Jedan od rijetkih reformskih poteza ove vlade bilo je preimenovanje Ministarstva zdravstva u “Ministarstvo zdravlja”. Sudeći prema zadnjim fintama prorežimske medijske mašinerije u akciji spašavanja ministra Matića i ekipe, točnije medijskog pomazanja pomoćnika Glavaševića kao ekskluzivnog zastupnika ljubavi i tolerancije, Ministarstvo branitelja trebalo bi preimenovati u “Ministarstvo ljubavi” i redefinirati mu nadležnosti. U emisiji Nedjeljom u dva aktualni pomoćnik ministra branitelja, umjesto o meritumu, a to je provalija koja ih dijeli od braniteljske populacije, iznosio je životnu ispovijest i lijepu propovijed o ljubavi i multikulturalizmu, apsolutno korisnu zajednici i dobrodošlu da ju je iznosio kao mladi profesor ili mirovni aktivist, ali neprimjerenu iz pozicije samoopravdanja visokog dužnosnika čija se fotelja klima. Je li Glavaševićev posao u ministarstvu širiti regionalnu ljubav ili rješavati probleme branitelja? Uglavnom, nakon tog nastupa na Facebooku je “spontano” nastala stranica podrške mladom pomoćniku ministra naslovljena “Ja ne mrzim”. Ona je postala točka okupljanja onih koji se “zalažu za toleranciju, dijalog i konstruktivnu budućnost”, piše u jutarnjem vladinom biltenu novinarka Jelena Lovrić. Uglavnom, formirao se kanon: Glavašević = ljubav, kritičari = mržnja. O spontanoj stanici, na kojoj se svojim lajkom svatko od nas može upisati u dobre ljude, i distancirati se od mrzitelja, ekspresno se pohvalno oglasio i predsjednički kandidat Josipović.
Političku dimenziju “Ministarstva ljubavi” Jelena Lovrić ocrtala je u istom tekstu. Ističe kako Bojan Glavašević ima jednu “opaku, fatalnu falinku, koju mu kritičari ne mogu oprostiti, a to je da ne mrzi”. Dakle, nije problem u tome radi li on loše svoj posao i je li na Documentinu skupu iznosio notorne neistine poput one kako na suprotnoj strani nema PTSP-a. U zraku su ostale uvredljive konotacije da je valjda PTSP kod naših fikcija. Ostaje nejasno, ako branitelji žive kao bubreg u loju i nemaju trauma, zašto ih se ubija u prosjeku dvjesto godišnje? Očito jer ih izjeda mržnja. Novinarka ističe kako je, za razliku od mladog Glavaševića, “na žalost, mnogo u Hrvatskoj onih koji se hrane mržnjom i gonjeni su negativnim emocijama. Zato se dvadeset godina po okončanju rata ponovno ovdje stvara ratno ozračje. Opet se maršira u vojnim uniformama i prijeti oružanim obračunima.”
Nakon kraha na svim razinama, politički spin vladajućih više nisu lijepe želje iz Plana 21, nije “u plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”, već “Ljubav”. Oni su ljubav, a neistomišljenici su mržnja. Oni će bdjeti nad hrvatsko-srpskom mržnjom da ne bi ostala nepomućena jer ljubav ide samo preko njih, koji na nju imaju monopol. U ulozi glavnog manekena takve ljubavi našao se doministar Glavašević.
“Ministarstvo ljubavi” inače postoji u Orwellovu romanu “1984.” Zaduženo je za unutarnju sigurnost i ključno je za održanje totalitarnog sistema pod Velikim Bratom. Provodi mučenja i ispiranja mozga i cilj mu je puk učiniti odanim režimu. U sklopu Ministarstva ljubavi nalazi se i misaona policija.
Na tragu misaone policije Jelena Lovrić u neobičnom tekstu reducira političko polje u Hrvatskoj na sukob ljubavi i mržnje i igra na kartu plitke moralne ucjene. Ako se usudiš smatrati da su ministar i pomoćnik nesposobni, da ne rade dobro svoj posao i da trebaju otići – onda si protiv ljubavi, praštanja i mira među narodima.
Dok pomoćnik ministra propovijeda ljubav kao posljednje legitimacijsko uporište partije, a pomazuje ga članica zadnjeg CKSKH iz 1989. godine, u kojoj je režim još uvijek ubijao političke emigrante, događaju se zanimljive stvari oko partijskog naslijeđa. Suđenje Perkoviću i Mustaču u Münchenu sustavno se relativizira u istim novinama koje su danas glas “ljubavi”, naknadnom viktimizacijom žrtve, brutalnom kampanjom difamacije ubijenog Stjepana Đurekovića, želeći kod čitatelja valjda ostvariti reakciju – neka su ga koknuli. Odvjetnik Gizele Đureković Siniša Pavlović ističe da je arhiva SKH koju su zatražili od Hrvatskog državnog arhiva cenzurirana, dio još u nastanku dokumenata, a drugi prije predaje dokumentacije u arhiv. Za tu cenzuru po njemu je odgovoran SDP. Istovremeno mediji izvještavaju kako Vanja Špiljak, sin nekadašnjeg visokorangiranog jugoslavenskog dužnosnika Mike, koji se spominje u kontekstu likvidacije Stjepana Đurekovića, u Novom Vinodolskom gradi marinu sa 170 vezova. Potomak komunističkog moćnika, danas “uspješni švicarski naftaš”, ulaže ukupno 8 milijuna eura, bez kredita. A gdje je taj novac koji je navodno Đureković pokrao i iznio?
Lovrićka smatra da prosvjednici smatraju Domovinski rat nezavršenim “zato što je devedesetih napad Beograda na Hrvatsku onemogućio unutarhrvatski obračun. Recentna grozničava potraga za unutarnjim neprijateljem implicira da je velikosrpska agresija spasila Hrvatsku od građanskog rata. Da je nije bilo, Hrvati bi se tukli između sebe.”
Ne bi se tukli između sebe, nego bi se provela lustracija kao u sretnijim zemljama, raščistilo bi se pitanje suradnika tajnih službi i režimskih novinama, samo tko bi onda danas bio u misaonoj policiji?
“Nastup Bojana Glavaševića i ohrabrujuća podrška koja ga prati znak su da za Hrvatsku ipak ima nade. Dileri mržnje vrlo su moćni, ali ni graditelji društva tolerancije i uvažavanja nisu slabi”, nastavlja novinarka graditi svoj manihejski mit i dodaje: “To je danas glavna razdjelnica Hrvatske. Koja dolazi prije svjetonazorskih i političkih razlika, prije razvrstavanja na ljevicu i desnicu. Nema za naciju važnijeg pitanja od onog hoće li je voditi snage kojima je mržnja jedino pogonsko gorivo ili oni kojima Hrvatska nije država divlje i razarajuće mržnje nego – upravo suprotno – uređeni prostor civiliziranosti, pristojnosti i demokratskih sloboda.” Civiliziranost i pristojnost smo vidjeli, i od Sabe i od Merzel i od dva Ostojića, i od Jovanovića, a u zadnje vrijeme i od ministra Matića. Je li mržnja ako se kaže da su ministar i pomoćnik bez iskustva i kvalifikacije dobili posao koji rade loše? Hoće li se i drugi Vladini dužnosnici transformirati u nedodirljive apostole ljubavi? Je li mržnja upitati zašto je ministar Zmajlović tisuću posto preplatio parkiranje? Što je sljedeće u proizvodnji novih svetih krava, zakon o zaštiti lika i djela Bojana Glavaševića ili Freda Matića?
Ovakvo besramno potezanje argumenta ljubavi, tamo gdje je riječ o političkim pitanjima i pitanjima kompetencije, refleks je starog totalitarističkog dehumaniziranja neistomišljenika. Oni su zvijeri, “aveti prošlosti”, bića mržnje i mraka. Ukratko – fašisti. A s takvima nema razgovora. Takvim etiketiranjem neistomišljenika samoproglašeni ekskluzivni zastupnik ljubavi i antifašizma nema više obvezu ponuditi bilo kakve argumente. Svi izvan kruga posvećenika a priori su bića mržnje dok ne dokažu suprotno, a ritualne putove će im naznačiti misaoni policajci i policajke.
O ljubavi kao neupitnom političkom kapitalu, koji je, naravno, sav na njihovoj strani, danas pišu oni kojima mržnja izbija iz svakog retka, oni tuku ljubavlju i tolerancijom kao mitraljezom. Potekli iz miljea totalitarnog primitivizma, propovijedaju o civiliziranosti, zalažu se za ljubav, ali relativiziraju sjekiru u Đurekovićevoj lubanji. Ne sjećaju se verbalnog delikta i uništenih tuđih života, dok su sjedili u partijskoj vrhuški, “slušali ploče i svirali rock”... Nekome sjekira, nekome redakcija; nekome stan, a nekome putovnica i vlak za Njemačku.
Srpski novinar Miroslav Lazanski 27. 11. 2010. u beogradskoj Politici piše: “Dakle, sadašnju zvezdu Jutarnjeg lista Jelenu Lovrić poslednji put sam video u maju 1991. u prostorijama lista Danas u Zagrebu. Svratio sam tamo jer sve do marta 1991. bio sam član te redakcije. Sretnem kolege, Jelenu Lovrić i Gojka Marinkovića, razgovor uobičajen, Jelena me gleda onim svojim divnim, sanjivim očima, Gojko gleda kroz mene, pitanja klasična, kako je u Beogradu, šta ima u Politici. Šta da im kažem, pa oni su iz Zagreba u Beograd u poslednjih 15 godina dolazili barem jednom nedeljno, u CK SK Srbije i Jugoslavije, pratili su Partiju, znaju sve bolje od mene. Popismo, dakle, tada u maju 1991., verovatno našu poslednju zajedničku kafu i na rastanku Jelena me ozbiljno zaskoči: ‘Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši taj puč, ode ovo sve do đavola, pa i mi’”. Vrlo je brzo ta JNA i krenula u akciju. Sve je potom doista otišlo “do đavola”, ali ne i oni. Samo umjesto nad tekovinama revolucije danas stražare nad ljubavlju.
Sjajan komentar. Raspudić ima nevjerojatan dar za rastjerivanje medijske magle koju fabrikatori "istine" iz raznoraznih ministarstava ljubavi uporno proizvode. Samo naprijed Nino!