Najmlađi biskup u episkopatu, novi hvarski biskup don Petar Palić dočekao nas je u zgradi Hrvatske biskupske konferencije na zagrebačkom Ksaveru, gdje obavlja dužnost generalnog tajnika HBK i gdje je dočekao objavu vijesti iz Vatikana, da ga je papa Franjo imenovao biskupom te otočne biskupije.
– To je bilo iznenađenje za mene. Kao što sam rekao i na dan imenovanja, svjestan sam, s jedne strane, velike odgovornosti koja je povezana s ovom službom, a s druge strane, mogao sam to prihvatiti jedino s dubokim osjećajem poniznosti, odgovornosti i ljubavi prema Bogu i Crkvi. Uvijek su u takvom trenutku u čovjeku dvostruki osjećaji, je li ta služba doista ono što će ispuniti moj svećenički život ili, s druge strane, osjećaj imam li u ovome trenutku stvarno, ako Bog i Crkva očekuju da preuzmem tu službu, mogućnost nekog odabira – iskren je don Petar Palić. Dodao je kako je ta procedura uobičajeno obavijena velom „papinske tajne“ te da ga je jednoga dana pozvao apostolski nuncij i priopćio mu da ga je papa imenovao hvarskim biskupom i ostavio mu malo vremena za promišljanje jer takva vijest, kako kaže, ipak „pomakne čovjeka iz njegova središta“.
Koje su vam se misli tada motale po glavi?, pitamo ga.
– Neizvjesnost i zahtjevnost službe. U tim sam razmišljanjima pokušao tražiti poveznicu zašto baš Hvar i zašto baš ovoga trenutka. Nekadašnji skopski nadbiskup Fulgencije Carev, rodom iz Kaštela, došao je za nadbiskupa u Skopje na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće kad je vladalo veliko siromaštvo i nemogući uvjeti. On je, kao osoba svetog života, u to vrijeme u kraju u kojem ću ja poslije biti rođen, propovijedao i naviještao evanđelje. Budući da je situacija bila teška i on slaba zdravlja, njegovi su prijatelji molili da mu papa dodijeli neku lakšu biskupiju, pa ga je papa premjestio za biskupa na Hvar. Drugi je sveti lik, o kojem sam čitao i čiji sam grob posjećivao, fra Antun Maroević, rodom iz Staroga Grada na Hvaru, koji je veći dio života uložio za naviještanje radosne vijesti, boreći se za prava tadašnjih kriptokatolika na području Letnice – objašnjava don Petar, koji se svoga rodnoga Janjeva spomenuo odmah prvoga dana imenovanja.
– Dio života proveo sam s bakom i djedom jer sam, kao najstariji unuk u obitelji, ostao s njima kada su se moji roditelji iz obližnjeg mjesta gdje su djed i baka živjeli selili u Janjevo, zato da baka i djed ne ostanu bez ijednog od trojice unuka. Dio školovanja bio sam u Janjevu, gdje sam i krizman. Život mi se odvijao na ta dva kolosijeka, ali uvijek okružen različitostima, jer je bilo pravoslavaca i muslimana, ali i različitosti kulture koja je vladala na Kosovu tada – prisjeća se svoga djetinjstva dodajući kako je u njemu oduvijek bila želja za odgovornošću i uvijek je to bilo povezano s ljudima.
– Čak me privlačila i tadašnja vojska jer je imala jako dobru propagandu, pa sam razmišljao i o tome. Inače sam oduvijek volio red i zanimao me takav smjer, čak završiti vojnu akademiju, ali onda se ipak dogodilo to da sam odlučio otići u sjemenište – otvoren je Palić te dodaje kako to nije bio samo trenutak odluke postati svećenikom nego i sazrijevanje kroz određeno vrijeme.
– Nama djeci crkva, župni ured i crkveno dvorište bili su prirodno okruženje u kojem smo se kao djeca nalazili i ostvarivali. Družili se sa svećenicima i časnim sestrama, odlazili na župne vjeronauke, ministrirali. Važan je bio i odnos roditelja prema vjeri, cijele obitelji koja je bila povezana s Crkvom. Tako da svoj odlazak u sjemenište nisam doživio kao neki trenutak premda čovjek u određenom trenutku treba donijeti odluku. Ali rekao bih da je to zvanje raslo sa mnom. Dvojio sam otići u redovnike ili dijecezanske svećenike. Presudilo je to što se u Skopju otvorilo dijecezansko sjemenište pa sam se odlučio zbog blizine doma – kazuje don Petar Palić.
Propustio očev sprovod
Kako su tada živjeli katolici na Kosovu i Janjevu?, pitamo ga.
– Parafrazirat ću svoga duhovnika iz Subotice Gabrijela Crnkovića. Kad sam nakon dvije godine u Skopju došao u Suboticu 1988. i kad sam mu rekao da sam rodom iz Janjeva, sjećam se pogleda toga starca s uzdignutim kažiprstom koji je rekao: „To je hrvatska oaza na Kosovu!“ Janjevo se tako percipiralo. Većinom je bilo homogeno u vezi s poimanjem hrvatskog identiteta i katoličanstva jer je najveći postotak bio katolika, uz nešto muslimana Albanaca i Roma. Bilo je ljudi koji su bili uključeni u tadašnji sustav, ali to nije remetilo vjernički život. Osjećali smo se, ponekad ondje, kao strano tijelo, iako smo sa svima nastojali njegovati dobrosusjedske odnose. Na žalost, većina se Hrvata katolika iselila iz Janjeva. Ljude iz Janjeva uvijek se doživljavalo kao katolike, koji su Hrvati, ali istodobno koji su otvoreni i dobroćudni, nisu konfliktni. Dakle, ljude koji rade i koji mole, koji znaju tko su i što su, ali koji nikada drugima ne prave probleme – kazuje Palić objašnjavajući kako je Katolička crkva ondje očuvala vjernički, ali i nacionalni identitet.
–To je u ljudima bilo prisutno uvijek, npr. od vremena Dubrovačke Republike, kada je bila na vrhuncu svoje moći, konzuli su dubrovački boravili u Janjevu, presuđivali u parnicama među stanovnicima. I sada ćete naći ljude u kojima živi snažan osjećaj pripadnosti i jasnoće identiteta tko smo i što smo. Crkva je na tome području bila i nositeljica kulture. Janjevo je već u 17. stoljeću imalo pučku školu u kojoj je nastava bila na hrvatskom jeziku (lingua Dalmata). Sile i snage su se mijenjale tijekom povijesti, ali taj je identitet ostao zahvaljujući povezanosti janjevačkog čovjeka s Crkvom, ali i dubokom uvjerenju kome pripadamo bez obzira na sve poteškoće na tom prostoru – kaže Palić, koji je svoje školovanje započeo u skopskom sjemeništu 1986. te 1990. otišao u sjemenište u Suboticu.
Nakon sjemeništa upisa je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, kada se prvi put susreo sa Zagrebom i Hrvatskom.
– Premda su to bila teška vremena, drago mi je da sam izbliza mogao pratiti transformaciju našega društva i povijesne trenutke tih godina. Do 1995. bio sam u Zagrebu, onda sam otišao u Dubrovnik, bio na đakonskom praktikumu, djelomično u Biskupskom ordinarijatu i u Župi sv. Mihaela na Lapadu, u kojoj je 1995. bilo đakonsko ređenje. Toga dana bila je oglašena zadnja zračna opasnost za to područje. Godine 1996. bilo je svećeničko ređenje u Zagrebu u Župi Granešina i mlada misa – prisjeća se Palić i dodaje kako je to vrijeme bilo vrijeme velike kušnje u njegovu životu i životu njegove obitelji jer mu je 1994. otac smrtno stradao u prometnoj nezgodi.
– Nisam mu mogao biti na sprovodu jer sam tada bio vojni obveznik, a bilo je ratno vrijeme i savjetovali su mi iz našeg Ureda za obranu u Zagrebu da bi bilo bolje da ne napuštam Hrvatsku. Bilo je to razdoblje kušnje, ali uvijek ondje gdje Gospodin da križ, daje i snagu da se može nositi. Najmlađi brat tada je imao šest godina, ja sam bio najstariji s 22 godine, s još tri brata između nas. Obitelj se doselila u Hrvatsku i krenula dalje – kaže Palić, dodajući da mu je 1996. ondašnji biskup dubrovački mons. Želimir Puljić ponudio izazovan posao oko osnivanja katehetskog ureda.
Dubrovački dani
– Bilo je to vrijeme uvođenja vjeronauka u škole, što je u Dubrovniku išlo malo otežano zbog rata, pa smo 1996. počeli sustavnije razmišljati o školskom vjeronauku te osnovali Katehetski ured, kojemu sam bio prvi predstojnik. Usto, bio sam i vjeroučitelj u dvije srednje škole u Dubrovniku, tako da mi je to razdoblje bilo veliko obogaćenje. Godine 1998. postao sam i osobni tajnik biskupa Puljića.
Tu sam službu obavljao do 2005. kada sam poslan na poslijediplomski studij u Graz – kaže Palić prisjećajući se kako mu je tamošnji biskup ponudio upravu u Župi Dobl nedaleko od Graza, što je za njega bio veliki izazov jer su u župi bili nemiri.
– Postojali su neki nesporazumi i prijašnji župnik htio je što prije otići iz župe. Kada sam pitao biskupa je li mudro da u tu župu šalje Hrvata, rekao mi je da ne očekuje od mene da ondje radim čudesa, nego da me šalje da izliječim rane. To mi je bio putokaz za rad u župi i nosim jako lijepe uspomene iz toga trogodišnjeg razdoblja. Još sam povezan s ljudima iz župe, javili su se i čestitali te očekujem da će doći na moje ređenje – kaže Palić, koji se 2009. vraća u Dubrovnik, no biskup Puljić šalje ga još na dva mjeseca u papinski Zavod sv. Jeronima u Rimu.
– Ondje sam proveo lijepo razdoblje i učio talijanski jezik. Tada je rektor Zavoda bio mons. Jure Bogdan, sadašnji vojni biskup. U rujnu sam preuzeo službu biskupskog vikara za pastoral u Dubrovačkoj biskupiji, koja je trajala do 15. ožujka 2010., jer je dubrovački biskup imenovan zadarskim nadbiskupom.
Na molbu biskupa Puljića otišao sam s njim u Zadar. Bilo je to vrijeme susreta hrvatske katoličke mladeži u Zadru. Nakon mjesec i pol, dan nakon susreta, vratio sam se u Dubrovnik. Nadbiskup Puljić bio je imenovan apostolskim upraviteljem Dubrovačke biskupije tako da smo u Dubrovniku dvojica kolega svećenika i ja bili odgovorni za funkcioniranje Biskupije do imenovanja novog biskupa. Biskup Uzinić, kao novi dubrovački biskup, ponudio mi je službu generalnog vikara, koju sam prihvatio jer sam držao da sve što je dobro za nađu biskupiju i Crkvu doista trebam učiniti i u tome duhu sam prihvatio tu službu. Poslije sam doznao da je biskup u razgovoru svakog svećenika pitao koga bi predložio za generalnog vikara i čuo sam da se moje predlagalo, što mi je bila zadovoljština i pokazatelj moga odnosa prema svećenicima u biskupiji, ali i njihova povjerenja i gledanja moga služenja i onoga što sam u Dubrovniku učinio – kazuje Palić, koji je nakon petogodišnjeg mandata razmišljao uredski posao zamijeniti angažmanom u nekoj župi, no biskup Uzinić zamolio ga je da preuzme još jedan petogodišnji mandat vikara, što je i prihvatio.
– No, već u siječnju 2017. biskup me pozvao na razgovor i rekao da je zamoljen staviti me na raspolaganje HBK za službu generalnog tajnika HBK. To je isto bio veliki izazov jer sam bio u dvojbi: s jedne strane znajući da nedostaje svećenika u Dubrovačkoj biskupiji, a s druge strane oslanjajući se na ono što nisam znao, a biskup jest, gdje sam potrebniji i na koji način, te mogu li uopće to ostvariti. U tom razgovoru s biskupom i razmišljanju iskristalizirala se odluka pa sam se prihvatio službu generalnog tajnika. Sve ostalo je povijest – kaže uz smijeh don Petar Palić.
U Dubrovniku je imao važnu ulogu u organizaciji posjeta pape Ivana Pavla II. pa smo ga i o tome priupitali.
– Tada sam imao izvrsne suradnike i bez njih, i kad je riječ o organizaciji papina dolaska i Susreta hrvatske katoličke mladeži, to ne bi bilo tako dobro. I dandanas sam zahvalan svim tim ljudima koji nisu štedjeli ni sebe ni svoje vrijeme ni snage da doista taj susret prođe onako kako je prošao. Dubrovnik je specifičan. Sjećam se kad smo raspravljali o ruti papina dolaska u grad… Te godine počeli su u većem broju pristizati kruzeri. Toga dana trebao je biti u Gružu kruzer sa 6000 ljudi. Oko 3000 trebalo je prebaciti u zračnu luku, a drugih 3000 na kruzer. Nisam onoga trenutka imao otvorene sve opcije, ali sam znao da, ako budemo htjeli to učiniti, da će se rješenje naći. I danas sam Bogu zahvalan da je sve prošlo bez ijednog incidenta, a na misi s papom bilo je 60.000 ljudi. Uz prometnu ograničenost i povezanost Dubrovnika, valjalo je biti spreman na sve. Naravno da smo učinili sve što je trebalo za organizaciju papina putovanja, sigurnosne mjere, vrste programa, različite susrete itd. Uspjeli smo to zahvaljujući onima koji su sudjelovali u organizaciji – kaže Palić prisjećajući se jednog posebno dragog događaja.
Studij u Austriji
– Svi znamo u kakvom je stanju bio tada papa, star i narušena zdravlja. Dečki iz osiguranja iz MUP-a doista su profesionalno odradili posao i dali su sve od sebe. Nije bilo jednostavno iz Rijeke u Dubrovnik, pa u Osijek i Zadar. Onda me šef osiguranja za naše područje Damir Mikulić, s kojim sam jako dobro surađivao, zamolio da se dečki iz osiguranja osobno fotografiraju s papom. Zamolio sam šefa papina osiguranja, koji je pristao i rekao da sve to treba brzo organizirati i da trebaju biti spremni prije nego što papa krene prema Stradunu. Kad je papa izašao iz svoje sobe, to je nalikovalo na pravi desant. Svi su iz osiguranja dotrčali i fotografirali se s njim. Poslije sam čuo od ljudi zaduženih za osiguranje pape da im je jedino u Dubrovniku bilo moguće fotografirati se s papom – ispričao je zgodu Petar Palić, kojega svi poznaju kao velikog ljubitelja reda te kao odličnog organizatora.
– Teško je govoriti o sebi, ali svakako odgoj ostavlja trag. U sjemeništu u Skopju imali smo dobrog, velikog intelektualca i strogog rektora. Strogog, dakako, kako je to tada izgledalo iz dječje perspektive. To svakako ostavi traga u životu. Postoji ona latinska izreka koja kaže da treba čuvati red i red će čuvati tebe. To sam se doista i u svome svećeničkom životu uvjerio. Ali to je samo dio, jer je tu i duhovna nadogradnja i intelektualna, sve što takav odgoj nosi sa sobom – kaže Palić, koji je i glazbeno nadaren i svira klavir.
– Uvijek me zanimala glazba i u sjemeništu sam počeo svirati klavir. Bog je nama Janjevcima doista dao veliki talent za glazbu. Danas postoji janjevački zbor u Zagrebu, zbor u Kistanjama gdje je sad velika većina Janjevaca, a imaju i klapu i u Zagrebu i u Kistanjama. Svojedobno su postojali „Bijeli anđeli“, nadaleko poznati dječji zbor, koje je don Anto Baković osnovao i promovirao i koji su ime Janjeva pronijeli cijelim svijetom. Uklopljen sam u mozaik tih lijepih glasova i talenata za glazbu. Uz KBF pohađao sam i Glazbeni institut, na kojem sam apsolvirao, nisam diplomirao jer sam morao otići u Dubrovnik prije đakonskog ređenja kako bih preuzeo vjeroučiteljsku službu. Doista volim glazbu, slušam je i, kad god imam vremena, sjednem za klavir i odsviram nešto – kaže Palić koji, osim glazbe, voli i sport, osobito nogomet i rukomet, a najviše nastupe hrvatske reprezentacije.
Kad sam 2008. bio na studiju u Austriji, bilo je Europsko nogometno prvenstvo i nastojao sam pratiti utakmice. Bio sam i na onoj tužnoj utakmici u Beču kad smo izgubili od Turaka. Nekad sam igrao nogomet, a sada ipak manje, samo za rekreaciju. Bio sam golman.
A sad, koliko se stigne – kaže don Palić, koji se polako sprema za Hvar, u kojem će u hvarskoj katedrali 30. travnja biti njegovo biskupsko ređenje.