U sadašnjoj krizi, nezaposlenosti, otkaza, stečajeva i likvidacija, propadanja tvrtki, nesigurnosti za posao i radnu budućnosti, nestvarno i nemoguće izgleda cijeli radni vijek provesti u jednoj sredini i dočekati punu zasluženu mirovinu. Takav je slučaj 65-godišnjeg Josipa Škrinjara, radnika Gavrilovića iz doba samoupravljanja i zaposlenika obitelji Gavrilović nakon Domovinskog rata.
Radio od 1964. godine
– Od lipnja sam umirovljenik s punih 45 godina u Gavriloviću, a uz ratni staž brojim točno 49 godina, pet mjeseci i deset dana. 27. travnja 1964. bio mi je prvi radni dan, a zadnji 31. svibnja ove godine. U obranu Petrinje stupio sam 16. rujna 1991. i ostao do 28. rujna 1995., kada se odmah opet vraćam u tvornicu – datume niže trgovac po zanimanju, a skladištar s dugogodišnjim stažem. Počeo je kao radnik na topljenju masti u čvarke, nastavio u skladištu tehničke robe, a rat dočekao u komercijali, nabavi tehničke robe. Poslije Domovinskog rata, sve do ljetošnjeg umirovljenja, šef je skladišta tehničke robe i rezervnih dijelova.
– Čak 20 godina radio sam u staroj tvornici u središtu Petrinje, a zbog potreba posla uzduž i poprijeko proputovao bivšu državu. Puno se radilo i mnogo toga trebalo, za dnevnu proizvodnju 150 tona i preradu 2000 komada svinja – sjeća se J. Škrinjar. Mnogo uspomena veže ga uz nogomet; kao desni bek igrao je za tvornički klub Radnik i gradsku Mladost. Kasnijih godina redovito se rekreirao kuglanjem, a i u mirovini je nastavio u istom društvu sportskih prijatelja.
Organizirana svečanost
– Još se privikavam na dane bez posla i poslovnih obveza, kuglanjem nadomještam donedavnu užurbanost i odgovornost radnih obveza – kaže J. Škrinjar. U prijeratnom Gavriloviću obvezno se zajednički proslavljao odlazak starih majstora u mirovinu, a takvu svečanost doživio je i J. Škrinjar. Na darivanje i sjećanje na prohujale dane uz sadašnje zaposlenike s kojima je radio i surađivao, došli su i Jožini umirovljeni prijatelji, poslovođe i kolege, te članovi obitelj.
Svaka čast gospodinu.A što se tvornice tiče, voljeli bismo svi znati kada je zaklana neka životinja i otišla na preradu(umjesto da se prerađuje uvozno meso-Bog zna koje klase i kvalitete)