Protiv Istanbulske preko fantazija o Bruxellesu

Teza da bi hrvatski premijer u ovom trenutku mogao biti ozbiljan kandidat za predsjednika Europske komisije je, da prostite, fantazija.

Demantirao ju je i sam premijer o kojem je riječ, Andrej Plenković. Do demantija bi neminovno došla i bilo kakva upućenija analiza koja bi pokazala da očekivanja da bi najmoćniji dužnosnik EU bio čovjek iz države članice koja nije ni u euro zoni ni u Schengenu, koja je najslabija po provođenju strukturnih reformi, koja je u svađi s praktički svakim od svojih susjeda, koja teško formira koherentnu vanjsku politiku jer uvijek prevladaju unutarnjopolitičke frustracije, u kojoj ne postoji i tek se gradi kultura dijaloga i kompromisa… – takva očekivanja su, jednostavno, nerealna.

Pa ipak, teza da bi Plenković mogao istaknuti kandidaturu za predsjednika EK uoči europskih izbora 2019. plasirana je kao sasvim ozbiljna teza u Novom Listu. Sasvim ozbiljna, do trenutka kad krenete čitati tekst, ali dobro.

Istoga dana, i dan kasnije, svi mediji kao da su se samo bavili pitanjem hoće li Plenković već sutra biti “Spitzenkandidat” za Komisiju. Iz čega neminovno slijedi pitanje i je li sve što radi danas zapravo u službi kandidature za tu buduću dužnost, a ne u službi i u korist Hrvatske, čiji je premijer.

I upravo u tom grmu leži zec.

Jedna fantazija plasira se kao priča dana na početku tjedna u kojemu Plenkovića očekuje unutarstranačka borba oko Istanbulske konvencije. Kome to koristi? Pa upravo onima koji u toj raspravi pokušavaju graditi argument da premijer i predsjednik HDZ-a nameće nešto da bi se svidio Bruxellesu, a što je, kao, protivno HDZ-ovskom ili hrvatskom biću.

Na početku tjedna u kojem Plenković pokušava unutar HDZ-a povesti racionalnu raspravu o Istanbulskoj konvenciji, naslovima dominira iracionalna teza da je on već kandidat za najvišu dužnost u EU. Možemo brojati koliko puta ćete pročitati da Plenković žrtvuje Hrvatsku na oltaru rodne ideologije kako bi gradio vlastitu karijeru. To su gluposti. Ali argument je izgrađen. Na tezi koja je, doduše, na klimavim nogama (jer Plenković nije niti će biti “Spitzenkandidat"). Argument koji, doduše, ne stoji (jer Istanbulska konvencija ne nameće neku zlu rodnu ideologiju, nego sprečava nasilje nad ženama). Ali etiketa je nalijepljena, kost je bačena.

Žalosno je što novinari grizu tu kost, umjesto da se drže profesionalnih standarda verifikacije i valorizacije podataka.

Verifikacija znači točno/netočno. Nitko još nije ni približno dokazao da je podatak da se Plenković priprema da 2019. naslijedi Junckera točan. Infantilno zaključivanje koje smo vidjeli svodi se na tvrdnju da se nitko iz redova europskih pučana još nije iskristalizirao kao favorit, pa to znači da i Plenković ima šanse. Vrlo je tanka razlika između tog i one vrste novinarstva (Dnevno.hr) koje će zaključiti da hrvatski predsjednici rade protiv Hrvatske jer u prisezi propuštaju reći da će obavljati "dužnost predsjednika Republike Hrvatske” i izgovaraju samo “predsjednika Republike”. To je žalosno, ćelavo novinarstvo.

Valorizacija znači bitno/nebitno. Ako Plenković i ima ambiciju jednog dana, kad i ako se stvore povoljne okolnosti, ući u borbu za neku visoku dužnost u EU, kako je to najbitnija stvar ovog trenutka? Radi se o “jednog dana”, “kad i ako”, a ni tad mu uspjeh nije zajamčen.

Plenkoviću i njegovim ambicijama puno je bolje održati se na mjestu premijera države koja će 2020. predsjedati Vijećem EU, pokušati pozicionirati Hrvatsku kao uspješnu i uzornu državu, a sebe kao čovjeka koji je to ostvario. Puno bolje nego podnositi ostavku na sve to i ući u kandidaturu za dužnost na čelu EK koju mu, nemojte zaboraviti, nitko ne može jamčiti.

To je, inače, glavni razlog zašto nitko od aktualnih premijera jačih država članica ne hrli baš u bitku da postane “Spitzenkandidat”. Bolje biti premijer sa stvarnom vlašću, nego kandidat koji će možda, pitaj Boga ako i kako, postati čelnik Komisije.

Ako već moramo divlje nagađati, ali barem nagađati na temelju upućenosti, rekao bih da će “Spitzenkandidat” europskih pučana biti – Michel Barnier. Teoretski, Plenković bi mogao biti potpredsjednik EK, kao sada Dombrovskis. I bio bi dobar u tome. Ali, dati ostavku na premijersku dužnost bez jasnog razloga je rizična igra, kao što nas uči slučaj Sanader.

Ali, kao da to tko će i kako voditi Komisiju nekoga u Hrvatskoj iskreno zanima. Ono što je u Hrvatskoj većini ljudi zanimljivo su politikantske igre na rubu ideoloških ratova, kao što je ova priča, koja nema veze s budućim čelnikom Komisije, nego s bušenjem Istanbulske konvencije.