Prvi konsenzus vlasti i oporbe trebala bi biti zabrana referenduma

        U kojem će smjeru ova država krenuti, po svemu sudeći, odlučivat će hrvatski birači ove jeseni, no to neće biti niti predsjednički niti eventualni prijevremeni parlamentarni izbori. Simbolički, ali i sadržajno gledano, puno važnija prekretnica od tih izbora mogao bi biti najavljeni sindikalni referendum o zabrani tzv. outsourcinga u javnim službama.

U svojoj biti riječ je o najradikalnijoj inicijativi koja se tijekom posljednjih desetak godina pojavila na hrvatskoj političkoj mainstream sceni, totalitarnijoj čak i od famoznog referenduma protiv ćirilice koji želi organizirati Stožer za obranu hrvatskog Vukovara. Naime, dok taj referendum ide u smjeru smanjivanja trenutačne razine prava predstavnika nacionalnih manjina u Hrvatskoj, sindikalni referendum u svojoj srži želi trajno i bez iznimke zabraniti slobodu privatnog poduzetništva u jednom segmentu gospodarstva, odnosno staviti outsourcing – kao općeniti ekonomski model – izvan zakona. Ne ulazeći u ocjenu isplativosti i primjenjivosti modela izdvajanja pratećih i neosnovnih djelatnosti u javnom sektoru, koja bi uistinu trebala biti predmet široke i intenzivne javne rasprave, pokušaj da se takva mogućnost trajno onemogući dokaz je krajnje radikalizacije koja polako ali sigurno obuhvaća hrvatsko društvo.

U samo tjedan dana 200 tisuća građana potpisalo je zahtjev za raspisivanje spomenutog referenduma, što se može smatrati poprilično čvrstom naznakom da će referendum biti održan, ali i da bi inicijativa mogla biti prihvaćena. Dogodi li se to, valja se zapitati što je sljedeće? Koliko će vremena proći prije nego što neki sindikat ili druga dobro organizirana društvena skupina odluči predložiti zabranu nekog drugog modela? Hoćemo li zabraniti mogućnost davanja državne imovine u koncesiju? Javno-privatno partnerstvo? Prodaju državne imovine uopće? Osnovni izvor ove neizvjesnosti, dakako, institut je referenduma, čije je regulativna procedura prije nekoliko godina znatno olakšana u želji da se olakša i potakne model izravne demokracije. Ipak, kako zamah krila leptira na jednom dijelu svijeta može izazvati uragan na drugom, tako i referendumi u Hrvatskoj, umjesto sredstva poticanja demokracije, sve više predstavljaju kočnicu njezinu osnovnom funkcioniranju. Hrvatska je i dalje, barem na papiru, država koja funkcionira prema modelu predstavničke demokracije, a koliko god bili nezadovoljni tim predstavnicima, teška je naivnost vjerovati kako će se njihova kvaliteta poboljšati tako što će svaka odluka koju donesu moći biti relativizirana ili poništena direktnim izjašnjavanjem opće javnosti.

A upravo to je situacija kojom se ovih dana ponose neki domaći sindikalni vođe, tvrdeći kako udruženih 17 sindikata koji pokušavaju organizirati referendum o outsourcingu sad imaju infrastrukturu i novac da u roku od deset dana organiziraju sličan referendum oko bilo kojeg zakona. Može li ijedna vlast funkcionirati u okolnostima takve permanentne nestabilnosti? U Hrvatskoj koja se nalazi u teškoj, kako ekonomskoj, tako i široj društvenoj krizi, evidentno je da ovako široka primjena referenduma kakva je danas predstavlja prepreku potrebnim društvenim promjenama.S jedne strane, omogućava pojedinim društvenim skupinama da iskorištavajući psihološke i sociološke posljedice krize ostvaruju svoje partikularne interese, a s druge strane zadiranje u razinu prava bilo koje veće skupine stanovnika Hrvatske, bez čega je bilo kakav reformski iskorak nemoguć. Referendumi kao demokratsko sredstvo trebali bi i dalje postojati u formi mogućnosti kontrole i intervencije građana nad političklim sustavom, kao u slučaju referenduma o uvođenju preferencijalnog sustava glasanja i na parlamentarnim izborima koji je nedavno najavila Željka Markić. Mimo takvih primjena djelovanje referenduma trebalo bi biti strogo ograničeno, a oko toga bi mogao biti postignut i prvi konsenzus oporbe i vlasti. Jer bez obzira na to pobijedi li na sljedećim izborima HDZ ili SDP, u ovakvim okolnostima teško će moći efikasno vladati.