Prosvjed za sve i nizašto

Koliko su nam kružoci mali i kako se u Zagrebu sve bitno odvija u radijusu od nekoliko stotina metara, uvjerio sam se prošlog petka kad sam nakon dugo vremena otišao predvečer u centar grada. Prolazeći Preradovićevom prema Cvjetnom trgu, nabasao sam na Milijana Brkića Vasu i Borisa Jokića kako razgovaraju. Jokić je, izgleda, bio tu na piću kad je Brkić naišao i stali su razmijeniti nekoliko riječi. E, ovo neće proći bez selfieja – rekao sam im, prigrlio obojicu, na što se nisu se bunili jer je i njima to bilo smiješno i okinuo nevjerojatnu fotku kojom ukrašavam ovaj tekst. “E još je samo ovaj kao treći falio”, zavapio je ženski glas s pune terase kafića pokraj kojeg se susret odigrao. Istovremeno je desetak telefona škljocalo prema nama. Razmijenili smo nekoliko kurtoaznih rečenica i svatko je otišao na svoju stranu. Brkića sam dotad sreo dvaput, Jokića prvi put u životu. Nakon dvadeset minuta, surfajući uz kavu, vidio sam da su brojni mediji već prenijeli fotke i priče o znakovitom susretu u centru grada, uz nagađanje što se tu kuha…

Fotografija je zabavna jer veže tri naizgled nespojive glave, u okviru koji uglavnom vežemo uz tinejdžersko naslikavanje. Vidio sam da je većini komentatora bila smiješna i relaksirajuća, pomalo i katarzična u napetoj atmosferi zadnjih dana, koja se podgrijavala i oko HDZ-a i Jokićeve reforme. Suprotno onome što nas uvjeravaju neki mediji, nismo u građanskom ratu i normalno je da se i javne osobe koji se međusobno ne poznaju mogu pristojno pozdraviti, pa i uslikati.

Jokić mi je u tom kratkom razgovoru, što ovdje prenosim jer je sve to govorio i javno, rekao da njega zanima samo reforma, a ne politika te da mu je žao što se sve ispolitiziralo i dovelo projekt u pitanje. Vidio sam da mu nelagodno zbog najavljenog prosvjeda i načina na koji je preko noći pretvoren u upotrebljivu lijevu ikonu i zastavu za politički prosvjed. U šali, koja nije bez pola istine, rekao sam mu da ga može spasiti samo jedna stvar: da izvali u sljedeća dva dana nešto što će ga ogaditi kulturnjačkoj lijevoj fronti. Moj je prijedlog bio da prije 1. lipnja dadne izjavu kako je stvarno civilizacijska sramota da notorni zločinac i diktator Josip Broz i dalje ima svoj trg u Zagrebu. Pa da onda vidimo kakav bi bio odziv silnih nevladinih udruga prosvjedu protiv proširenje ekspertne skupine.

Nije me poslušao, ali se nije ni pojavio na prosvjedu organiziranom njemu u čast, bolje rečeno na račun njegova simboličnog kapitala u javnosti.

Bio je to veliki prosvjed za sve i nizašto. Nizašto, jer je najavljen protiv stopiranja reforme, koja ide dalje, što su dan ranije potvrdili i predsjednica i resorni ministar.

De facto je problem nastao zbog proširenja ekspertnog tima – pa bi ispravno bio reći da je to bio skup potpore Jokićevu odbijanju proširenja ekipe. Njegov se tim ponaša kao pravi suveren, sve se treba i mora propitivati unutar budućeg društva znanja čije okvire postavljaju, osim njihova rada. “Hrvatska može bolje” pravilo je koje se ne smije primijeniti na prijedlog reforme kurikuluma. Tim je postavljen od politike, što je eksplicitno potvrdio i Milanović, što ne mora samo po sebi biti loše, ali što daje određene argumente za potrebu proširenje ekipe.

S jedne strane bio je to skup nizašto jer niti je reforma stopirana niti je itko tjerao Jokića iz nje. O tome upečatljivo svjedoči jedan subverzivni transparent “Nemam pojma zašto sam tu”. Sam Jokić nije bio na prosvjedu, što je razumljivo, uložio je puno truda u skladu sa svojim mogućnostima i horizontima, zajedno sa svojim timom, da bi ga se sada dnevnopolitički koristilo na razini Mile Kekina.

No s druge strane bio je to prosvjed za sve – sjatili su se tutti quanti kojima je po volji više bila prošla vlast. U Puli su se pjevale partizanske, u Rijeci se ukazao Rade Šerbedžija, u Zagrebu Ante Nobilo i Milanovićeva glasnogovornica. Neki su došli isfuravati svoje probleme koji nemaju veze s onim što je navedeno od organizatora skupa, neki su došli prosvjedovati protiv svog najvećeg životnog problema – vjeronauka u školama, a neki drugi kao da su izvukli iz naftalina djedovske transparente o klerofašizmu.

Otkud sad odjednom da se i narod i političari zanimaju za školstvo? Naravno da je novo bojno polje odabrano radi dnevnopolitičkih interesa, ali to u konačnici ne mora biti loše. Politizacija školstva možda dovede do bolje edukacije politike. Svi se sada trude naći pristojnije, suvislije ljude da u medijima brane njihovu stranu. Nisam odavno vidio toliko artikuliranih ljudi na televiziji, bez obzira na to jesu li za ili protiv ovakvog puta reforme.

Sad smo već u fazi borbe oko postreforme, tj. reforme školske reforme. Kao što postmoderna počinje u trenutku kada se modernistički zahtjev za racionalizacijom tj, demitizacijom svega okrene i na sam taj zahtjev pa se onda totalna demitizacija pokaže kao samo jedan od mitova, iz načela koja promiče ova reforma i ona sama se u prvobitnom obliku može dovesti u pitanje. No je li preduvjet za nju bila i metareforma? Kako onda reformirati formu mentis onih koji su koncipirali ovakvu reformu?

Temeljna samoobmana njihova mita je da imamo posla sa znatiželjnim, slobodnim, kreativnim učenicima koji su svi silno zaintresirani za znanje, malim istraživačima i potencijalnim genijalcima koje onda uništava tobože autoritarna škola. U praksi pak kao osnovni problem imamo potplaćene, nemotivirane nastavnike koji rade u lošim uvjetima, pod pritiskom darvinističke utrke koju uglavnom nezainteresiranim učenicima, stasalim u pedocentričkom okružju, nameću roditelji. Nastavnici sve teže održavaju autoritet. Višak takve slobode učenika nije doveo do kreativnosti i neovisnosti, već stvaranja dezorijentiranih jedinki potrošačke mase, bez poštivanja prema znanju i autoritetu. Ne slijede današnji učenici neku svoju lektiru mimo Homera i Marulića, već uglavnom čmrlje u smartfon.

Je li u svom idejnom temelju ovakva reforma već debelo zastarjela? Je li danas potrebnije iznaći način obnove autoriteta nastavnika i škole, temeljenog na znanju, a ne podgrijavati šezdesetosmaške iluzije, koje je praksa postmodernog društva odavno opovrgnula?

Činjenica da je Trg bio pun ljudi je znakovita i na to se ne može samo odmahnuti rukom i jednostavno je diskvalificirati kao politički prosvjed struktura interesno ili ideološki bliskih prošloj vlasti, jer on nije bio samo to. Istina, mnogi su tu došli s dnevnopolitičkom svrhom, od Foruma mladih SDP-a, do udruga vezanih uz prošlu vlast, a bilo je tu i neupućenih, povodljivih ljudi koji će potrčati ugurati se u bilo kakav unaprijed medijski konstruiran identitetski okvir u kojem će se markirati kao cool – urbani, prosvijećeni, slobodarski ljudi 21. stoljeća nasuprot fantazmi ognjištara, zatucanih, neobrazovanih, srednjovjekovnih, katotalibanskih i slično.

U ovom slučaju forsiranje takvih protimbi dovodi do komičnih posljedica. Katotaliban ispada Žarko Puhovski, koji je nazvao prijedlog reforme poluproizvodom, a s druge strane među “jugokomunjarama” je Kolinda Grabar Kitarović koja je Jokiću dala javno potporu dan prije prosvjeda.

Vrhunsko obrazovanje zastupaju Mrle i Bitorajac, a među neobrazovanima su HAZU, niz znanstvenih instituta i respektabilnih stručnjaka koji se do sada nisu povezivali s bilo kakvom političkom opcijom. No želim vjerovati da je bilo je i ljudi koji nisu naivni i povodljivi, koji su bili svjesni da će skup dijelom biti instrumentaliziran, ali koji su došli podržati vjeru u bilo kakvu reformu, poboljšanje, promjenu, nadu.

Alternativa nije izabrati između podilaženja hirovima malih potrošača servirajući im light, user friendly znanje, i starinskog burgijanja suhoparnih činjenica kojima se kratkoročno pune glavice koje se onda isto tako brzo prazne, pa oni koji su u jednom trenutku znali sve o razmnožavanju člankonožaca, nakon što završe školu, većinom ne znaju pokazati gdje im je jetra, a gdje slezena. Između je čitava jedna praktična paleta metoda i sadržaja.

Školskim iznenađenjima nikad kraja. U medijima se često isticao žalostan podatak kako program nastave informatike u Hrvatskoj nije značajno mijenjan zadnjih dvadeset godina, kad vidi čuda – usred frke oko prosvjeda učenici zagrebačkog MIOC-a postali svjetski prvaci iz informatike! Trebamo li, suočeni s tom činjenicom, odustati od promjene kurikuluma u tom segmentu ili se narcisoidno zapitati: gdje bi nam bio kraj ovako pametnima da nas škola nije kvarila?