Tko god da u prosincu sjedne za poslijeizborni pregovarački stol s Miloradom Pupovcem, bolje mu je da bude vrlo ozbiljan, usredotočen, staložen i temeljito pripremljen. Jer upravo takav bit će njegov sugovornik. Pupovac, za razliku od svih ostalih političara, nije sklon kurtoaznoj srdačnosti. Odmah prelazi na stvar. Cijelo vrijeme netremice vas gleda u oči. I što god da ga pitate, odgovara vam kao da je upravo o tome razmišljao cijelu prethodnu noć. Usto, čini vam se da, bez obzira na vaša pitanja, on govori upravo ono što vam je ionako naumio reći. Kako li je tek onima koje on ispituje, ne usuđujem se ni pomisliti. Naposljetku, malo je ljudi koji govore tako čist, ispravan i od prvog do zadnjeg slova smislen hrvatski jezik. Rečenice koje izgovara mogu ravno u tisak. Pupovac je ubojiti spoj političara i lingvista, štoviše šefa Katedre za primijenjenu lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Premda je Vojislav Stanimirović njezin predsjednik, nema dvojbe da je upravo Pupovac, potpredsjednik, u javnosti prvo lice Srpske demokratske samostalne stranke i personifikacija cijele srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
Razgovarali smo na dan kada je, skupa sa Stanimirovićem, u DIP-u predao izborne liste.
Zašto se SDSS, osim s manjinskom listom u 12. jedinici, natječe i s građanskom listom u 9. izbornoj jedinici?
Na manjinskoj listi idemo na osvajanje tri, a u 9. izbornoj jedinici barem jednog mandata. Prvo, zato što je odavno jasno da tri zastupnika nije broj koji odgovara mogućem udjelu Srba u hrvatskom parlamentarnom životu i zato da probijemo taj izborni geto u koji nas je Ustavni sud prošlog ljeta vratio svojom odlukom.
Ustavni se sud u izborni proces upleo već 1992. godine...
Godina 1992. nije dobra godina iz više razloga, pa tako ni zbog odluke kojom se Ustavni sud počeo miješati u političke procese, što se vidi i u odluci u vezi s Ustavnim zakonom i Izbornim zakonom, kao i u najnovijoj odluci u vezi s Glavašem. To je praksa tumačenja Ustava iz malog prsta. Ja ne zagovaram da Glavaš bude kandidat i nosilac liste, ali nema nikakve sumnje da Ustavni sud ne smije Vrhovnom sudu reći da se ne može držati zakona kao pijan plota, što mu je, više-manje, rekao. To je netko drugi trebao napraviti, a ne Ustavni sud.
Tko?
Javnost, političke stranke, Sabor ili njegov odbor, predsjednik države. No, vratimo se odluci iz 1992. godine kojom je Ustavni sud manjinsku Srpsku narodnu stranku, koja nije prešla prag od tri posto, proglasio strankom srpske etničke zajednice i dodijelio joj tri mandata. Tada su i neke druge stranke također dobile mandate koje nisu htjele, SPD osam, HNS dva. Svi oni Srbi i Srpkinje koji su se tada nalazili na listama, uključujući neke koji su i danas u Saboru, postali su zastupnici zahvaljujući činjenici što pripadaju srpskoj zajednici, a ne zato što ih je netko birao. I to nikome nije smetalo, kao što nikome ne smeta ni danas kada se isti princip primjenjuje na lokalnim izborima. A nama je osporeno pravo da možemo biti birani i da možemo imati zaštitni mehanizam koji, u slučaju da nema prolaska praga, jamči tri mandata. Naša je ustavna praska u vezi s tim, najblaže rečeno, vrlo kontroverzna. Kada državi treba da ima manjine u parlamentu, onda će Ustavni sud donijeti odluku makar ona bila i u neskladu sa zdravom pameću, a kada manjinama treba da imaju ravnopravan status u izbornom procesu, e onda Ustavni sud staje na stranu “jedinstvene države” i na stranu zaštite “principa jednakosti”, i to baš kod onih koji su najnejednakiji.
Ustaljeno je mišljenje da je SDSS imao presudnu ulogu za osvajanje drugog mandata Ive Sanadera.
SDSS nije imao presudnu ulogu u tome, ali jest u drugim stvarima: u daljnjem unapređenju međuetničkih odnosa u Hrvatskoj, u razvijanju tolerancije, u afirmaciji antifašističkih vrijednosti, vrijednosti multietničnosti i različitosti. SDSS je imao ulogu u oslobađanju Hrvatske od ratnog balasta i imao je posebno značajnu ulogu u procesu europskih integracija Republike Hrvatske i suradnje u regiji, da ne govorim o pitanjima povratka izbjeglica i ljudskih prava. Isto tako u stvaranju drugačije političke kulture koaliranja i raspravljanja. A to što se stvarao dojam da mi odlučujemo o formiranju vlade, to je bio dio različitih kampanja. Kod ukidanja mandata zastupniku Željku Jovanoviću bilo je sasvim vidljivo da je HDZ mogao imati 77 ruku i bez SDSS-a.
Točno je da smo 2007. pregovarali i sa Sanaderom i s Milanovićem. I točno je da smo zagovarali različite moguće opcije u koaliranju i da jednu od opcija koju je predsjednik SDP-a Zoran Milanović zagovarao, a u kojoj bismo mi s njim činili većinu, SDSS nije mogao prihvatiti.
Koja je to bila opcija?
Tada je to bio Glavašev HDSSB.
Koliko je Sanaderova kompromitacija naštetila svemu što ste zajedno napravili, počevši od glasovitog i simboličnog “Hristos se rodi”?
Sanader je unio nove elemente i novi profil HDZ-a u hrvatski politički život kada je u pitanju odnos prema manjinama, antifašističkoj tradiciji, Europi, suradnji s Haagom. Odmaknuo je HDZ od desne nacionalističke prema više konzervativnoj stranci s elementima liberalnog ponašanja. Mi nismo bili jedini koji smo to prepoznali kao dobro za Hrvatsku i šteta je da je taj tip politike sa svim onim što se poslije počelo otkrivati pao u ozbiljnu sjenu i pozadinu. A dobro je to što je Jadranka Kosor nastavila posao u vezi s Europskom unijom i borbom protiv korupcije i da je u tim okolnostima sačuvala minimum političke stabilnosti u zemlji.
A što je s očitim otklizavanjem prema onakvoj desnici iz koje je Sanader, kao što ste rekli, izvukao HDZ?
Gdje će to završiti i je li to doista vraćanje na konzervativno-ognjištarski HDZ, to ćemo tek vidjeti. Koliko god nam se te izjave, od pozdrava generalima iz Knina do istupa kao što je Đakićev, pa do ovog aktualnog skupljanja desnih fragmenata i pojedinaca, ne sviđa i koliko god ne mislimo da je to dobro, još ne vidimo da je posrijedi znak za uzbunu, nego će prije biti pokušaj stvaranja dojma da HDZ nije sam, da ne bježe svi od HDZ-a.
Ne smatrate alarmantnim kada član HDZ-a sa službene stranačke govornice, u prisutnosti Jadranke Kosor, nekoga naziva Srbinom misleći da je to uvreda ili, najblaže rečeno, politička diskvalifikacija?
Znate, zastupnike SDSS-a su u Saboru neki zastupnici bili nazivali četnicima, a isti taj Josip Đakić i ratnim zločincima. Ali to nije izazvalo toliku pažnju i zgražanje kao slučaj spominjanja imena potencijalnih ministarskih kandidata iz Kukuriku koalicije.
Hoćete reći da je i reakcija, kao i sam eksces, dio predizborne kampanje?
Ne bih to rekao. Ali za neke je prirodno da su Pupovac i njegova stranka “dežurni četnici”. Kao što je za neke prirodno da se na stadionima urliče “ubij, ubij Srbina” i nitko nema potrebu u Saboru, neovisno o tome kako se zove, tome se usprotiviti, osim nas, tzv. “dežurnih četnika“. No, mi mislimo da je to ozbiljan problem za HDZ i da neki to govore ne samo zbog desnog biračkog tijela nego zato što to doista misle. I u tom smislu je opasno da se časne ljude diskvalificira zato što nose određenu vrstu imena. Međutim, ne može se brinuti o tome, a ne brinuti se i o činjenici da su naši gradovi ukrašeni grafitima s nacističkim, fašističkim, ustaškim znamenjima i da to toleriramo kao padanje kiše. Zapravo, kišu manje toleriramo jer barem otvorimo kišobran, a ne vidim da smo ikakav kišobran otvorili protiv ovog drugog.
Postoji li za vas slučaj Drobac i koliko je još takvih u Hrvatskoj?
Postoje na hiljade slučajeva sličnih ili najčešće još gorih od slučaja obitelji Drobac. Svi oni predstavljaju veliku i nedovoljno osvijetljenu mrlju na savjesti politike, pravosuđa i javnosti u Hrvatskoj. Na žalost, slučaj Drobac nije dospio u javnost zbog Drobaca samih niti zbog hiljada i desetaka hiljada drugih sličnih ili gorih slučajeva, već zbog današnje korisnice njihova nekadašnjeg stana, Jadranke Kosor. Oni koji su ‘92. i ‘93. okretali glavu ili zatvarali vrata da ne bi vidjeli kako im susjede s kojima su do jučer pili kavu deložiraju bojim se da ni danas ne postupaju bolje. Ponovno upadaju u kolektivnu reakciju, a ne suočavaju se s onim što se stvarno dogodilo.Kad me je predsjednik Tuđman prije onog famoznog izglasavanja Ustava 1997. pitao hoću li glasati za te promjene, rekao sam da hoću, kao simboličku gestu priznavanja manjinskog statusa Srba u Hrvatskoj i tranzicije koju je već netko drugi odradio – HDZ promjenama Ustava 1990., Milošević i Tuđman svojim dogovorima o ratu, u konačnici 1995. Na to me je pitao što ja trebam, što želim. Ja sam mu rekao: Predsjedniče, da ljude koji se vraćaju nitko ne dira, da ih nitko ne tuče, da im se ne krade imovina i ne pale kuće. Od tog vremena do danas rijetko se dogodi da se ljudima potpali kuća. Mnogi su dobili svoje kuće natrag, sada natrag dobivaju i svoje stanove, ili druge koje im država gradi. Više od 20 hiljada kuća je obnovljeno za povratnike. Konstituirane su općine u kojima su Srbi ili većina ili značajno sudjeluju u lokalnoj upravi. 2003. godine jedina općina koja je primala dodatna sredstva za brigu o povratnicima bio je Donji Lapac, u kojem je načelnik bio pokojni Milan Đukić. I nijedna više. Za većinu takvih općina mi smo osigurali da njihovi proračuni sa simboličnih 500-600 hiljada kuna dođu do sedam, do devet, pa i više milijuna kuna i da budu uključeni za njih životno važne projekte poput vodovoda, kanalizacije, putova i slično. Puno je toga o čemu bih mogao govoriti. Kad smo 2003. ušli u koaliciju, na listama osumnjičenih za ratni zločin bilo je pet hiljada ljudi, a danas ih je manje od hiljadu. Ali, mnogo toga o čemu je 2004. pisao Čedomir Višnjić prepoznat ćete i danas. Kad se vozite od Knina do Karlovca, možete vidjeti malo svjetla jer je malo ljudskih duša. Ali, da nije bilo našeg posla, ne bi ih bilo ni toliko. Je li to dovoljno, teško mi je reći. Da smo imali više snage i podrške s raznih strana, da nije bilo opstrukcije koja se nastavila po logici Miloševićeve i Tuđmanove suradnje i nakon 1995., vjerojatno bi bilo više.
Mora li i dalje SDSS biti uz vlast da bi efikasno zastupao interese srpske manjine?
To je vrlo rašireno mišljenje da manjine općenito moraju biti uz vlast kako bi mogle nešto učiniti za sebe.
Zar to nije i vaše mišljenje?
Ja to nikada nisam i ne bih rekao, osim kao citat tuđega mišljenja. Nismo mi tražili koaliciju sa Sanaderom, nego on s nama. Koliko je Srbima trebalo da se institucije vlasti otvore za njihove probleme, toliko je državi i hrvatskoj Vladi trebalo da pokaže da ima drugačiju politiku prema Srbima. To vrijedi i za svaku sljedeću vladu. Budu li mislili da nas ne trebaju, da bez nas mogu rješavati međuetničke odnose, povratak izbjeglica, manjinsku politiku, političku toleranciju, novu političku kulturu u Hrvatskoj, ili budu li mislili da je to sve završeno, kao što nije, ili da to može raditi netko drugi tko neće prihvatiti stigmu “dežurnoga četnika“, ja im neću zamjeriti. Znali smo biti opozicija i uz Sanadera, pa ćemo znati biti opozicija i kad nismo u koalicijskoj većini. Nema tu nikakvog imperativa, nego samo racionalna procjena što je politički opravdano i što je politički interes države. Ako me pitate tko je u ovih osam godina više dobio zbog našeg sudjelovanja u koalicijskog vladi, ne bih vam znao reći, nisam mjerio. Hrvatski će ekstremisti reći kako su Srbi dobili, a Hrvatska izgubila. Srpski će reći obrnuto. U konačnici nije to pitanje da li u vlast ili ne u vlast. Ako postoji Vlada koja je spremna voditi manjinsku politiku i koja želi aktivne sudionike manjinskog političkog života imati sa sobom kao partnere i kao pokazatelj tog opredjeljenja, onda je najnormalnije da to učini. Ako to ne želi, onda to naravno ima drugu vrstu konzekvenci.
U kontekstu kritika sa srpske strane i konkurencije unutar samog manjinskog tijela, što mislite o Veljku Džakuli?
Ni jedna od stranaka koje nazivate konkurentima nema znatnijeg utjecaja ni među Srbima ni u hrvatskoj javnosti. Oni se pojavljuju kao zbir pojedinaca od kojih svatko ima svoju stranku, ali ne i stranačku organizaciju, a kamoli stranački program i stranačku politiku. Biti protiv Pupovca i SDSS-a nije ni politika ni program. A što se pojedinaca tiče, svi su oni bili s nama, neki bliže i dulje, a neki dalje i kraće. S kim su sad, ne znamo.
Vi se ni ovaj put nikome nećete nuditi za koaliciju?
Sasvim sigurno ne. Iako, koliko je bila neprirodna koalicija s HDZ-om, i za SDSS i za HDZ i za treće koji su to promatrali, a ipak je stvorena i odrađena, toliko je koalicija SPD-SDSS u Hrvatskoj zabranjeno voće. Od 1991. do danas stavljena je svojevrsna anatema na tu vrstu suradnje i, ako se te anateme Hrvatska ne oslobodi, onda će u hrvatskom političkom životu i dalje postojati problem Ranka, Veljka, Rajka i kako se već zovu moji dragi kolege iz Sabora. Mi sebe razumijemo kao katalizator jednog važnog dijela političkih odnosa u Hrvatskoj, jedne nove političke kulture. U krajnjoj liniji, mi sebe razumijemo i kao aktera drugačije filozofije koaliranja. Imali smo sto razloga da postupimo kao Dražen Budiša s Račanom ili kao Darinko Kosor s Jadrankom Kosor, pa nismo. Izdržali smo zato što smo u konačnici smatrali da je tako bolje. Završili smo važne poslove, sad neka birači odlučuju o novoj vladi. Hrvatskoj nedostaje i kultura višeslojnog političkog i društvenog pregovaranja. SDSS sebe razumije kao aktera u tom procesu i iz tog razloga mislimo da, kakvi god trenutačno bili odnosi između SDP-a i SDSS-a i pojedinih ljudi u obje stranke, mi moramo skinuti tu anatemu koja je pala na pokojnog Ivicu Račana, njegov SDP i na nas koji smo formirali drugačiju politiku za Srbe u Hrvatskoj.
AJD ŠUTI