Psihijatrica Arijana Turčin: Nekad su ljudi vjerovali u nadnaravno, a danas u teorije zavjere

U prvoj su liniji, moglo bi se reći i najpotrebniji, liječnici koji mogu pomoći s COVID-19. Ali sve više posla imaju i naši psihijatri. Voditeljica Odjela za psihosocijalnu rehabilitaciju zagrebačke Psihijatrijske bolnice “Sveti Ivan” Arijana Turčin otkriva kakve posljedice na ljudsku psihu ima pandemija i kako izbjeći PTSP. Psihijatrica sa subspecijalizacijom iz biologijske psihijatrije dijete je liječničke obitelji i hrvatsko-slovenskog braka. Rodila se u Mariboru, a do prije tri godine radila je u ljubljanskoj Sveučilišnoj psihijatrijskoj klinici, gdje je bila predstojnica Centra za kliničku psihijatriju. Liječničku je diplomu stekla u Zagrebu koji je, nakon 17 godina na relaciji Maribor, Ljubljana – hrvatski glavni grad, i prevagnuo.

Ovih je dana psihičko zdravlje načeto mnogima, kako situaciju podnose oni koji već jesu na bolničkom liječenju?

Vrlo različito, ali na sve utječe to što nema posjeta i terapijskih izlazaka na kojima procjenjujemo napredak. To je nužno kako bi se čovjek lakše vratio u svakodnevicu i bio što jednakopravniji dio društva. Pandemija to ograničava.

Svakim danom sve više ljudi, koji dosad nisu imali nikakvih psihičkih poteškoća, treba pomoć. Traže li je?

Neki dođu na vrijeme, a neki nikada iako ljudi općenito glasnije verbaliziraju da im je psihički teško i da su pod pritiskom. Stigmatizacija psihijatrije je i dalje velika prepreka, koju moramo kontinuirano savladavati ne bi li pomoć bila na raspolaganju svima kojima zatreba.

Nakon samoubojstva liječnice koja je radila s COVID-bolesnicima u zagrebačkoj Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, na jednoj ste društvenoj mreži otvorili i temu suicida. Depresija i suicidalnost su pod stigmom i kod medicinara?

Stigmatizirani su i psihijatrija i psihijatrijski pacijenti, ali i zdravstveni radnici u psihijatriji. Depresija je istovremeno među vodećim bolestima današnjice, a i dalje se spominje kao nešto sramotno. Ljudi vole psihijatrizirati sve i svašta, ali kada dođemo do pravih depresivnih poremećaja, rijetko će koji pacijent o tome spontano progovoriti izvan ambulante. Depresija ima tisuću lica, a neka su i nasmiješena. Takva krinka iziskuje puno energije, pa su ti ljudi često umorni i radije se povlače iz društva jer usiljena socijalizacija crpi energiju koju takva osoba nema u izobilju. Iz toga se rađa usamljenost, koja pogoršava cijelu situaciju. Uz depresiju se mogu pojaviti i suicidalne misli, a liječenje je najbolji način sprečavanja suicidalnosti. Ali razgovor o suicidalnim mislima pada teško i kolegama nepsihijatrima. Svjetska je zdravstvena organizacija objavila na svom YouTube kanalu animirani film nazvan “Crni pas” (“The Black Dog”), kojim izuzetno dobro ilustrira depresiju. Preporučujem pogledati.

Imate li neki savjet za ‘kućnu radinost’? Kako si sami možemo povratiti malo optimizma i spokoja?

Nema čudesnih uputa, to varira od osobe do osobe. Ovisi što nekoga usrećuje i daje mu unutarnji mir. Nekima je to knjiga, drugi mora biti aktivan i “ispucati” višak energije i sl. Sukladno tome bilo bi dobro pronaći vlastiti recept za bolju psihičku kondiciju u pandemiji.

Liječnici i ostalo medicinsko osoblje trenutačno su pod najvećim pritiskom, i fizički i psihički. Koliko dugo mogu izdržati takav način života i kako im pomoći? 

Svi ljudi imaju određeni kapacitet za prilagođavanje promjenama. Neki se lakše prilagođavaju, drugi teže. Zdravstveni radnici nisu iznimka. Kad se treba puno prilagođavati u sve kraćem vremenskom razdoblju, dolazi do sve bržeg iscrpljivanja sposobnosti prilagođavanja, dostiže se plato nakon kojeg je potrebna regeneracija. Bez odmora od opterećenja dolazi do izgaranja, takav radnik postaje neefikasan i frustriran. Zdravstveni radnici nisu supermeni ili bogovi, to su ljudi sa svim svojim ograničenjima. Podložni su bolestima. Podložni su COVID-u. Od iznimne pomoći bi bilo da se njihov rad cijeni i da svatko da doprinos – nosi maske, drži distancu i dezinficira ruke.

Razumljiv je strah od virusa i briga za egzistenciju među građanima, ali zašto mnogi tako teško podnose i banalnosti poput nošenja maski, zatvorenih kafića i sl.? Ima li tu i razmaženosti?

U prirodi je čovjeka opiranje promjenama, a sad smo već mjesecima izloženi zahtjevima za znatnim promjenama u životu i životnom stilu. Otpor promjenama se manifestira i negiranjem postojanja virusa, kontriranjem nošenju maski, protestiranju zbog zatvaranje kafića itd. Nikome se ne sviđa nositi masku, što se ne može u kafić ili restoran, ali odgovorno i zrelo ponašanje znači da se sva ta ograničenja poštuju jer služe općem dobru. Opiranje je nezrelo i štetno, ali bilo bi nepravedno baš sve utrpati u “razmaženost”.

Koji to tijek misli dovodi do zaključka da maske oduzimaju slobodu i kako tumačite da se toliko puno ljudi okrenulo teorijama zavjere?

I u davnoj prošlosti čovjek si je najlakše objasnio stvari koje nije razumio nadnaravnim silama i samovoljom magičnih bića ili bogova. U suvremeno doba paralela su teorije zavjere, koje mahom generira tek djelomična informiranost i nepoznavanje elementarnih pojmova. Pogotovo su tome podložni oni koji su u školi slabo pratili nastavu biologije i ostalih prirodoslovnih predmeta. Lakše je izmisliti teoriju zavjere nego učiti kemiju i fiziku. Super je poštovati različita mišljenja, ali mnogo je bolje poštovati stručnost.

Svaka rasprava na tu temu na društvenim mrežama brzo prerasta u svađu i vrijeđanje, što to koronavirus okida u ljudima da postaju tako isključivi?

Nitko ne voli SARS-CoV-2, ali svejedno ta nakupina proteina i genetskog materijala ne može biti krivac za baš svako agresivno ponašanje kod čovjeka. Izuzetno su zabrinjavajuće informacije o porastu obiteljskog nasilja. Sprečavanje bilo koje vrste nasilja je važno, ali i izuzetno zahtjevno. Cilj je nulta tolerancija na nasilje.

Neki se dan jedna poznata blogerica na Faceu pohvalila kako je odbila staviti masku u taksiju unatoč izričitoj molbi zabrinutog vozača. Slažete li se s teorijom da je ova pandemija samo ogolila kakvi smo zapravo?

Osobno teško razumijem kada se ljudi koji odbijaju nositi maske hvale kako posramljuju one koji maske nose. Dio osnovnog bontona je poštovanje drugog čovjeka, a pogotovo sada. Sloboda osobe prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog pojedinca. Za sve ostalo je potreban kompromis. Na žalost, karakteristike širenja SARSCoV-2 ne pitaju puno za slobode i zbog toga i ne postoji mogućnost sklapanja kompromisa kakav bismo željeli. Tužno je da toliko puno ljudi tu činjenicu jednostavno ignorira i ponaša se krajnje neodgovorno.

Hoćemo li iz svega izići i s novim PTSP-om?

Ne znam. Sada se u izuzetno stresnoj i psihotraumatskoj situaciji nalazi takoreći cijela svjetska populacija. Ovako nije bilo nikada. No, svaka kriza ima svoj početak i svoj kraj. Zahtjevan i naporan dio je prebroditi vrijeme između. Ali čovječanstvo je do sada bilo bačeno u ralje raznovrsnih kriza i nekako ih je uspjelo privesti kraju. Trebamo biti strpljivi, sad je vrijeme za skromnost, poniznost i odricanje. Frustrirajuće je što ne znamo koliko će dugo ovo trajati. Znate li biblijsku priču o sedam debelih i sedam mršavih krava iz faraonova sna, što je simboliziralo sedam bogatih i sedam siromašnih godina? E pa sada jednostavno prolazimo mršave godine. Da smo bili pametniji i razboritiji u plodonosnije vrijeme, sada bismo imali veću šansu.

Polovica obitelji vam je u Sloveniji, podnose li Slovenci pandemiju bolje nego Hrvati?

U Sloveniji su na snazi rigoroznije protuepidemijske mjere. Ali s obzirom na podatke o širenju virusa i mortalitetu od COVID-19, evidentno je da su ljudi “snalažljivi” i ne pridržavaju se mjera kako treba. Virus ne može šetati slobodno, trebaju mu prenositelji. Građani i Slovenije i Hrvatske, kao i susjednih zemalja, podjednako teško podnose pandemiju. U sličnoj mjeri zaobilaze i protuepidemijske mjere, a onda se i vrlo slično čude njihovoj neefikasnosti.

Niz ste godina radili u slovenskom zdravstvu, koja zemlja ima bolji zdravstveni sustav?

Subjektivno, neke su stvari bolje riješene u slovenskom, a neke u hrvatskom zdravstvu. Velika je boljka slovenskog zdravstva nestalnost ministara. Neko su vrijeme ministri trajali tek po nekoliko mjeseci, a postupak biranja novog kompliciran je i dugotrajan. Bilo je razdoblja kada je zdravstvo bilo dulje bez ministra nego s njim. I jedan i drugi sustav imaju i zajedničku boljku, hiperinflaciju birokracije, koja guši normalan rad. I ovdje i tamo liječnici su preopterećeni radnjama koje su potpuni balast i na duge pruge truju veselje bavljenja medicinom.