Prošlo je 20 godina od Miloševićeva pada, a on i danas živi u Srbiji!

Iako je od pada režima Slobodana Miloševića prošlo dvadeset godina, Milošević i danas živi! Njegov je duh i dalje živ, njegovi šegrti, učenici, sljedbenici ponosno i dalje drže na životu njegovu politiku, samo što se javno u njega ne zaklinju. Da, prošlo je 20 godina od Miloševićeva pada, od onog 5. listopada 2000. godine kad su ljudi masovno izašli na srbijanske ulice prosvjedujući protiv njega jer Milošević nije želio priznati poraz na izborima. Pritisak javnosti bio je, međutim, tako velik da je na kraju morao odstupiti. Nova vlast prvo ga je uhitila u travnju 2001. pod optužbama za korupciju i nasilje, a dva mjeseca kasnije pod pritiskom SAD-a i EU izručen je Haagu zbog optužbi za ratne zločine.

I ondje je život skončao u zatvorskoj ćeliji, ne dočekavši sudsku presudu. U Srbiji je bujala velika nada da će nakon Miloševićeva pada zemlja krenuti demokratskim putem. I bila je to šansa, sve do ubojstva premijera Zorana Đinđića, a onda i političkih vratolomija bivšeg predsjednika Borisa Tadića, zbog kojih su tadašnji radikali osvojili vlast. I tako Srbija dvadeset godina poslije ima opet Miloševića na vlasti - Aleksandra Vučića. I ne samo njega, koji je izdanak velikosrpskog radikalnog pokreta, nego i mnoge druge. Dovoljno je samo napomenuti kako je jedan od glavnih političkih aktera ondje Ivica Dačić, nekadašnji Miloševićev glasnogovornik! On je i danas njegov glasnogovornik! I onda se zapadni mediji ovih dana čude i zgražaju nad retorikom iz Srbije i pitaju se "zašto susjede nazivaju crnčugama, ustašama i Šiptarima"? Zato što Srbija nikad nije doživjela katarzu, nikad nije provedena čistka Miloševićevih kadrova, nikad nije provedena denacifikacija Miloševićeva režima! Svemu tome kumovao je Zapad, a danas se tome čudi! Srbija je usporediva s Njemačkom koja je u Drugome svjetskom ratu pokrenula niz osvajačkih ratova i sve ih izgubila.

Slomom nacističkog režima, a pod okriljem Saveznika, u Njemačkoj i Austriji nakon velikog suđenja nacističkim zločincima u Nürnbergu provedena je denacifikacija. Njemačko i austrijsko društvo moralo se suočiti i spoznati sva zlodjela Hitlerova nacističkog režima. Koliko god bila bolna, katarza je bila potrebna i provedena je. Njemačka je smogla snage za nju. Bilo je kasnije nekih neonacističkih ispada, ali danas u Njemačkoj neonacisti nisu nikakva utjecajna skupina. Jer je denacifikacija imala dva cilja, Njemačku i Austriju demokratizirati i demilitarizirati. Nekad Saveznici, a danas međunarodna zajednica tu istu denacifikaciju trebala je zatražiti i provesti u Srbiji. Srbijansko društvo trebalo je proći kroz istu katarzu baš kao i njemačko i austrijsko te se suočiti sa zločinima Miloševićeva režima koji je imao sve karakteristike komunističko-fašističkog, koji je također poveo nekoliko agresorskih ratova i na kraju ih izgubio, a iza sebe ostavio desetke tisuća žrtava i razorene zemlje. Hrvatska se morala brzo nakon obrane od agresije suočiti sa svojom prošlošću, sa zločinima koji su počinjeni s hrvatske strane, a još uvijek nam se podmeće i NDH, neki u svojim glavama i danas oko nas vide ustaše, iako nema nikoga razboritog tko će javno veličati NDH niti postoji ijedna ozbiljna politička snaga koja će raditi na tome. Ali zato Hrvatsku muče uzastopni pokušaji neoboljševizacije. Umjesto da je međunarodna zajednica bila dosljedna, godinama se događaju apsurdi koji ruše povjerenje. Jer je, primjerice, činjenica da su za Hrvatsku u pristupanju EU itekako bili pooštreni kriteriji, sjetimo se samo svih igara oko Haaga, a u pogledu Srbije na principe se zaboravilo te je Srbiji bio odobren status kandidata za članstvo u EU unatoč nepotpunoj suradnji s Haagom.

Upravo zbog takvog stalnog popuštanja, kakvo je bilo i prema Miloševiću kad je bio na vlasti, Srbija nije prošla nikakvu katarzu. Ni od srbijanskih političara iz Srbije ni od političkih predstavnika Srba u Hrvatskoj do sada nismo još ni jednom riječju čuli priznanje da je Srbija bila agresor, da su tenkovi dolazili iz Beograda, nismo čuli iskrenu ispriku, osim uvijenih rečenica, a sve se svodi na pokušaj izjednačavanja krivnje kroz sintagmu građanskog rata, unatoč svim neprijepornim povijesnim činjenicama. Srbija danas nema snage za nove ratove. Vučićevu režimu ostaje samo medijsko i javno huškanje i zveckanje oružjem, sve zbog držanja u napetosti domaćeg stanovništva u cilju održavanja na vlasti. Takva Srbija nema što raditi u Europskoj uniji.