Josip Mlakić plodan je prozni pisac. Tako mu je prošle godine zaprešićka Fraktura objavila roman "Svježe obojeno", a onda gotovo paralelno i kriminalistički ratni roman "Božji gnjev". Potonji je objavljen u komercijalnoj biblioteci Balkan Noir koju je pokrenuo zagrebački dnevni list 24 sata uz nekoliko većih hrvatskih nakladnika kako bi dao dodatni poticaj žanru kriminalističkog romana kako u Hrvatskoj tako i u regiji. Mlakić, koji i dalje inženjerski samozatajno, možda čak i bogumilski živi u svojoj Bosni, poznat je kao izuzetno odmjeren, ekonomičan pisac koji se ne razbacuje rečenicama, dugo važe svaku riječ, a u svoja djela ne uvodi bez razloga velik broj likova koji onda raspršuju radnju i smanjuju tenzije. Mlakićeva je proza za tihi ćeif. Ne pati od viška, ali i ne boluje od manjka one metafizičke literarne snage koju spisateljska bujnost tako često ubija. U smireno napisanom ratnom krimiću "Božji gnjev" Mlakić ponovno piše o ratu u Bosni i Hercegovini i svim njegovim zakučastim puteljcima. Izrazito je minuciozan u opisu ratnih ranjavanja i miniranja pa neki dijelovi ove knjige mogu poslužiti i kao improvizirani ratni priručnik za početnike. Mlakić je kao autor i dalje politički i ideološki nepotkupljiv. Njegova ratna knjiga s kriminalističkim zapletom i raspletom ne podilazi nijednoj strani. Autor opisuje rat geopolitički hladno, s nedohvatljive distance, ali izrazito toplo kada piše o običnim ljudima koji su ratno topovsko meso. U sve lukavo upliće i biblijske motive, među njima i u osnovi prestrašnu priču o sv. Iliji koji je zaštitnik Bosne (a u tom se poslu, mora se priznati, baš i nije iskazao). Stoga i svog glavnog junaka ciljano naziva baš Ilijom, dajući mu u zadatak osvetničku misiju u kojoj se ne biraju sredstva. A cilj je samo jedan, ali iznimno vrijedan. Osvetiti brata po provjerenom principu oko za oko, zub za zub. I pri tome pokušati ostati na životu, ali ne po svaku cijenu. Ilija nije najemotivniji čovjek na svijetu, ali kada je u pitanju sigurnost najuže obitelji, za njega nema ni dilema ni prepreka. Spreman je na sve, pa i na gubitak vlastitog života, na okrutno nasilje, ali i na svojevrsno gubljenje nacionalnog identiteta.
Mlakić u razvijanju radnje spretno koristi ustašku ikonografiju i megalomansku mitomaniju, ali i onaj ustaški dio hrvatske povijesti na koji hrvatski povjesničari (ali i pisci) još ni izdaleka nisu stavili točku. A ustaštvo nikako nije samo popudbina iz povijesti, jer i danas može biti zamašnjak krvavih događaja u ratu ili postratnom miru koji je ponekad i gori od rata.
I Mlakić je među utjecajnom gomilicom pisaca koji su bezrezervni pobornici teorije po kojoj Drugi svjetski rat (a valjda i Prvi) na ovim prostorima nikada nije završio, pa se nastavio i u Domovinskom ratu, a onda i u ratu u Bosni i Hercegovini, čijim epilozima gotovo nitko nije zadovoljan. Stoga se u "Božjem gnjevu" može naći puno mlakićevskih pomalo rezignirajućih, ali prodornih refleksija na današnje političko stanje na ovim prostorima koje je trajno uskomešano i temeljito nesređeno. I u kojem je čovjek čovjeku prečesto vuk. Pri kraju romana pisac piše rečenicu "Ideologije podsjećaju na oblak demonskih skakavaca iza čije najezde ne ostaje ništa". Takvih pesimističnih, ali i točnih, gotovo proročkih rečenica u ovom netipičnom krimiću ima mnogo. One su i razlog što ovog pitkog Mlakića svakako treba pročitati.