Nakon gotovo dvije godine života u dvorištu i na lancu, pudl Pako ponovno spava na krevetu. Vratio se svojoj kući u Oroslavlje, a njegovi vlasnici Ronald i Klaudija Sojč mislili su da ga nikad više neće pronaći.
- Pako se izgubio na putu na more, na staroj cesti u blizini Gračaca. Supruga je stala jer mu je pozlilo u vožnji. Uplašio se, istrgnuo iz njezine ruke i pobjegao. Tražili smo ga satima, ali bez uspjeha – prisjeća se Ronald Sojč. Kaže, bio je tada u Istri, ali vratio se jer je Pako posebno vezan za njega.
Napravili su sve što su mogli, ostavili svoje podatke u restoranu pored kojeg se supruga zaustavila, obavijestili udruge, radio-postaje, veterinara, a nestanak psa prijavili su i u Infocentar za kućne ljubimce Saveza udruga za zaštitu životinja grada Zagreba. I kad su već izgubili svu nadu, stigao je poziv iz Infocentra – u dvorištu u selu blizu Križa živi pas koji bi mogao biti njihov Pako. Svoju sumnju dojavila im je Sanja Mađer iz Križa.
- Šetala sam se sa svojom pudlom i susrela bračni par iz susjednog sela. Raspitivali su se gdje šišam psa. A kad sam im rekla da to radim sama, tražili su da dođem k njima i ošišam njihova psa. Bilo mi je čudno što neće u salon, a onda su mi ispričali i da su crnog pudla pronašli na putu prema moru i da ga nisu nikad šišali - priča Sanja Mađer. Kaže, dva dana su je nazivali da dođe, a kad je drugu noć sanjala crnog psa, znala je da mora nešto napraviti. I otvorila je Suzine stranice.
- Među izgubljenim psima pronašla sam da je crni pudl Pako izgubljen na putu na more, a ovi ljudi rekli su mi da su psa pronašli kod restorana. Nazvala sam SUZU, čula se s vlasnikom, a zatim smo zajedno otišli po psa – kaže S. Mađer. Kako je Ronald Sojč sa sobom ponio čitač čipova, sve je brzo bilo jasno.
- Kad smo ušli u dvorište pas nije bi vezan, zvao sam ga imenom, dotrčao je i počeo skakati. No, sve dok nisam provjerio čip, nisam znao je li to on jer nije uopće izgledao kao pudl – priča sretni vlasnik. Paka su odmah poveli sa sobom, a u Sanjinom dvorištu je ošišan, okupan, uklonjeni su mu krpelji koje je imao po sebi, odrezani su mu i nokti. Uređen krenuo je svojoj kući, gdje ga je dočekalo i društvo – pudl Aki s kojim se vrlo brzo sprijateljio.
Jadanpas kako mu je samo moralo biti tako zapuštenom. Sreća da ima poštenih ljudi kao što je ta gospođa. Što volim priče sa sretnim završetkom :)))