosudnim epilogom jer je na počinitelje primijenjen Zakon o oprostu.

Mihajlo Zec likvidiran je hicima iz Heckler & Kocha s prigušivačem. Ni moja susjeda Ljubica, čija je kuća bila bliže mjestu zločina, nije ništa čula. Njezina fina obitelj bila je u prijateljskim odnosima s obitelji Zec. Njihovo dijete igralo se s djecom bračnog para Zec. Mihajlo je uoči i te kobne noći bio kod mojih susjeda i kao obično hvalio im se svojim bogatstvom i time kako je postao uspješan. To nisam doznao od susjede Ljubice i supruga joj Nedeljka jer s njima nikad nisam razgovarao o obitelji Zec, ni prije, a ni poslije zločina, jer su u smrtnom strahu nestali preko noći, iznenada prodavši svoju malu kuću. O njihovu prijateljstvu s obitelji Zec doznao sam tek proteklog ponedjeljka iščitavajući sudski dosje o procesu okončanom oslobađajućom presudom protiv petero optuženika. Prvi sam novinar, pa i neslužbena osoba, koji je dobio uvid u taj naš najkontroverzniji pravosudni slučaj. Nevjerojatno je da ni 21 godinu nakon zločina “svi sve znaju”, a da nitko nije “ušao” u spis kako bi iz prve ruke bila objavljena cjelovita analiza slučaja. Stoga se svako malo nude neutemeljene teze pa je, primjerice, i Srpsko nacionalno vijeće s potpisom Milorada Pupovca postavljalo sumnjičava pitanja na koje se odgovori nalaze u spisu. Ili, Savo Štrbac je prije tri godine u Kuriru tvrdio kako je postupak obustavljen u fazi istrage, te da je za to najviše kriv Šeks...

Županijskom sudu u Zagrebu zahtjev smo argumentirali potragom za utemeljenošću tvrdnje redatelja Frljića. Spis o slučaju Zec bio je kod suca Zdravka Majerovića, predsjednika sudskog vijeća pred kojim se sudi Tomislavu Merčepu koji je kao zapovjednik postrojbe optužen da je odgovoran i za slučaj Zec.

Trosatni očevid ubojstva Mihajla Zeca započeo je 20 minuta nakon ponoći, a vodio ga je istražni sudac Branko Čižmek. U policijskom timu za krvne delikte bili su Esad Paratušić, Ratko Čađo, Dragutin Habljak i Branko Lazarević, iskusni i odani profesiji, osobito motivirani pri rješavanju zločina nad djecom. Policija je uz pomoć medija trećeg dana tražila pomoć građana. Tjedan dana nakon zločina Večernji list objavio je da su na Sljemenu pronađena tijela Marije i Aleksandre Zec. Dan poslije objavljene su i fotografije osumnjičenika. Policija je izvijestila da je 12. prosinca uhićen Nebojša Hodak (25), a dan poslije Munib Suljić (32), Siniša Rimac (18) i Igor Mikola (20), dok je Snježana Živanović (20), tada trudna Mikolina supruga, uhićena 16. prosinca. Policija je izvijestila kako su se osumnjičeni predstavljali lažnim iskaznicama pripadnika Rezervnog sastava policije RH, te da je u tijeku vještačenje njihova oružja i tragova iz dvaju vozila. Tijela majke i kćeri bila su zakopana u rupi za smeće kod Planinarskog doma Adolfovac. Istražni sudac Slobodan Šašić tamo je zatekao Hodaka i Rimca koji su mu rekli, prema zapisniku, da su došli pokazati mjesto gdje su zakopana tijela majke i kćeri za koje znaju da se prezivaju Zec. Tada je na tavanu u Adolfovcu pronađena automatska puška Heckler & Koch, prema potvrdi oduzeta Rimcu. Očevid je osiguravalo sedam specijalaca MUP-a.

Prema službenoj bilješci policije, Gordanu Zec (8) majka je tek stavila spavati kad je čula zvono i pred kućom ugledala šareni džip s gumom na stražnjoj strani pokraj koje je bio hrvatski grb veličine desetak centimetara. Djevojčica je policiji rekla da je mama gledala televiziju u dnevnom boravku, tata spavao u roditeljskoj, a brat u svojoj sobi, “a seka Aki”, kako su zvali Aleksandru, bila je u svojoj sobi. Mihajlo Zec se odjenuo i sa “stričekima” bio na prvom, dok je Gordana bila s mamom na drugom katu. “Striček je rekao mami ‘Gospođo, hoćete ići s nama’, a mama im je rekla da ne može ostaviti djecu, na što joj je on rekao da će biti samo malo odsutna i opet doći kući.” Tada je majka Gordani rekla da ode kod susjeda, dok je ona s “brkatim stričekom” otišla niz stubište. Gordana Zec je zapamtila da je taj čovjek imao pištolj u futroli za pojasom i pušku na leđima. Dušan Zec (11) policajcima je rekao da ga je “seka Aki” probudila kad je u njihovu kuću došla policija, gardisti u maskirnim uniformama koji su na rukavu imali hrvatski grb s dvije ukrštene puške, kako je dječak zapamtio. Kad je Gordana vikala da puste mamu, Dušan je nevino zaključio kako je striček bio dobar i rekao da će mama brzo doći, pa ju je poveo držeći je za ruku. “Aki je otišla s mamom pred kuću, a onda otišla kod mamime prijateljice Ljubice u Brdovečku ulicu”, rekao je dječak policajcima što su mu rekli rođaci o sestri Aleksandri, što na žalost nije bila istina. Dječak je još zapamtio kako mu je je “deda Božo stavio ruku preko očiju jer su ubili nekog psa”, kako se susjed dosjetio protumačiti djetetu.

Za očevida policija je u dnevnom boravku pronašla na pisaćem stroju ispisanu prijetnju Hrvatskog obrambenog (a ne oslobodilačkog, op.a.) pokreta u kojoj se od Mihajla Zeca tražilo da do 24. prosinca napusti Hrvatsku jer inače “tvoj život neće vrijediti ništa”. Slijedi citat, doslovan, s pravopisnim pogreškama: “Kuču i ostale nekretnine nemožeš otuđiti (upozorena Općina Trešnjevka i skupština grada Zagreba) sve će se predati Hrvatskoj državi za zbrinjavanje Hrvata nad kojima je izvršen genocid. Znamo da si devize prebacio zajedno sa svojom zlatninom, a kako je to oteto Hrvatskoj, i za to slijedi kazna. Sveta nam je dužnost da u roku 24 sata očistimo Hrvatsku, i da više ni jedan opanak ne gazi ovu svetu zemlju”. U spisu je i dopis Vojne policije Grude u kojem se tvrdilo kako su od uhićenih pripadnika “srbočetničke armije širom Herceg Bosne” doznali da je Mihajlo Zec bio suradnik pobunjenika u tzv. SAO Bosanskoj Krajini. S druge strane, zna se da je Zec poznavao političare, liječnike, policajce u Zagrebu te financirao HDZ.

Opisi vozila od strane susjeda pomogli su policiji, ali što se tiče identifikacije počinitelja opisi nisu bili odveć korisni. Prvi susjedi obitelji Zec, kod kojih su preživjela djeca našla utočište te večeri, čuli su smrtni hropac Mihajla Zeca i kad su pogledali kroz prozor muškarac u maskirnoj uniformi rekao je “Što gledaš?!” pa je susjed spustio žaluzine i od straha su čučnuli pod prozor. Potom su čuli “Gotov je!”, vrisak žene, turiranje automobila, a minutu, dvije kasnije Gordana Zec zvonila im je na vratima. “Deda, tatu su mi ubili”, rekla je susjedu koji je otišao po Dušana jer je on ostao u kući.

Petero osumnjičenih prvi su put na ispitivanje pred istražnog suca odvedeni 20. prosinca. Tada su istražnoj sutkinji Jolanki Eleonori Nemeth neki od njih priznali ubojstva, s tim da tada nisu imali branitelja. Mikolu je saslušao sudac Čižmek. Privedeni su zbog tzv. kvalificiranog ubojstva za koje im je prijetila kazna od 20 godina zatvora.

Pravni zaplet slučaja Zec započeo je s Ustavom iz 1990. koji je ukinuo smrtnu kaznu, te preuzimanjem Zakona o krivičnom postupku SFRJ u lipnju 1991., pola godine prije zločina. Tada su riječi “smrtna kazna” izbrisane iz svih preuzetih odredbi i zamijenjene riječima “kazna od 20 godina zatvora”. Osim u spornom članku 70. ZKP-a! Tri dana nakon prvog ispitivanja zamjenik okružnog tužitelja Tihomir Rubeša tražio je istragu za “kvalificirano ubojstvo”. Potom su istražni suci Božidar Jovanović i Marijan Horvatinović 9. siječnja 1992. saslušali osumnjičene, ipak u nazočnosti branitelja i, dakako, tad su se svi branili šutnjom. O problemu obveznosti obrane Krivični odjel Vrhovnog suda na sjednici održanoj 19. veljače 1992. zauzeo je stav da se sporna odredba “ima interpretirati tako da okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 20 godina”. Da su osumnjičeni terećeni za obično ubojstvo, za što im je prijetilo 15 godina zatvora, branitelj ne bi bio obvezan. Stoga je kasnije upravo na zahtjev Vladimira Šeksa kvalifikacija ublažavana. No, sudac Božidar Jovanović 26. ožujka je izdvojio zapisnike s priznanjem okrivljenika. Za istrage zagrebački okružni tužitelj bio je Goran Mikuličić, a državni odvjetnik RH Željko Olujić, dok je Vladimir Šeks javni tužitelj postao 10. travnja 1992. i bio do 12. kolovoza. Optužnica u slučaju Zec podnesena je 11. svibnja. Tek tada je istražni sudac Jovanović, do tada potencijalnom svjedoku ili optuženiku Tomislavu Merčepu, kao zapovjedniku specijalne jedinice MUP-a čiji su članovi bili okrivljenici, dopustio da ih posjeti u zatvoru. U spisu smo našli rješenje od 21. svibnja.

Suđenje je počelo 16. lipnja odbijanjem zahtjeva za suđenjem u tajnosti te zahtjeva za izuzećem tužitelja Rubeše i Ante Nobila. Rubeša je “kvalificirano” ubojstvo pretvorio u “obično” kako bi izdvojeno saslušanje tim manevrom vratio u spis, ali sud je prihvatio prekvalifikaciju, ali ne i posljedicu. Oslobađajuća presuda donesena je 9. srpnja 1992. u vijeću kojim je predsjedao sudac Mitko Naumovski, a članovi su bili sudac Josip Golub, te porotnici Ana Šantolić, Mijo Miholić i Antun Lulić.

Za sud nije bilo dvojbe da su dva vozila s kojima su ubojice došli kod obitelji Zec i dvije automatske puške Heckler & Koch kojima je ubijeno troje članova obitelji Zec, vozila i puške specijalne postrojbe MUP-a čiji su pripadnici bili petero okrivljenih. Balističkim vještačenjem je utvrđeno da su hici kojima je ubijen Mihajlo Zec ispaljeni iz automatske puške nađene na tavanu u Adolfovcu. Ali Rimac nije bio zadužen za to oružje, koje su koristili i drugi pripadnici jedinice. “Očigledno da je tužiteljstvo prilikom sačinjenja optužnice baratalo još nekim drugim spoznajama osim onima koje su bile u spisu po završetku istrage”, aludira se u presudi na izdvojena priznanja ubojstva, te je presuđeno kako u spisu nema dokaza da je Siniša Rimac ubio Mihajla Zeca.

O predloženom saslušanju šefa ekipe za očevide Branka Lazarevića obrazloženo je kako bi se time “zašlo u domenu utvrđivanja onog što je osumnjičenik rekao policijskim djelatnicima, a to nije dopušteno”. I za automatsku pušku koja je pronađena kod Stjepana Manđarela, a koju je on dobio od supruge Igora Mikole, utvrđeno je da je puška iz koje je ispaljeno osam hitaca u glavu i prsa Marije Zec, te sedam u glavu i jedan u nadlakticu Aleksandre Zec. Na remenu te automatske puške kemijskom olovkom ispisano je “MIGOR”. Ali ni to ne znači da je iz tog oružja Mikola ispalio smrtonosne hice. I za vozila je utvrđeno da su ih koristili po potrebi svi pripadnici postrojbe. Kad je Željku Mesiću rečeno da ode po golf, ključevi vozila bili su kod Muniba Suljića, “ali ta indicija niti sama po sebi niti u svezi s ostalim provedenim dokazima ne ukazuje da je okrivljenik zasigurno to vozilo koristio i u vrijeme izvršenja kaznenog djela, već samo dopušta tu mogućnost što međutim za donošenje odluke u ovom predmetu nije dovoljno”. Jedna je Vukovarka posvjedočila da joj je Nebojša Hodak dan prije nego što je u novinama vidjela vijest o zločinu nad obitelji Zec, rekao da je “netko nekoga koknuo”. Moguće je da je nešto znao o ubojstvu, ali se ne može zaključiti je li u tomu imao kakvu ulogu, jer je to mogao čuti i od treće osobe.

“Sud, dakle, svaku, pa i ovu bitnu okolnost mora s potpunom izvjesnošću dokazati, no ukoliko neka okolnost ostaje u dvojbi, tada je treba tumačiti u korist okrivljenika”, podsjeća se u presudi na staro pravilo “in dubio pro reo”. “Na toj jednoj jedinoj indiciji sud ne može temeljiti osuđujuću presudu protiv Nebojše Hodaka”, obrazloženo je.

U kući obitelji Zec nijedan od izuzetih otisaka papilarnih linija nije odgovarao okrivljenicima, kao ni 16 otisaka pronađenih u citroenu kojim su nedvojbeno Aleksandra i Marija Zec vožene prije likvidacije. U vozilu je nađeno 13 tekstilnih vlakana s majice i ogrtača koje su na sebi imale Marija i Aleksandra Zec. Ni pod noktima žrtava nisu nađeni tragovi.

Sudsko vijeće obrazložilo je i zašto tužiteljstvo nikakvim naknadnim manevrom nije moglo spasiti izdvojene zapisnike. Prema tada važećem ZKP-u na njima se ne može zasnivati sudska odluka i “nema nikakve procesne mogućnosti da se zapisnici koji su izdvojeni pravomoćnim rješenjem u kasnijem tijeku postupka ponovno koriste”. Ranije je iznimno postojala takva mogućnost, ali kad je propis preuziman u lipnju 1991. brisane su i odredbe koje su to iznimno omogućavale. “Ovdje nema mjesta analogiji”, presuđeno je o pokušaju Rubeše da priznanja okrivljenika naknadno učini valjanim i spasi optužnicu. Prema činjeničnom opisu iz presude, Igor Mikola bio je optužen da je pucao u Aleksandru i Mariju Zec, dok je prema rješenju o provođenju istrage za to bio sumnjičen Munib Suljić premda se u istrazi ništa nije promijenilo što bi trebalo dovesti do promjene osobe koja je pucala. “Znači da se niti tužiteljstvo pri optuženju ne služi dokazanim činjenicama. Stvar je tužiteljstva koga će optužiti, ali osnovna dužnost suda je da krivim proglasi samo onu osobu za koju se dokaže da je pojedino kazneno djelo učinila.” Sud je zaključio kako indicije protiv okrivljenika nisu takve kvalitete da bi se zaključilo kako su baš oni bili u spornim vozilima i ispalili hice iz spornih automatskih pušaka. Te indicije nisu dovoljne niti za utvrđenje jesu li svi ili neki od okrivljenika uopće bili u kritično vrijeme na mjestu izvršenja kaznenih djela, a kamoli da bi se na temelju toga moglo valorizirati njihovo ponašanje na tim mjestima, navodi se u presudi. Suljić i Rimac tada su osuđeni samo za iznudu oružja (pravomoćno na deset i šest mjeseci zatvora). Kako su Rubeša i Nobilo u međuvremenu otišli u odvjetnike, slučaj Zec je zbog žalbe dan zamjeniku okružnog državnog odvjetnika Branislavu Hajdukoviću. On je o nepravomoćnoj presudi referirao na užem kolegiju Okružnog državnog odvjetništva, u radu kojeg su sudjelovali Mirsad Bakšić, Ivan Maračić i Pavao Vidić. Na kolegiju u studenome zaključeno je da nema osnove za žalbu, tako da je oslobađajuća presuda postala pravomoćna 24. studenoga 1992. godine. Tada je državni odvjetnik RH bio Stjepan Herceg (od 24. rujna 1992.) te je 8. ožujka podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv rješenja suca Jovanovića o izdvajanju zapisnika s priznanjima okrivljenika bez branitelja.

Vrhovni sud u vijeću pod predsjedanjem dr. Petra Novoselca, taj je zahtjev odbio kao neosnovan. Obrazloženo je kako je istražni sudac pravilno interpretirao smisao zakonske odredbe. Zaključeno je kako je besmisleno “graditi” zakonitost na redakcijskoj grešci zakonskog teksta, te dodano kako bi suprotna interpretacija dovela do toga da obrana okrivljenika niti za jedno krivično djelo ne bi bila obavezna što je protivno temeljnim pravima okrivljenika. Time je 14. srpnja 1993. zaključen slučaj Zec. Sudski zapečaćeni iskazi objavljeni su 20. svibnja 1994. u Globusu. Na suđenju Merčepu bivši optuženici iz slučaja Zec – Hodak, Rimac i Živanović – svjedočili su da ništa ne znaju o slučaju Zec.