Prvi partizan izjašnjavao se kao Hrvat i katolik

“Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju.” Tako je o ljetnoj večeri 22. lipnja 1941. govorio Vlado Janić Capo, i to 25 godina kasnije za članak koji je izašao u časopisu Arena. Formiranje Sisačkog partizanskog odjela, prvog u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji, kojeg je Capo bio zapovjednik, dok je jedan od čla- nova bio i general HV-a Janko Bobetko, i danas je, osamdeset godina od početka Drugog svjetskog rata, izvor polemika.

Biciklom išao u Petrinju

Datum kad se u Hrvatskoj slavi Dan antifašistike borbe osporavan je od kritičara koji smatraju da se nema što obilježavati s obzirom na to da tog dana nije formiran vojni odred, već se tada sastala tek šačica komunista nakon što je Hitler napao SSSR i tako prekršio sporazum o nenapadanju koji su 1939. potpisali ministri vanjskih poslova Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop. Vijest o operaciji Barbarossa i napadu Trećeg Reicha prekinula je, piše u tekstu u Areni, uobičajeno emitiranje njemačke radiostanice – treštanje limene glazbe i povremene obavijesti o uspjesima Wehrmachta. Jedan mladić s novostima pokucao je na vrata Marijana Cvetkovića, organizacijskog sekretara Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije u Sisku, a kasnije komesara Sisačkog partizanskog odreda. On je istog trenutka pohitao prema kući Janića, također sekretara Okružnog komiteta.

Tog dana obojica su otputovala u susjedne gradove kako bi “obavijestila drugove” – Janić je na biciklu otišao u Petrinju, a Cvetković vlakom u Hrvatsku Kostajnicu i Sunju. Iste večeri u 20 sati sastali su se u selu Žabno kod Siska. Kući prije sastanka nisu mogli. Upozoreni da su ustaše krenuli u raciju na komuniste, iz Petrinje, Sunje i Kostajnice direktno su otišli na zbirno mjesto. Donijeli su dobru odluku. Jer svega nekoliko sati nakon prvih vijesti počela su uhićenja komunista, a prvo su pokucali na Capina vrata. Ovaj 37-godišnji strojobravar dotad je već nekoliko puta bio uhićivan zbog svog partijskog rada. Svoja je sjećanja na tu večer zapisao i sam Capo, u sklopu svojevrsnog dnevnika u kojem je zabilježio važne momente iz razvoja partijske organizacije i o počecima oružane borbe na području Siska i Banije. Dnevnik pisan na pisaćem stroju, s Janićevim potpisom, još uvijek u svom stanu u zagrebačkom Španskom čuva njegov nećak Vlatko Blazina. Na zakazanom mjestu, piše, bili su Janić Capo, Cvetković, Lasić, Ogulinac, Tuškanec, Lovreković, Altić, Katica Lasić i Nada Dimić. Tu je razdijeljeno oružje koje su skupljali tijekom dva i pol mjeseca otkako je proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Već idući dan počele su diverzije na pruzi Zagreb – Sisak, a u rujnu su se sjedinili s još jednom skupinom te je formiran Banijski partizanski odred, kojem je za zapovjednika postavljen Vasilije Gaćeša. Uskoro su borci Prvog partizanskog odreda poslani u druge krajeve s ciljem širenja ustanka. Vlado Janić od listopada 1942. godine bio je politički komesar 12. slavonske udarne divizije, a od svibnja 1943. politički komesar 28. slavonske udarne divizije. Od rujna 1943. do listopada 1944. bio je komesar 6. slavonskog udarnog korpusa i sekretar partijske organizacije štaba tog korpusa te član Oblasnog komiteta Slavonije.

Dočekaj jednog “turista”

Bio je i vijećnik ZAVNOH-a, a od listopada 1944. do kolovoza 1948. obavlja dužnost političkog komesara Korpusa narodne obrane Jugoslavije. Od 1948. preuzima poslove kadrovske politike u JNA, odnosno postaje šef personalne uprave. Na toj funkciji ostaje do mirovine, a jedan od njegovih zaposlenika je i budući prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

– Bili su prilično bliski i uvijek je govorio da mu je bio izniman užitak s njim se družiti. Čak imamo fotografije sa zabave koju su mu priredili u povodu njegova umirovljenja, na kojima uz njega pleše kolo. Družio se i s Andrijom Hebrangom starijim – govori Vlatko Blazina, sin Capine sestre Ljubice. Osim što je bio istaknuti član Komunističke partije u Sisku, istaknuo se kao jedna od vodećih figura radničkog pokreta u tom industrijskom gradu. Rodio se 1904. godine u hrvatskoj katoličkoj i siromašnoj obitelji, a odrastao je uz desetero svoje braće i sestara. Bio je osnivač Komunističke partije u Sisku, a sudjelovao je i u osnivanju Komunističke partije Hrvatske 2. kolovoza 1937. godine u Anindolu kraj Samobora. U njegovoj obitelji još se uvijek prepričava susret koji se dogodio dan prije.

– Rekli su mu da mora dočekati jednog čovjeka koji će doći neobično obučen, poput turista. Taj “turist” bio je Josip Broz Tito – govori Vlatko Blazina dok u rukama drži Capin dnevnik. Tita je Janić čekao kod starog samoborskog grada.

– Dogovor je bio da on drži u ruci katolički list Danicu i da će me upitati – je li to stari grad samoborski. Ja sam trebao na to odgovoriti da jest. O ovom sastanku obavijestio me drug Kraš i zadužio da pričekam druga Tita. On mi je dao i lozinku. Drug Tito je stigao. Imao je na sebi turističko odijelo, žute cipele, naprtnjaču, džemper maslinaste boje. U ruci je držao štap. Djelovao je veoma solidno, pravi turist – zapisao je Capo. S Titom se susretao i nakon Drugog svjetskog rata, no on nikad nije priznao 22. lipnja kao datum koji je potrebno obilježavati. U Jugoslaviji se slavio 27. srpnja kao Dan ustanka naroda Hrvatske, koji se slavio u spomen na oružanu pobunu protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo ustankom u Srbu. Obilježavao se i 4. srpnja kao Dan boraca.

– To je trenutak kad se narod digao na oružje pod vodstvom Komunističke partije, odnosno izbio je općenarodni ustanak, zbog čega ga je Tito proglasio praznikom. Ustanak u Srbu dobio je pak prednost valjda kako bi se proklamiralo jedinstvo Hrvata i Srba – govori povjesničar Hrvoje Klasić dodajući da je prema kronologiji sisački ustanak počeo prije toga.

– No ustanak počinje onda kada Tito i Partija odluče, a to je bilo 4. srpnja – ističe Klasić. Taj je datum bio neprihvatljiv dr. Tuđmanu kad je stvarao neovisnu državu jer se radilo, dodaje povjesničar Mario Jareb, isključivo o srpskom ustanku u kojem je provedeno etničko čišćenje Hrvata na tom području. Stoga je prvom predsjedniku bilo prihvatljivije da antifašističku borbu slavi na dan osnivanja prvog partizanskog odreda u Sisku iako je to, kaže Jareb, tek legenda.

– U to se doba nije sumnjalo u priču o osnivanju prvog partizanskog odreda. No kasnije se utvrdilo da su taj dan njih troje-četvero, među kojima je bio i Capo, otišli iz Siska i počeli se skrivati u šumi. Drugi komunisti stigli su tek u idućim danima i tjednima. A odred se nije stvorio idućih mjesec i pol – govori Jareb. Klasić pak smatra da je pomogla i činjenica da su 99 posto odreda činili Hrvati.

– Kad sam Capi na kraju njegova života rekao da je Tuđman 22. lipnja uspostavio za Dan antifašističke borbe, rekao je: “Pravda je spora, ali dostižna. Ja sam je čekao 70 godina” – govori Vlatko Blazina. Kako god, činjenica je da su Vladu Janića cijenili i Tito i Tuđman, a jasno je to, crno na bijelo, iskazano i telegramima koji su stigli na adresu Janićevih. Prvi, u kojem mu čestita 75. rođendan, poslao je Josip Broz Tito. Capo je tada komentirao da ga je predsjednik bivše SFRJ poslao jer “pred kraj života očito želi da istina izađe na vidjelo”. Tuđman pak telegram sućuti šalje nakon Janićeve smrti u svibnju 1991.

– Vlado Janić sa skupinom svojih drugova, pripadnika Komunističke partije Hrvatske pružio je primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja – stoji u telegramu. Umro je u bolnici u Beogradu, no posljednjih 30 godina proveo je u Dubrovniku. Zbog njegova djelovanja otac i dva brata su strijeljana, dok su majka i sestra bile zatočene u jasenovačkom logoru. No, bez obzira na sve, uvijek je isticao da svoj život ne bi mijenjao. Bio je iznimno skroman, kako ga opisuju njegovi najbliži, i gotovo da nije koristio benefite tog sustava.

Oduvijek se izjašnjavao kao Hrvat, kaže njegova obitelj, pa čak i kad su ga to pitali na popisu stanovništva u Jugoslaviji 1970-ih. Iza njega je ostalo tek devet lovačkih pušaka, jedan pišolj i namještaj, a to je ujedno i sadržaj oporuke koju čuvaju Blazine.