Nizinska pruga neostvareni je san već četiri hrvatske vlade. Sanjale su je i u svojim programima imale Sanaderova, Kosoričina i Milanovićeva vlada, a sad je u programu i Oreškovićeve vlade. Skup je to projekt za koji dosad nijedna od prethodnih vlada nije iznašla rješenje kako financirati njegovu realizaciju. Za povezivanje novom dvokolosiječnom prugom Rijeke s hrvatsko-mađarskom granicom potrebno je oko 4,6 milijardi eura.
Njome bi se brže prevozili i putnici i roba u odnosu na postojeću prugu, a znatno bi se i povećao kapacitet teretnog prijevoza sa sadašnjih pet milijuna tona godišnje na čak 25 milijuna tona. No problem je što trenutačno nije iskorišten ni kapacitet postojeće pruge pa se može postaviti pitanje zašto bi se onda išlo u gradnju nove pruge sa znatno većim kapacitetom? Zagovornici gradnje nizinske pruge na to bi odgovorili da bi nova pruga privukla u riječku luku nove korisnike jer bi im se jamčio brži i efikasniji prijevoz robe prema Srednjoj Europi novim i modernim kolosijecima. Gradnja nizinske pruge i razvoj riječke luke su međuovisni.
Nema jednoga bez drugoga. No s obzirom na stanje državnih financija, jedini je mogući i realni način za gradnju nove pruge koncesijski model prema kojem bi privatni investitor i sagradio i održavao tu novu prugu, ali koji bi investirao i u proširenje i jačanje Luke Rijeka. Financiranje gradnje nizinske pruge iz fondova EU dugoročni je problem.
Ako bismo uopće i dobili novac iz europskih fondova za taj projekt, održavanje tako skupe pruge iziskivat će velike troškove koje bi onda morala podmirivati država ako se ne bi osigurale rentabilne količine prometa. A ti su troškovi ogromni. Stoga bi se vrlo lako moglo dogoditi prugama ono što se dogodilo još jednom hrvatskom snu, ali koji smo ostvarili – gradnji autoceste Zagreb – Split i drugih pravaca. A to je da nam postanu financijski teret za koji ćemo onda također morati smišljati kako ga se riješiti.
Zato je bolje odmah dati taj “teret” nekom u koncesiju. •