Psi nisu opasni, to od njih učine ljudi: Zašto se događaju i kako suzbiti seriju napada

Lampioni, cvijeće i svijeće ispred stambene zgrade u Zadru nijemi su spomen na 82-godišnju ženu koja je tragično stradala. Dogodilo se to 30. siječnja na području Bulevara u Zadru, gdje je policija zaprimila dojavu o smrti žene, a na mjestu događaja pronađen je i američki staford, kućni ljubimac člana obitelji. Prema rezultatima obdukcije, nasmrt ju je izgrizao. Ugašen ljudski život, vlasnik psa kojem prijeti višegodišnji zatvor i pas koji će, prema riječima člana obitelji, najvjerojatnije biti uspavan, tragična je bilanca tog mučnog slučaja koji je zaprepastio Hrvatsku.

Nažalost, ovaj slučaj nije izoliran jer je u posljednje vrijeme diljem zemlje zabilježena serija napada pasa na ljude. Samo od rujna prošle godine Večernji list pisao je o najmanje sedam napada opasnih pasa, poput onog na Staru godinu kada je stafordski terijer napao 31-godišnju ženu u Kovačevcu nedaleko od Nove Gradiške, zatim onog nekoliko dana prije, kada je pas u vlasništvu 38-godišnjaka u Zagrebu napao i usmrtio psa te lakše ozlijedio vlasnicu pa potom usmrtio još jednog psa. Na stranicama Crne kronike našao se i napad psa na 12-godišnjeg dječaka u Donjem Dragancu u blizini Čazme, a istoga dana napad se dogodio i na zagrebačkoj Trešnjevki, kada je pas napao dijete.

Ovaj podugački niz napada pasa na ljude uznemirio je građane, s punim pravom. Društvene mreže gore, poruke pune bijesa se nižu, piše se i priča o krvoločnim pasminama koje treba zabraniti, kojima treba makar silom stati na kraj. Koliko je istine u tome i treba li dati za pravo onima koji krivca traže u psu, što kaže struka?

Zagrebački veterinar Branimir Rebselj smatra da su stafordi žrtve predrasuda, neznanja i neopravdanog straha. Na početku razgovora prisjetio se vremena dok je na Radio Sljemenu vodio emisiju utorkom te su ga jednom slušatelji pitali kojeg bih psa preporučio kao kućnog ljubimca, najboljega za život u stanu. Kada je rekao da su to staford i pit bul, telefon je eksplodirao.

VEZANI ČLANCI:

– Kada je prije stotinu godina počeo uzgoj staforda, dok su ga stvarali, jedna od najbitnijih karakteristika, važna za selekciju u uzgoju, bio je njihov stabilan temperament i dobroćudnost. Svaki pas koji je pokazivao imalo agresije bio je isključen iz uzgoja. Primjerice, kod maltezera se gleda da bude lijep i bijel, kod pudlice da bude smeđa i rudlava, kod staforda je bitno da bude dobar, da bude stabilan – kaže veterinar.

Imate li malo dijete i želite imati pasminu koja je stabilna, koja će tolerirati dječje nepodopštine, koja je pritom i zdrava, to je upravo staford, dodaje. Američki stafordski terijeri ista je ona pasmina koju Amerikanci nazivaju "nanny dog", odnosno dadilja, zahvaljujući tome što su izuzetno strpljivi i tolerantni s malom djecom. Prema čovjeku ne pokazuju agresiju, osim kada ih ljudi otkad su štenci treniraju i koriste u borbama. – Stafordi su toliko dobra pasmina, dragi i ljubazni psi, ekstremno krivo protumačena pasmina koja neopravdano nosi tešku stigmu – smatra veterinar Branimir Rebselj.

Adriana Markota, predsjednica male zagrebačke udruge Dog and Go, nebrojeno se puta susrela s traumatiziranim, zlostavljanim i napuštenim psima, i iz višegodišnjeg iskustva s puno sigurnosti i kompetencije smatra da je problem uvijek samo jedan, a to je čovjek i njegov pristup psu. Njezina volonterska priča otpočela je 2018. kada je udomila crnog mješanca hrvatskog ovčara i border collieja Lija.

– Bio je to moj prvi pas, dotad sam kući donosila vjeverice, kanarince i ribice, a onda sam otišla u azil i udomila tog psa, koji je bio nađen u šumi, u vrećici za smeće punoj vode, u kojoj je čekao smrt. Nasreću, bio je spašen, ali s teškim traumama od vode pa je prvih šest mjeseci pio vodu isključivo iz moje ruke. Tada još nisam znala što se radi sa psom, ali baš zato sam prošla tri različite škole s njim. I danas je jako vezan za mene, i tako je sve počelo – prisjeća se Adriana.

Lio je imao sreće, ali mnogi nisu, stoga je iz želje da pomogne potrebitima, ničijim psima, u travnju 2021. s prijateljicom Martinom Kašljević osnovala udrugu kroz koju je do danas prošlo dvjestotinjak pasa, među njima i brojni traumatizirani psi iz redova potencijalno opasnih pasmina. Tako je u udrugu pristigla i devetomjesečna ženka pit bula Dona, sa slomljenom nogom.

– Tko god da ju je imao prije, učio je da mora klati jer prvo što je napravila bilo je to da me počela gristi za vrat. Krenuli smo na socijalizaciju i kroz taj proces toliko sam je zavoljela da sam je ostavila kao vlastitog ljubimca. Ona je sada pas koji se igra sa štencima, s djecom, ma savršena kujica koju zovem "mala princeza", jer spava na dekici i uvijek joj mora biti toplo i mekano. Istodobno, ljudi imaju averziju prema njoj jer izgleda opasno, ali ja im uporno govorim da će ih prije ugristi maltezer nego Dona, dobar pas kojem je samo trebalo dati priliku – kaže Adriana. A ona je potom dala priliku i svom trećem psu, šestogodišnjem stafordu Gricku. Preuzela ga je uime svoje udruge u ljeto 2022., nakon dojave o psu koji je gotovo pet godina živio na lancu dugom metar i pol, zbog čega i danas ima rane i ožiljke po tijelu.

– Koliko god se trudimo uz prehranu i kreme, to ostaje za cijeli život, a prema vrstama rana koje ima, rekla bih da je služio u borbama pasa. Došao je kao potpuno nesocijaliziran pas koji je u svakom psu kojeg primijeti na kilometar udaljenosti vidio doručak, ručak ili večeru. Nakon socijalizacije, koju pohađa i danas, to je najbolji pas na svijetu koji od sreće, kad dođem s posla, radi kolut naprijed. Moji Gricko i Dona, koji se međusobno nisu podnosili, nakon sedam mjeseci svakodnevnog rada, odrastali su zajedno i danas su nerazdvojni – kaže Adriana Markota.

Jedan od posljednjih slučajeva koji je preuzela njezina udruga jest mješanac pit bula, kojeg su vidjeli na društvenoj mreži uz poruku da ga vlasnica želi uspavati jer uništava predmete po kući. Digla se velika hajka, no Adriana i njezina prijateljica Martina došle su do vlasnice i nagovorile je da im ga preda, potom su ga socijalizirale i udomile pa danas živi i spava s mačkama. Nova vlasnica, s kojom su u kontaktu, kaže da joj u kući nikada ništa nije uništio.

Prisjeća se i staforda, četverogodišnjaka, koji se užasavao svakog bicikla, motora i romobila, bilo čega na kotače, pa se propinjao na zadnje noge i skakao kad bi uočio takvo vozilo na 500 metara. Tko će, pitala se, udomiti takvog psa s 40 kilograma žive energije i s kojim ne možeš ni u šetnju? Na kraju su ga uspjeli resocijalizirati tako što su mu pri prolasku vozila s kotačima odvraćali pažnju igračkom pa je pas naposljetku udomljen i živi najbolji život u obitelji s djecom.

Problem s vlasnicima, nastavlja, leži u tome što su loše informirani ili neinformirani o rasi svog psa i, ono najgore, što prate trendove u udomljavanju, nekad je to francuski buldog, nekad staford, jer izgledaju moćno, pa kad se spoje kriva predodžba o psu i nedostatak rada s njim, netko će od staforda napraviti "malu macu", a netko, nažalost, ubojicu, što imamo prilike vidjeti u tragičnim situacijama poput zadarske.

– Jako mi je žao zbog smrti gospođe, takvi se užasi ne bi trebali nikada dogoditi. Sustav je zakazao s provjerama tko ima takve pse, koji od njih spadaju pod opasne, ali takav slučaj može se dogoditi i s labradorom, no uvijek se ističu staford, pit bul, belgijski ovčari i te opasne pasmine kada napadnu djecu. To je produkt činjenice da ljudi ne poznaju njihov karakter i ono što im treba – kaže Adriana, stoga ističe nužnost socijalizacije svake pasmine i neprekidnog rada sa psima.

– Premda će me mnogi kritizirati zbog ove izjave, ipak ću reći: pas je kao dijete. Ja sam 13 godina volontirala u popravnom domu i vrlo dobro znam da ono što daš, to i dobiješ, što siješ, to ćeš i jesti. Ponavljam: živim sa stafordom, pit bulom i border colliejem. Sve troje su spašeni psi, svi imaju traume, no nikada nisu napali ljude zato što smo svaki dan išli s njima na treninge, radili s njima, na kraju je moj dečko, inače i volonter u našoj udruzi, postao trener pasa zbog njih. Svatko treba obaviti školicu i raditi sa psom. I danas, nakon socijalizacije, moj prvi pas Lio svakoga dana istrči 10 kilometara, jer ako ne istrči toliko, ja sam u problemu, ako se ne izigra, ako nema dovoljnu mentalnu stimulaciju, imam problem jer me budi u tri ujutro. Također, nužno je da se ljudi prestanu fokusirati na izgled psa, nego na karakter, primjerice, mnogi imaju jack russela jer je malen, no taj je pas energetska bomba. Problem su ljudi jer ne znaju potrebe psa, ako imaš maltezera, možeš ga šetati deset minuta, belgijskog ovčara ne možeš. Najprije treba ispitati kako se pas uklapa u tvoj bioritam i što mu možeš priuštiti i na temelju toga izabrati pasminu, a drugo je trening psa i kontinuitet tog treninga. Kad udomljavamo štenca, udomiteljima sugeriram da upišu školicu ne samo da bi znao dati šapu i ljubiti, nego da bi znao osnovne elemente poput dođi, sjedi, čekaj... Uvijek kažem udomiteljima: kako sada odgojite psa, tako će vam biti cijeli život, isto kao i dijete, sad se potrudite i maksimalno napravite najbolje za psa, a i za sebe, da imate dobar suživot – objašnjava Adriana.

Filip Kelava, trener pasa u zagrebačkoj Udruzi za školovanje ljudi i pasa Alfa Canis, ističe da je za psa veoma važno započeti trening i socijalizaciju od rane dobi kako bi se razvio u stabilnog ljubimca. Bavi se psima koji se svrstavaju u kategoriju opasnih, koji odlukom nadležnih institucijama pristižu njemu i kolegama na obuku, nakon šokantnih incidenata o kojima su izvještavali i mediji. Jedan od drastičnih slučajeva koji su posljednjih godina izrazito uznemirili javnost slučaj je belgijskog ovčara iz zagrebačkog naselja Vrapče koji je napao skupinu djece. No priča ima i drugu stranu medalje, koja u tom trenutku nikoga nije zanimala.

– Vlasnici psa žive blizu osnovne škole, a pas je bio na dvorištu i djeca su preko ograde na njega bacala grude i kamenje. Pas je trpio i trpio sve dok u jednom trenutku nije izletio preko ograde i napao ih, no koliko mi je poznato, nije izgrizao tu djecu, već je, da tako kažem, samo ostavio svoje tragove, no taj se slučaj vodio kao napad na ljude. Taj pas završio je kod mene na socijalizaciji. Kao i Ares, argentinska doga, koja je izvukla bebu iz kolica, što je također izazvalo bijes u javnosti. Kad je oduzet vlasnici, bilo je puno komplikacija s dokumentacijom i sudovima. U Dumovcu su ga se bojali, nitko mu nije prilazio, samo su ga izvodili u šetnje i zato nije imao razvijen odnos s ljudima. U roku od tri mjeseca mogao sam ga poljubiti, maziti, on je mene lizao po licu, mogao sam ga zagrliti i raditi s njim sve što je prije bio ogroman problem. Naposljetku je vraćen vlasnici koja je također morala proći obuku – kaže Filip.

VEZANI ČLANCI:

Povjerenje između čovjeka i psa se, nastavlja, stječe upornim radom. Početno povjerenje dolazi kroz hranu i maženje, demonstraciju obrane pred drugim psima, u smislu: ja sam tu za tebe, ne moraš se bojati. Kasnije se prelazi na vježbe po penjalicama za pse, pa ako se boji i pokazuje nelagodu, onda trener nastupa sa svojim stavom i načinom ponašanja te uz pomoć povoca psu daje do znanja da mu može vjerovati. Kaže kako oporavak opasnog psa može trajati od nekoliko dana do čak dvije godine. Koliko će trajati, ovisi o stavu trenera, odnosno vlasnika, o tome kako razgovara sa svojim psom, jer čak i tepanje može izazvati krivu reakciju psa, i u tome ljudi griješe.

– Sjećam se i slučaja dobermana koji je, kako je rekla vlasnica, napao nju i njezinu djecu, da reži, zbog čega se bojala ući u kuću. Otišao sam po psa, sjeo s njim u kafić, popio kavu i s njim otišao do psećeg parka. Odmah je bilo jasno da pas nikad nije imao vođu čopora pa je počeo nametati svoju volju ljudima. Ako se čovjek uplaši i makne svaki put, pas dobiva na samopouzdanju i misli da je jači i onda imate problem. Bude li ga se plašilo pet ljudi, doći će i onaj šesti na kojem će izbaciti svoje frustracije jer ga prethodno nitko nije korigirao pa je mislio da je to dobro i da to može te tako dobio na važnosti. Pretpostavljam da je napadu tog psa na vlasnicu i njezinu djecu prethodila neka sitnica, nešto banalno. Nakon socijalizacije, buduća vlasnica bila je upoznata sa situacijom i rekla da je imala dobermana te da je voljna probati. Prošetali su se s nama, potpisali ugovor i istu večer spavao je s njima u krevetu, a iduću s njihovom mačkom – kaže Filip Kelava.

Veterinar Branimir Rebselj nadalje upozorava kako je puno ljudi nabavilo pse tijekom epidemije koronavirusa a da pritom o psima ne znaju ništa ili znaju vrlo malo. – Još je gore što mnogi vlasnici pasa rade kvazitreninge sa svojim psima, tipa obrana – napad i zapravo od običnog psa stvaraju potencijalno opasnu životinju, opasno oruđe koje može napasti i ozlijediti čovjeka. Veliki je problem što svatko danas može imati psa i napraviti nekakvu obuku, pa čak na internetu vidjeti kako se to radi. Tako možemo vidjeti na snimkama kako vlasnici sa psima koji ne spadaju u opasne pasmine provode napad na rukav, na čovjeka koji trči. Mnogi vlasnici pasa takve treninge rade na crno, koje nitko ne kontrolira, i to je jedan od razloga zašto imamo te nemile događaje. Ugrizi pasa uvijek su se događali i uvijek će se događati. Kada u Zagrebu imate sto tisuća pasa, onda je to neminovno. Ako se druže i kreću u ljudskoj populaciji, prije ili kasnije doći će do napada psa na čovjeka – kaže veterinar dodajući kako je medijima iznimno zanimljivo kada napad počini staford.

Potom podsjeća na slučaj iz Varaždina otprije nekoliko godina, kada su dva bul terijera napala ženu na parkiralištu. Snimka je objavljena u medijima, no samo ono što je medijima atraktivno, odnosno napad, a da pritom nije prikazana cijela snimka koja traje tri minute i iz koje je vidljivo da napadnuta žena prethodno uzima štap i tuče i vlasnicu i pse. Nakon što je vlasnici izbila pse iz ruku, oni su krenuli u obranu svoje vlasnice, ali sve je pripisano napadu pasa na čovjeka. U 90 posto slučajeva, kaže Branimir Rebselj, nije životinja ta koja je napala čovjeka, nego je čovjek životinju isprovocirao i doveo je u bezizlaznu situaciju, da bi naposljetku bila jedina kriva.

No što je s Pravilnikom o opasnim psima, ima li zamjerke na slovo zakona? Naime, taj 15 godina star pravilnik opasnim psima smatra sve one koji su "ničim izazvani" napali čovjeka i nanijeli mu tjelesne ozljede ili ga usmrtili, kao i drugog psa, dok su u trećoj kategorija psi uzgajani odnosno dresirani za borbe pasa ili zatečeni u organiziranoj borbi s drugim psom. Veterinari ga, kao i volonteri, podjednako, smatraju nedovoljno kvalitetnim i zastarjelim.

– Taj bi pravilnik trebalo izmijeniti iz temelja, on je nedorečen, nerealan i ne funkcionira. Prema njemu u opasne pse spadaju samo stafordi bez rodovnika i križanci u tipu pasmine bul. To nema smisla jer su to, u pravilu, vrlo miroljubivi psi i iza većine ugriza pasa nisu ni stafordi ni pit bulovi, nego drugi psi koje ljudi tretiraju kao najobičnije kućne ljubimce, a na njih se zakon ne odnosi – napominje zagrebački veterinar, kojeg pitamo što bi u zakonu o opasnim psima trebalo promijeniti.

– Kategoriju "opasan pas" potrebno je promijeniti u kategoriju "potencijalno opasan pas". Vlasnici takvih pasmina trebali bi biti punoljetni, radno sposobni, sa stalnim zaposlenjem i educirani o pasmini koju uzimaju. Osim toga, bilo bi pametno da vlasnici plaćaju osiguranje za tog psa. Ako postoji obvezno osiguranje za auto, onda bi trebalo postojati i za svaku potencijalno opasnu pasminu. Također, trebalo bi provoditi jaču kontrolu tko obavlja treninge i kakvi se treninzi smiju provoditi – kaže Branimir Rebselj i dodaje kako nije problem u stafordima, nego je medijima zanimljivo kad ta pasmina sudjeluje u incidentu, ovaj u Zadru završio je, nažalost, tragično, stoga su ti psi na zlu glasu. Pritom nikoga ne zanima što je napadu prethodilo, nikoga nije briga što je uzrok i što se uistinu dogodilo, važno je da je kriv staford. Europska praksa, kaže, posve je drugačija.

Zagrebački veterinar prisjeća se slučaja otprije nekoliko godina kada je vlasnica sa svojim belgijskim ovčarom putovala u Švedsku. Šveđani joj, otkriva, nisu dopustili ulazak u zemlju dok pas nije prošao test socijalizacije, što je podrazumijevalo tri stranice testova koje mora proći, i sve do jednog testa dokumentiranog snimkama.

– Na toj razini funkcionira Europa, kod nas nitko ne mari. Najlakše je sve prepustiti stihiji, ne raditi ništa, a kad god se nešto dogodi, optužiti staforde i slične pasmine. Međutim, ne postoje opasne pasmine, samo opasni ljudi – kaže veterinar.

Da je postojeći zakon problematičan, slaže se i trener pasa Filip Kelava. – Ako već imamo kategoriju opasnih pasmina, nužno je da svaki vlasnik mora proći psihotest jer jako puno ljudi nije spremno imati takvu pasminu. Nadalje, u zakon treba unijeti da svaki pas mora proći test socijalizacije i osnove poslušnosti te bih osobno uveo rigoroznije kazne za "štancere" i za uzgajivače koji ne rade kvalitetno. Imam puno zamjerki na postojeće zakonsko rješenje, puno je rupa, a što se tiče opasnih pasmina, sto i jedna rupa. Zakon je pisan prije 15 godina, kada je bilo možda stotinu takvih pasa u cijeloj Hrvatskoj, a danas "na svakom ćošku" imamo pse koji spadaju pod opasne pasmine, koje posjeduju ljudi svih dobnih uzrasta, koji se ne brinu o njima. Meni je buli najdraža pasmina, ali ne može ga imati svatko – zaključio je Filip Kelava.

Naposljetku, valja reći i to da je 15 godina staro, još uvijek aktualno zakonsko rješenje koje regulira ovo pitanje bilo vrlo učinkovito i da je spriječilo borbe i ilegalni uzgoj pasa, sav taj kriminalni milje. No kada i sam Mladen Ercegović, jedan od autora Pravilnika o opasnim psima, nedavno, u povodu tragičnog zadarskog slučaja, izjavi da danas više nije dostatan, što se čeka? Jer, dok se nova rješenja ne dočekaju, takozvani opasni psi i dalje će ostati tempirana bomba u rukama pogrešnih vlasnika.