Kako mediji moraju voditi računa da ništa negativno ne pišu o Milijanu Brkiću, evo nešto pozitivno. U Srbiji likuju što je Miloradu Pupovcu na sjednici koju je Brkić vodio u Hrvatskom saboru “pukao film” pa je Hrvatima u lice rekao da su “neiživljeni pederi”. Za njih nije dokaz demokratizacije to što zastupnik srpske manjine, s pozicije presudnog člana političke većine na vlasti u RH, u parlamentu kleveće i vrijeđa barem 400.000 građana koji su koristili demokratsko pravo izjašnjavanja o referendumskim inicijativama.
Pri tomu je čak propitivao moralnost njihovih vjerskih uvjerenja, te je i kolegu profesora, iz HDZ-u mrskog Mosta, nazvao “huljom”. Zbog toga se na nacionalnoj “TV Happy” za “Dobro jutro, Srbijo” govorilo o Hrvatskoj kao “genocidnoj tvorevini”, da je “biti Hrvat kompjutorski program, jer ih Crkva programira, od malena uči da mrze Srbe”, pa da je među nama razlika u mozgu jer “Srbi nikoga ne mrze, a Hrvati mrze sve”... Nije to govorio netko neuk, već iskusni Dejan Lučić, s Fakultetom političkih znanosti. Zagovarao je i da se pomogne Talijanima vratiti Istru i Dalmaciju, a Mađarima Baranju. Gost je bio i izliječeni ratni zločinac Vojislav Šešelj koji nije propustio reći kako “nema pomirenja Srba i Hrvata dok traje okupacija republike srpske krajine”. I ovo je mazohizam, pa Aleksandra Vulina nećemo citirati.
Kako bi tek reagirali da za Pupovčeva govora Brkić nije bio uprizorenje Kipa slobode. Oni očito nisu svjesni njegove žrtve. Još ljetos oko Oluje Pupovcu je nakon Bačke Palanke docirao kako mora znati što znači biti saborski zastupnik, te je obuzet pravdoljubljem kao kakav pučki tribun digao glas: “Ne možemo ponižavati 400.000 ljudi koji su dali svoje mišljenje”. Što ga je sada natjeralo dopustiti Pupovcu da sa 400.000 ljudi obriše pod u Hrvatskom saboru? Mi nećemo tražiti odgovor. Strah nas je kako bi nas to moglo odvesti do zaključka koji bi Brkića mogao zaboljeti pa da opet od našeg nakladnika traži novčanu satisfakciju. Stoga, za svaki slučaj, ograđujemo se od svih koji su odmah pomislili na aferu SMS. Mi samo želimo naglasiti kakvu sreću imamo što se Brkić ne osjeća ugroženo, kako Pupovac reče, od pedera i Srba, jer bi inače sigurno barem opomenuo Pupovca ako već političkog partnera ne bi smio drakonski kazniti kao što je Miru Bulja. Šteta što ni predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković nije uočio i u razgovoru za NovuTV pohvalio trenutak Brkićeve političke lucidnosti već je samo istakao značaj procedure u demokraciji. Odnosno, koliko je bilo važno kazniti Bulja, a prešutjeti sve što se moglo zamjeriti Pupovcu.
Prvo, vlast u Hrvatskoj, prema Ustavu, proizlazi iz naroda i pripada narodu koji je ostvaruje izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem, pa i referendumom. Jedino Ustavni sud može referendumu na neku temu reći ne. Država je kriva ako se potpisi nisu zakonito prikupljali. Trebali su provoditi zakon, a ne propust naknadno koristiti kao argument za samovolju. Vladajuće klike krive su za duple potpise, mrtvace, djecu... jer ih je svaka inicijativa imala. Pa mrtvaci su glasovali i na parlamentarnim izborima. Uostalom, svašta su “hulje” radile organizirajući birače u Srbiji ili BiH. Čak i ako se manipulacije koje su nađene mogu pripisati organizatorima, zapravo je groteskno na što su spale inicijative kojima je priznato više od 350.000 potpisa. Nema ustavne demokracije u svijetu u kojoj se unatoč tolikom broju potpisa, referendum neće održati. Stoga je sramota vladajućih klika, a ne obrnuto kako tumači Pupovac, što inicijative i po isteku nigdje kraćeg roka i skupljenih stotina tisuća potpisa, imaju potrebu navodno još ih skupljati. Ili, što se potpisi daju i na haubama vozila, pa ministar Kuščević slavodobitno tvrdi kako ima i dokaze, ne shvaćajući kako je to dokaz jada ove demokracije, u kojoj je to problem, a ne kad se lokalni šerif ispriječi narodu.
U taj se cirkus savršeno uklopila i državna tajnica Josipa Rimac koja je poput kakve Amazonke digla GDPR-ov štit tobože u obranu identiteta neidentificiranih, a zapravo je poručila kako su “nečitki” ipak čitljivi. Nigdje ministar ne odlučuje o tome, a Kuščević se s time još i javno hvali, koji će potpisi biti valjani, a koji ne. I najveće državne tajne ili obavještajni procesi podliježu kontroli, dok “nečitke” potpise ne mogu kontrolirati čak ni oni saborski zastupnici, koji se htjeli provjeriti Kuščevićeve kriterije, dok većina zastupnika za to nije imala hrabrosti u strahu za svoje osobne političke pozicije. Procedura je očito vrlo rastezljiv temelj demokracije samo kad treba nagaziti protivnika i zadržati postojeće privilegije. Ali, sve treba zaboraviti ako će i srpska sirotinja, kao i hrvatska, “profitirati” život dostojan čovjeka pa u tko zna kojem Pupovčevu mandatu na vlasti, konačno dobiti barem struju i vodu.
Vaso je malo smeksao stil vodjenja Sabora, ali Jandrokovic je i dalje broj 1, kako je nekidan spustio Marasa s onim da predlozi nagradu Plenkovicu:)))