Uspostavom nove države došlo je i do reorganizacije cjelokupne državne uprave, ranije uspostavljene na prostoru Banovine Hrvatske. Nadzor i upravu, koja se do tada nalazila uglavnom u rukama Hrvatske seljačke i građanske zaštite, preuzeli su ustaški dužnosnici, a mnogi ustaški emigranti odmah su se uključili u javni život. Oružane snage NDH počele su s organiziranjem odmah po osnivanju NDH 10. travnja 1941. godine. One su se tijekom daljnjeg razdoblja razvijale i dograđivale. Osnovna podjela bila je na Domobranstvo, Ustašku vojnicu i Oružništvo, kao i druge manje segmente sigurnosnog sustava. Na čelu se nalazilo Zapovjedništvo vojske i Ministarstvo hrvatskog domobranstva. Ovo ministarstvo od 4. kolovoza 1941. nosi naziv Ministarstvo hrvatskog domobranstva (MINDOM), a od početka 1943. Ministarstvo oružanih snaga (MINORS), kada se u njega i formalno uključuje Ustaška vojnica.
Ustaška vojnica s Glavnim stožerom na čelu i podčinjenim postrojbama postaje tako dio oružanih snaga NDH. Tomislav Aralica dobro uočava da: „Svakako nije bilo logično, uz već postojeću državnu vojsku koju je predstavljalo Domobranstvo NDH, stvarati još jednu paralelnu organizaciju.“ Međutim, Ustaška je vojnica nastala kao specifičan izraz jednoga povijesnog trenutka u kojem je nastala Nezavisna Država Hrvatska, kojoj je Ustaški pokret dao početno, ali i osnovno vojnopolitičko obilježje. Ustaška je vojnica ustrojena kao politička vojska namijenjena obrani sustava od unutrašnjeg neprijatelja, dok je Hrvatsko domobranstvo predstavljalo redovitu vojsku s uobičajenom namjenom oružanih snaga jedne zemlje.
Grubi i priprosti ljudi
Odnos između ovih dviju formacija često je praćen trzavicama i razmiricama o čemu svjedoče i iskazi dani od visokih ustaških dužnosnika. Kako je 1945. pred partizanskim istražiteljima objašnjavao general i ustaški pukovnik Tomislav Sertić: „Kvaternik je počeo stvarati Hrvatsku vojsku, kojoj je dao fosilno ime, domobranstvo… Stvarajući takovu vojsku, on je pozvao sve stare austrijske časnike i dao im činove kao da su permanentno služili u vojsci i kao da su ponajbolji časnici. Uredovni jezik u prvo vrijeme bio je više njemački nego hrvatski. U koliko je tko u ministarstvu slabije govorio Hrvatski, u toliko je bio bolji Hrvat. Tako je odmah iz početka pukao jaz izmedju pravih časnika Hrvata i internacionalne naplavine, koje se je pod njemačkim imenom ili pod plaštom njemačke kulture slegla u Hrvatsku. To je jedan od glavnih razloga, zbog koga je zamišljena narodna vojska – ustaška vojnica.“ Slično viđenje ponudio je i general i ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy, optužujući Kvaternika da je u Domobranstvo uspio pokupiti „sve biše Jugoslavenske oficire“. On ističe „mi smo mu dokazivali da se to ne može napraviti, nego da mi možemo imati oko 50.000 domobrana i 50.000 ustaša, za početak, a kasnije da bi to povećavali.“
Jedno od tumačenja ovakva stava dao je i Tomislav Aralica koji ističe da su „ustaše povratnici bili gotovo odreda grubi i priprosti ljudi koji su se zbog svojih ideala teško napatili i koji su sad osjećali kako je došlo njihovo vrijeme te su aspirirali na visoke položaje unutar oružane sile nove države. Rijetko tko je od njih imao kakvu formalnu vojnu naobrazbu, potrebnu i za kakav-takav čin ili položaj u suvremenoj vojsci“. Još gore „ustaše povratnici držali su kolaboracionistima svrgnutog i omraženog starojugoslavenskog režima, prigovarajući im na nedostatku hrvatskog patriotizma i nacionalizma. Oni su pak ustaše emigrante smatrali nasilnim i nenaobraženim primitivcima. Te dvije skupine pretendenata na vodeće položaje u vojsci jednostavno nije bilo moguće pomiriti. Stoga je došlo do paralelnog stvaranja dviju vojska, ustaške i domobranske.“ Reklo bi se da je u početku Pavelić stajao iza prve, a Kvaternik iza druge od tih dviju formacija. Kvaternik je sve do silaska s vlasti uspijevao održati primat Domobranstva nad Ustaškom vojnicom, ali potom i usprkos protivljenju Nijemaca Ustaška vojnica počela se pretvarati u najvažniju oružanu snagu u NDH. Tom su bitno pridonijeli njihovo zalaganje i uspjesi u borbi, kao i činjenica što je bila sastavni dio Ustaškog pokreta, a domobranstvo je došlo na loš glas kao kukavička vojska. Kako primjećuje Tomislav Aralica ovaj se stereotip u kolektivnom sjećanju zadržao sve do danas.
Ono što treba istaknuti je da Ustaška vojnica nije bila ni organizacijski ni hijerarhijski pa ni po drugim vojnim obilježjima jedinstvena cjelina, iako se to normativno nastojalo regulirati. Ustašku vojnicu, s obzirom na to da je organizacijski bila nejedinstvena i označavala je sve naoružane postrojbe Ustaškog pokreta, treba shvatiti u širem smislu. Tijekom samog postojanja u sastav Ustaške vojnice u užem smislu ulazile su različite postrojbe, djelatne, stajaće, prometne, pripremne… Vojnica je predstavljala stranačku vojsku, vojnu snagu Ustaškog pokreta, ali zamišljenu kao pomoćnu vojnu silu za obavljanje redarstvenih poslova.
Imenovanja
Prva zapovjedna imenovanja u okviru Ustaške vojnice počela su već početkom svibnja 1941. godine. Tako je (3. svibnja) podpukovnik Tomislav Sertić imenovan za zapovjednika svih Ustaških Vojnih Jedinica, a ustaški vodnik Ante Moškov za zapovjednika Ureda za primanje ustaša u novopostrojavajuće Ustaške jurišne jedinice. Zatim je 31. svibnja časnički namjesnik Marko Mihaljević imenovan za zapovjednika Ureda za primanje ustaša u Ustašku vojnicu. Istom odredbom ustaški bojnik Stjepan Tomčić razriješen je dužnosti zapovjednika Izobrazbe novopostrojenih ustaških bojnica u Zagrebu, a satnik Mijo Seletković razriješen je dužnosti zapovjednika Bojnice Glavnoga ustaškog stana. Na njegovo mjesto došao je natporučnik Ivan Devčić, no samo nakratko jer je njega već 21. lipnja zamijenio ustaški satnik Ante Moškov. On je preuzeo tu postrojbu koja se tada nazivala Bojna GUS i na ovoj je dužnosti ostao i kasnije kada je jedinica preimenovana u Poglavnikovu tjelesnu bojnu (PTB), odnosno sdrug (PTS). Moškov je u isto vrijeme obnašao dužnost organizatorno-nadzornog častnika Pripremnih bojna u Glavnom stožeru Ustaške vojnice. Razriješeni nadporučnik Ivan Devčić i povjerenik u GUS-u Vjekoslav Luburić se po vlastitoj želji upućuju na nove dužnosti.
Istog dana, 21. lipnja 1941. Poglavnik je postavio nekoliko časnika na najviše dužnosti u Vojnici i podijelio i nekoliko pukovničkih činova. Tomislav Sertić promaknut je iz čina podpukovnika u čin pukovnika i imenovan zapovjednikom Ustaške častničke i dočastničke škole. Satnik Mijo Seletković također je postao pukovnik i častnik izobrazbe u istoj školi. Bojnik Stjepan Tomčić također je unaprijeđen u pukovnika, postao je pročelnik Stegovnoga ustaškog suda u GUS-u. Satnik Vjekoslav Servatzy, sada kao pukovnik, imenovan je na službu u Vojnoj krajini sa zadatkom da tamo postroji Ustašku vojnicu. Ustaša Mihovil Sertić imenovan je za podpukovnika i dodijeljen je Glavnome ustaškom vojnom stožeru. Sljedećeg dana imenovan je za ustaškog pukovnika i za Glavara stožera Ustaške vojnice. Satnik Juco Rukavina promaknut je istoga dana u pukovnika. On je dobio zapovjedništvo svih djelatnih ustaških bojna Ustaške vojnice u Glavnom stožeru. Rukavina je na ovom mjestu zamijenio ustaškog pukovnika Tomislava Rolfa, koji je trebao preuzeti dužnost zapovjednika Pripremnih bojna Ustaške vojnice i izobrazbenog zapovjednika ustaškog pomlatka. Kasnije, po odredbi od 1. rujna 1941., pričuvni ustaški satnik Emil Lachovsky imenovan je u potpukovnika i postavljen za izobrazitelja novačkih satova.
>> Dosad neobjavljene i neviđene fotografije Ustaške vojnice
>> "Monografije imaju i partizani i domobrani, zašto ne i ustaše"