Prvi znanstveni rad o slomu JNA

Vrh JNA do danas nije odgovarao za brojne zločine u Hrvatskoj, a i šire. Sudovi u Beogradu pokušavaju dokazati da su za sve krive srpske paravojne formacije, a ne JNA. Kod kuće neki pokušavaju uljepšati jugoslavensku prošlost i Titovu ulogu, pa se ide tako daleko da se tvrdi da Komunistička partija nije imala presudnu ulogu u partizanima...

Zato u pravo vrijeme dolazi najnovija knjiga dr. Davora Marijana pod znakovitim naslovom “Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije”, koju će do kraja ožujka izdati zagrebački Golden marketing – Tehnička knjiga. Riječ je o prvoj povijesno-znanstvenoj studiji kojoj je cilj, iako u nedostatku još brojnih dokumenata, rasvijetliti koju je ulogu bivša JNA imala u raspadu Jugoslavije.

Autor se bavi Jugoslavijom i njezinim obrambenim sustavom, organizacijom i važnijim značajkama JNA, jugoslavenskom krizom, krizom JNA, posebice dolaskom višestranačja, a zatim slijedi ratno razdoblje, od razoružanja Teritorijalne obrane, preko Slovenije, Hrvatske te njezina kraja u Bosni i Hercegovini, nakon čega se pretvorila u tri srpske vojske: Vojsku Jugoslavije, Vojsku RSK i Vojsku Republike Srpske BiH.

Vrhovni zapovjednik
Marijan u zaključku iznosi najbitnije elemente, a izdvajamo one iz kojih se može jasnije shvatiti zašto je JNA tako završila: “U personalnom smislu Armija je bila vezana samo za Tita, koji je bio njen vrhovni zapovjednik, predsjednik Republike i predsjednik CK SKJ. Za Armiju je Tito bio maršal, to jest vojnik i kao takav dio nje.

Civile koji su se nakon Tita svake godine redovito izmjenjivali na dužnosti prvog čovjeka kolektivnog vrhovnog zapovjednika Armija nije mogla, a niti željela prihvatiti. Vrijeme je pokazalo da Kadijević, a ni Adžić, to nisu mogli niti željeli. Radije su odabrali povlačenje s dužnosti nego da im civil, i to izvaninstitucionalno (konkretno S. Milošević), zapovijeda.

Tito je bio zapreka da se neke pojave u civilnom segmentu socijalističkog samoupravnog društva preliju u Armiju. Bio je i brana od onoga što se naziva nadzor vojske. Naglašavam da je svako razmatranje demokratskog nadzora JNA besmisleno, jer u SFRJ demokracije nije niti bilo. Može se govoriti o partijskom i državnom nadzoru vojske...

Iz njihova međusobnog odnosa izvedeno je kasnije samostalno djelovanje JNA... Nakon Titove smrti JNA je vidjela u sebi politički čimbenik ravan svakoj republici, a preko Organizacije SKJ republičkim SK. Osamostaljivanju je pogodovao sustav kolektivne državne i partijske vlasti, kao i politički procesi u kojima su republike bile više zauzete svojim položajem no sudbinom savezne države.

Imali su izbor
Na kraju 80-ih osamostaljena JNA nije imala nikakva institucionalna ograničenja da izabere političku stranu koju će podržati. U njoj nije bilo snaga koje su je mogle održati u funkciji mirnog promatrača. Značajke Titove vojske nisu se moglo izbrisati preko noći. Stoga je pitanje je li JNA uvučena u rat suvišno.

Za rasprave o budućnosti Jugoslavije bila je životno zainteresirana, njeno mjesto u projekcijama za budućnost bilo je u svim opcijama. Podržala je opciju koja joj je bila bliska iz najmanje dva razloga. Prvi je ideološki, partijske organizacije u dvije zapadne republike pokazale su spremnost da prihvate nekomunističko političko organiziranje, a istočne su bile za jedinstven SKJ koji je napušten potkraj 1960-ih. To je značilo raspravu o opciji uređenja Jugoslavije, centraliziranoj kao nekad ili nastavku decentralizacije započete Ustavom iz 1974.

Nakon što se raspao SKJ, Armija je godinu dana tvrdoglavo odbijala prihvatiti stvarnost. Osnovala je svoju komunističku stranku što ju je, uz ranije nesuglasice, dodatno konfrontiralo s republikama u kojima su komunisti poraženi na izborima. Raspad Jugoslavije bilo je vrijeme monologa, a JNA je po svojoj hijerarhijskoj prirodi i sustavnoj zatvorenosti u tome bila najuvjerljivija. Sudbina JNA zapečaćena je kada se stavila u službu jednog i to najbrojnijeg naroda.”

Knjiga je i te kako aktualna i zbog najnovijih zbivanja na Kosovu. Marijan, naime, podsjeća, na što se danas zaboravlja, da je jugoslavenska politička kriza počela nemirima Albanaca na Kosovu 1981. te piše: “Prije nemira bilo je dugotrajno nezadovoljstvo, Srbija je bila nezadovoljna statusom pokrajina, a Kosovo svojim statusom pokrajine i odnosom prema Srbiji.

Rasplet je počeo u proljeće 1981. kada su izbili nemiri većinskih Albanaca. Počeli su 11. ožujka i uz povremene prekide trajali su do kraja travnja iste godine. Nisu uspjeli, prvenstveno zbog intervencije JNA, koju, prema kasnijim tvrdnjama njenih pripadnika, nemiri nisu iznenadili. Godinu dana ranije, Jugoslavija je zbog sovjetske intervencije u Afganistanu procijenila da joj prijeti opasnost od susjednih komunističkih država.

Armija je pojačala snage na Jugoistočnom bojištu prema Bugarskoj, kao i Albaniji, iako Albanija nije bila članica Varšavskog pakta. Na području Kosova osnovan je 52. korpus čije je sjedište bilo u Prištini. Nakon što su počele albanske demonstracije, JNA je intervenirala jer su pokrajinske snage sigurnosti potpuno zakazale...

Kosovski problem obilježio je 80-te i o njemu nema jedinstvena stajališta. Potraga za uzrocima nemira dovele su do ocjena: o postojanju nacionalističkih i reakcionarnih snaga i tendencije, o raširenoj i prihvaćenoj tvrdnji o nedovoljnoj pomoći ostalih dijelova Jugoslavije, o nerazmjeru između postojećih radnih mjesta i broja onih koji su tražili posao, o samodovoljnoj politici i kursu političko-kulturnog zatvaranja prema Srbiji i Jugoslaviji i sveopćem rastu birokracije umjesto samoupravljanja...

Srpsko rukovodstvo otvorilo je pitanje redefiniranja položaja autonomnih pokrajina u Srbiji, što je istodobno otvorilo i pitanje jugoslavenskog federalizma. Otvoren je politički sukob Srbije i njenih pokrajina koji se nekoliko godina nije uspio razriješiti.