Psihokinetička kirurgija filipinskih iscjelitelja

Tijekom 1970-ih u središtu interesa mnogih liječnika našli su se filipinski iscjelitelji. Invaziji doktora na Filipine prethodila je navala bolesnih ljudi koji su se s Filipina vraćali s fantastičnim pričama o neobičnim postupcima liječenja ili operiranja psihokinezom. Američki, engleski, filipinski, njemački, japanski i švicarski znanstvenici, medicinski doktori, klinički psiholozi, psihijatri i hipnoterapeuti nekoliko su godina intenzivno proučavali paranormalno liječenje i "psihičku kirurgiju".

Na velikim, južnim otocima u područjima sjevernog središnjeg Luzona stari običaji i vjerovanja nastavili su život i tijekom prve polovice 20. stoljeća. Većina suvremenih iscjelitelja rođena je upravo u tome području rižinih polja, unutar kruga promjera 60 milja.

Ti domoroci, koji su živjeli u malim, otvorenim kućama od bambusa i palmina lišća s jednom prostorijom, prljavih podova, neprekrivenih otvorenih prozora, bez struje i vode, okruženi živinom i svake godine izloženi tajfunima i bujicama, bili su posve stopljeni s prirodom. Dio njihova sustava vjerovanja bili su i iscjelitelji. Svi filipinski iscjelitelji su prirodni mediji koji su od rana djetinjstva posjedovali taj dar. Vrlo su rijetki i obično su vodili jednostavan život bez stresa.

Filipinske "metode"
S otvaranjem i zatvaranjem tijela psihokinezom zapadnjaci su se susreli nakon 2. svjetskog rata, kad je Eleuterio L. Terte, koji je pomagao američkim oružanim snagama tijekom rata, razvio takve sposobnosti. Tijekom idućih deset godina Terte je obučio 14 od 30-ak iscjelitelja koji su potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih postali predmet proučavanja zapadnih znanstvenika. Istraživač Harold Sherman, koji je 1966. prvi ustvrdio da oni mogu otvoriti ljudsko tijelo bez dodirivanja.

Na Filipinima zakoni fizičkog svijeta jednostavno za iscjelitelje nisu vrijedili. Prof. dr. sc. Alfred Stelter sa Sveučilišta Gutenberg u Mainzu opisao je psihokinetičko vađenje zuba kojemu je pribivao 1971.: iscjelitelj Marcelo Jainar prstima bi dotaknuo zub koji je trebalo vaditi, potom usredotočio um na "injekciju" protiv boli i potom bez imalo napora izvadio zub palcem i kažiprstom, unatoč tomu što je on čvrsto stajao u čeljusti. Stelter je naglašavao da nema nimalo sumnje u postojanje ovog fenomena, iako ga se već u to vrijeme više nije moglo promatrati tako često jer sve češće pokušaji iscjelitelja nisu uspijevali.

"Metoda" je besprijekorno radila u slučaju pacijenata Filipinaca, ali isti iscjelitelj ne bi uspio izvaditi već labavi pokvareni zub strancu zapadnjaku, pogotovo ako je pacijent bio skeptičan.
Psihokinetički rezovi

Od 1971. godine je dr. Stelter često bio prisutan varijanti psihokineze koju je izvodio Juan Blance iz Manile. On je psihokinetički radio rezove na koži. Uzeo bi kažiprst promatrača te bi njime napravio trzave pokrete 20-30 cm iznad kože pacijenta. Na koži bi se pojavio rez nalik onom oštrice žileta. Stelter je zaključio kako su pokreti prstima u zraku simbolični jer se rez pojavljivao neovisno o njima ili čak i prije. Jednom je svjedočio kako je Oligani otvorio Filipincu prsa udaljen od njega jedan metar.



Alfred Stelter je često bio nazočan praksi Josefine Sison i drugih, kada je kirurški pamuk nestajao, a potom bi se ponovno pojavio na površini pacijentova tijela. Pamuk, često navlažen posvećenim uljem kokosova oraha, iscjelitelji bi oblikovali u čvrstu grudu i naizgled pritisnuli kroz kožu u pacijentove grudi, trbuh, glavu, ruku ili nogu. Kad bi Josefine nakon toga otvorila ruke, pamuka više nije bilo. Prof. dr. Werner Schiebeler je čak snimao tu akciju pri jakom osvjetljenju na 16-milimetarski film u boji. Ispitivanje filma pokazalo je da pamuk zaista nestane između njezinih prstiju, a ne vidi se da fizički prođe kroz pacijentovu kožu.

Domaći filipinski iscjelitelji tijekom 1950-ih i 1960-ih živjeli su u primitivnom okružju, stopljeni s prirodom i posve bez stresa. Prekidali bi svoju aktivnost  obično rad na poljima riže ili kikirikija  da bi olakšali patnju nekome od svojih susjeda. Obično im nisu plaćali, a ponekad bi dobili ekvivalent od nekoliko centi ili dar, neku prirodnu namirnicu.

Pojavili su se tada stranci i otkrili da su iscjelitelji oduševljeni darom u obliku novca, što je bio tek djelić troškova liječenja tamo odakle su stizali, a kući su se vraćali sa snimkama čudesnih medicinskih tretmana. U takvim okolnostima neki iscjelitelji postali su zainteresirani za publicitet jer je to značilo veće prihode i mogućnost kupnje motocikala, automobila i boljih kuća.

Preokupacija takvim stvarima nespojiva je s ravnodušnim, opuštenim meditativnim životom bez stresa, koji je najbolja atmosfera za medije, bez koje nisu moguće materijalizacija, telekineza, otvaranje tijela bez dodira i sl. Osim toga, takve paranormalne aktivnosti nemoguće je raditi u svakodnevnom ritmu, kada je iscjelitelj pod velikim stresom zbog mnogo pacijenata. U takvim okolnostima novine, radio i televizija počeli su pisati o prijevarama.

Kod nekih iscjelitelja koji su se iznenada našli izloženi pogledu mnoštva zaista je došlo i do neke vrste "šoumenstva". Nisu željeli iznevjeriti interes publike, a nisu bili u stanju neprekidno proizvoditi paranormalne efekte.