Put oko svijeta na dva kotača, 29.000 kilometara – na električnom biciklu. Pothvat je to dostojan Guinnessove knjige rekorda, i to je upravo ono na što Hrvoje Jurić cilja. Naš je poznati biciklist i avanturist u planiranje i organizaciju, kako sam kaže, svog dosad najkompleksnijeg pothvata uložio više od tri godine i svu ušteđevinu.
Bez grada 400 kilometara
– Uložio sam apsolutno sve što sam imao i što sam mogao prodati kako bih skupio novac potreban za put – javio nam se Jurić iz Australije, 70 dana nakon početka putovanja, na pola puta do kraja.
Guinnessov rekord električnim biciklom, objašnjava, još nije postavljen, barem kad se radi o putovanju oko svijeta.
– Kad sam krenuo s istraživanjem i ubrzo shvatio da nitko to nije napravio bio sam uzbuđen. Biti prvi u nečemu, pogotovo ovako velikom, svakako nosi određenu dozu zadovoljstva, ali trudio sam se da ne mislim previše na to. Imam osjećaj da bih, ako bih si dozvolio da me to ponese, krenuo prema nekim krivim vrijednostima koje do sada nisam njegovao. Lijepo je biti prvi, ali još je ljepše drugima otvoriti put i upozoriti ih na sve moguće poteškoće s kojima se mogu susresti. – kaže mladi Slavonac, koji se odmah prijavio za najbrži put oko svijeta električnim biciklom, za što mora prijeći najmanje 29.000 kilometara u smjeru istok - zapad ili zapad - istok te svaki dan bilježiti rutu i prikupljati dokaznice. Potpisi ljudi uz cestu, fotografije s GPS lokacijom, video materijal s autentičnih mjesta, mnogo toga moraju svakodnevno bilježiti kako bi dokazali da su zaista prošli određenu rutu.
A ideja mu je došla dok je zimi 2016. putovao 2000 kilometara od Osla do Nordkappa u zaista ekstremnim uvjetima. Pomislio je kako bi bilo odlično kada bi imao električni bicikl, ideja mu je ostala u glavi i iste je godine počeo sve stavljati na papir. Na put je napokon krenuo u lipnju iz Zagreba, a ruta mu je bila Mađarska - Slovačka - Poljska - Bjelorusija - Letonija pa udarna dionica Rusijom. Iz Vladivostoka je zrakoplovom došao do Australije, pa će od Aljaske preko Kanade do Atlantika, i ponovno zrakoplovom do Portugala. Jurić kaže da mu je pothvat u logističkom pogledu bio prava noćna mora zbog brojnih nepoznanica i prepreka.
– Samo rutu planirao sam šest mjeseci, iako kroz Rusiju i Australiju, što je ukupno više od pola puta, vozim samo po jednoj cesti. Velik problem bilo je kako organizirati transport baterija jer su preskupe da ih nosim sa sobom u avion (deklariraju se kao opasan teret). Zatim, pronaći osobu koja će moći izbivati od kuće više od 100 dana, po mogućnosti da zna snimati kamerom i dronom, montirati i ima vozačku dozvolu – objašnjava Jurić.
Tu osobu pronašao je u Matiji Pospihalju, profesionalnom snimatelju iz Orahovice koji Jurića cijelim putem prati u Adria Mobil Twin kamperu, novoj generaciji kampera koji osim što je putujuća kuća s kuhinjom, krevetima i kupaonicom, na sebi ima i solarnu ploču, pa cijelo vrijeme imaju izvor električne energije. Jurić putuje na posebnom Giantovu biciklu koji još nigdje nije predstavljen, a napravljen je po njegovim mjerama za taj pothvat. Postoje samo dva modela tog bicikla i oba su u njegovu vlasništvu.
– Rusija je, naravno, najduža zemlja kroz koju prolazimo, nešto više od 10.000 kilometara. Od Zagreba do Letonije i granice s Rusijom sve nam je bilo nadohvat ruke. Bankomati, trgovine, benzinske crpke, gotovo da nismo imali 50 km bez bilo kakvog naselja. I onda Rusija i šok na granici. Ulaskom u Rusiju morali smo prevesti jedan od dokumenata kampera na ruski, ali s obzirom na to da smo imali poslovnu vizu (90 dana) i ulaskom i izlaskom je gubimo, poništili su nam ulazak i poslali nas nazad u Letoniju kako bismo pronašli prevoditelja i javnog bilježnika koji će nam potvrditi prijevod. Ništa bez pečata ni u Rusiji. Od same granice idućih 400 kilometara nismo vidjeli grad, a naselja koja su se nalazila blizu ceste jedva da su imala desetak kuća. Moskva nam je bila udaljena 600 km, ali zbog gužve smo je obišli i nastavili dalje prema Vladimiru. Što smo išli istočnije, to su udaljenosti između naselja i gradova bivale sve veće. Od Čite do Habarovska prešli smo 2059 kilometara, a između jedva da ima desetak naselja. To vam je kao udaljenost od Zagreba do Osla, samo bez Praga, Münchena, Berlina, Hamburga i svih ostalih većih mjesta. Samo jedna cesta, takozvana federalna doroga – priča Jurić.
– Mnogi su nas plašili kada smo kazali da idemo kroz cijelu Rusiju, ali samo jedna dionica bila je opasna, i to oko 600 km. “Na tom dijelu ne bi bilo dobro da vam auto stane, čak ni u pola bijela dana. Noću nikako nemojte voziti. Ovaj vaš svemirski brod već je svima ovdje na parkiralištu zapeo za oko, budite oprezni“, rekao nam je jedan vozač kamiona koji je nekoliko puta bio u Hrvatskoj i ima samo riječi hvale za našu zemlju i ljude. Tu dionicu vozili smo u dva dijela. Na 310. kilometru stali smo na siguran parking i ondje, s jednim okom otvorenim, spavali nekoliko sati. Siguran parking je obično parkiralište na kojem se nalazi mnogo kamiona, ali na njemu su čuvari kojima na crno platite 100 rubalja (oko 11 kuna) i noću paze da se nešto ne dogodi – kaže Jurić.
Rusi gostoljubivi
U lošije stvari u Rusiji spadaju ceste i promet – federalna doroga na nekim je dijelovima potpuno uništena, a promet je, kaže Jurić, katastrofalan i svakodnevno je morao izbjegavati kamione koji mu oduzimaju prednost. Rusiju ipak opisuje kao predivnu zemlju, a Ruse kao jako gostoljubiv narod.
– Gostoprimstvo Rusa mogao bih eventualno usporediti s gostoprimstvom ljudi s Balkana. Rijetko bismo pronašli osobu koja se može sporazumjeti na engleskom, ali razumjeli smo jedni druge. Na početku, dok nismo ušli u Sibir, svakih 30 do 50 kilometara uz cestu bismo naišli na kafiće koji su ujedno i restorani koji rade 24 sata dnevno. Hrana je jeftina i za 40 kuna Matija i ja bismo imali bogat obrok, što je meni svakako bilo potrebno jer sam dnevno trošio i više od 6000 kalorija – kaže Jurić. Za pothvat pripremao se mjesecima naporno trenirajući, uključujući višesatne vožnje na sobnom biciklu, plivanje, tzv. trail utrke, trčanje i planinarenje, pod budnim okom trenera Nikole Borića.
– Velik problem imao sam s težinom jer se zbog svih tih aktivnosti nisam mogao udebljati i dostići potrebnu težinu. Na putovanje krenuo sam s 97 kilograma, 15 više nego inače. Tijelo mi još uvijek dobro podnosi ovaj izazov, ali nekoliko nezgoda u Rusiji, gdje sam doslovno letio preko bicikla, ostavilo je posljedice. Trenutačno imam malih problema s lijevim ramenom, kao i s lijevim zglobom koji mi je pri padu u Rusiji ostao prikopčan za pedalu i okrenuo se. Ali mislim da bih do kraja puta mogao izdržati – otkriva Jurić.
Za financijsku podršku pokucali su na vrata i nekoliko gradova i županija, ali jedino grad Orahovica, odakle je Pospihalj, i općina Semeljci, u kojoj se nalazi Vrbica, naselje iz kojeg je sam Jurić, podržali su projekt. Jurić kaže da mu za prikupljanje novca nisu bili strani ni građevinski i konobarski poslovi.
- Moji roditelji su me naučili da niti jedan posao nije sramota raditi, ako se čovjeka cijeni i ako je plaćen za ono što radi. Ujedno, jedna norveška agencija angažirala me da vodim norveške turiste po lokacijama u Hrvatskoj, za što sam odabrao Slavoniju jer sam siguran da imamo puno toga za ponuditi i da se Slavoniji turizam već događa, samo nismo spremni na to. Čak sam bio pozvan u Norvešku i nekoliko dana boravio u Oslu gdje sam održao nekoliko prezentacija o tome što Slavonija točno može ponuditi turistima. Jedno predavanje održao sam i u veleposlanstvu RH, na poziv i inicijativu veleposlanika Hrvoja Marušića - kaže Jurić.
Mladi biciklist uz ovaj je projekt pokrenuo i humanitarnu kampanju “Zajedno možemo”.
– Tijekom devet godina koliko putujem mnogi ljudi su mi na različite načine pomagali i mislim da svi mi koji to dobro uzimamo moramo naći način kako ga vratiti u zajednicu – kaže Jurić.
Prvo izdanje kampanje bilo je za udrugu „Duga“, koja se nalazi u općini Semeljci, za djecu i osobe s posebnim potrebama. Drugo je bilo za pomoć udovicama koje su ostale bez muževa i čekale su na rješenje obiteljske mirovine, što zna potrajati i nekoliko godina.
- Tada sam vozio od Londona do Istanbula i od prikupljenih sredstava kupili smo i dostavili osnovne namirnice (mlijeko, ulje, šećer, brašno...) na lokacije 23 obitelji po cijeloj Hrvatskoj - kaže Jurić.
U trećem izdanju kampanje Jurić je preko Indiegoga pokrenuo crowdfunding kampanju kojom prodaje karbonski bicikl, dresove i kacige u kojima obilazi cijeli svijet, bidone, šalje razglednice... Tako prikuplja novac za osnovne namirnice koje će dostaviti samohranim majkama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji. Sav prikupljen novac u svakom trenutku vidljiv je javno i svi računi od kupovine namirnica te njihov popis bit će objavljeni na službenoj stranici projekta i društvenim mrežama, napominje.
– Mislim da je bitno da se mi, na Balkanu, probamo držati zajedno i pomažemo si. To što sam ja iz Hrvatske nije razlog da ne budem posrednik i pomognem nekome u Srbiji ili BiH. Teška vremena su iza nas i baš zato moramo naći zajednički jezik kako se takvo što nikada ne bi ponovilo – poručuje Jurić.