Mnogi se župnici po Istri hvale da posljednjih nekoliko godina za kapelana imaju biskupa. Riječ je o donedavnom porečkom i pulskom biskupu mons. Ivanu Milovanu, kojega je papa Benedikt XVI. prijevremeno umirovio jer se u "slučaju Dajla" nije htio podvrgnuti pritisku vatikanskih i crkvenih lobija. Ovo je prvi njegov veći razgovor nakon što je slučaj izbio u javnost u kolovozu 2011. Vrlo je oprezan u procjenjivanju situacije oko Dajle, pa je u autorizaciji intervjua dio odgovora o tome odlučio uskratiti. Razgovarali smo u Fažani, dan prije blagdana najnovijeg hrvatskog blaženika Miroslava Bulešića.
Koja je Bulešićeva poruka danas?
U ona vremena, kada je on položio svoj život kao svjedočanstvo vjernosti Kristu, njegovo je mučeništvo bilo veliko ohrabrenje ljudima da ustraju. Primjerice, imamo svjedočanstva ondašnjih bogoslova kojima je njegova smrt bila presudna za konačnu odluku da se opredijele za svećeništvo. Sigurno je i vjernicima u ona teška vremena, kada su ljudi živjeli u strahu i bojali se javno izlagati i svjedočiti vjeru, bilo također veliko ohrabrenje. Danas bl. Miroslav ima posebno veliko značenje za svećenike. On je najuzorniji svećenički lik, od početka svjedoči svoju potpunu spremnost čak i život položiti iz vjernosti i ljubavi prema Bogu.
Po čemu je značajan baš za svećenike?
Ponajprije po duhovnoj zrelosti, po intenzivnom življenju svoga svećeništva. Netko je lijepo rekao da je bl. Miro bio upravo zaljubljen u svoje svećeništvo i da ga ja najintenzivnije živio u pastoralom radu.
Što radite u mirovini, u kojoj ste već treću godinu?
Živim u Valbandonu pokraj Fažane, nastojim biti pastoralno aktivan po župama. Nastojim također prikupljati svjedočanstva ljudi o stradanjima u ratu i poraću. Na tome je u Istri godinama radio sada pok. mons. Ivan Grah. No, uvijek je taj posao vrlo delikatan jer se ljudi još i danas boje govoriti o stradanjima u onim vremenima.
Čega se boje?
Boje se govoriti ono što im se dogodilo. Osobito spominjati imena. Kada se govori o stradanjima od fašista ili Nijemaca, to nikad nije problem, ali kad je riječ o stradanjima od partizana, ljudi još šute u strahu.
Nakon pola stoljeća?!
Da, i to je jako zanimljivo. Boje se svjedočiti "da im se danas ne bi nešto dogodilo". Inače, osobito nedjeljama i blagdanima te u raznim prigodama, prisutan sam po župama. Biskup Dražen Kutleša povjerava mi obično da obavim pola krizmi godišnje na području biskupije, drugu polovicu krizma on. Tako nastojim biti angažiran u životu Crkve i, koliko mogu, koristan na pastoralnom planu.
Koje su potrebe ljudi, čime im se obraćate?
Naše je lomiti kruh Riječi Božje, poticati, ohrabrivati, buditi nadu i pozivati. Danas posebno pak ukazivati na vrednote koje su bitne za društvo i Crkvu, a ovoga su časa jako ugrožene, kao npr. život, brak i obitelj.
Kako surađujete s nasljednikom mons. Kutlešom?
Mogu izraziti samo veliko zadovoljstvo odnosom koji postoji između mene i mons. Dražena. Odnos je to međusobnog uvažavanja i poštovanja. Poštujem njegove kompetencije i odgovornosti kao ordinarija, a koliko i gdje mogu, rado pomažem.
Kako gledate na svoju biskupsku službu?
Gotovo u cijelom svojem radnom vijeku bio sam na župi i tu sam se uvijek najbolje osjećao. Taj pastoralni stil rada nastojao sam zadržati i kao biskup. Drago mi je da smo uspjeli po župama osnovati vijeća i karitase te uvesti njihova godišnja okupljanja na planu Biskupije. Slično i s biskupijskim vijećima. A što se tiče rada sa svećenicima, uhodala su se bila mjesečna okupljanja u dekanatima i u Pazinskom kolegiju te zajednički ljetni izleti i druženja. Neki danas vole kazati kako je biskup zapravo župnik svih župnika, ali i župnik svih vjernika, tj. župnik cijele biskupije.
Kako ste doživjeli odluku o prijevremenom umirovljenju? Što je sada s Dajlom?
Bila je ono posebna situacija i smatrao sam da je takva moja odluka najbolja. A što se tiče Dajle, tu je sada novi ordinarij u Poreču koji o tome vodi brigu.
Pred smjenom smo generacije biskupa, dolaze novi; kakvi su biskupi potrebni danas Hrvatskoj?
Uvijek su potrebni biskupi koji imaju dobre ljudske, evanđeoske i pastirske osobine. Situacija kod nas u Hrvatskoj jako je izazovna i za biskupe, no vjerojatno nije ništa jednostavnija ni drugdje po svijetu. Papa Franjo naglašava službu biskupa kao pastira, bliskoga svojim prvim suradnicima svećenicima, ali i svim vjernicima laicima. Sigurno je posebno važna biskupova briga za što kvalitetniji prezbiterij, odnosno za duhovno i materijalno dobro svećenika. Svećenici su, naime, oni koji naviještaju, posvećuju i vode zajednice vjernika.
Blago onima koji su progonjeni zbog pravednosti.