Putin jako dobro 
zna da su njegovi protivnici neodlučni

Ekstremna napetost koja se stvara u svijetu ovih dana podsjeća na neka ne tako davna vremena kada se kalkuliralo da postoji način kako pobijediti u nuklearnom ratu. Vraćaju se neke stare izjave predsjednika velesila, pa i jedna Stingova pjesma iz 1985. godine iz dana u dan ponovo postaje sve aktualnija, gotovo kao da je pisana jučer. Razmišljamo da nam treba neka nova politika detanta, slična onoj koju su vodili američki predsjednici Nixon i Ford, a čiji je cilj bio smanjiti tenzije između velikih sila, postići neku vrstu povjerenja i sigurnosti. Instalirani su crveni telefoni, izravna veza između dvojice predsjednika, kako bi se u svakom trenutku mogla uspostaviti sigurna veza i kako bi se dogovorom mogao riješiti problem. Sovjetska okupacija Afganistana okončala je i detant i volju da se stvari rješavaju dogovorom.

Te 1980. godine na izborima je pobijedio Ronald Reagan i tijekom svoja dva mandata ispirao usta izjavama da nuklearne rakete samo što nisu poletjele, da SSSR zauvijek treba dokrajčiti. Bio je to čovjek koji je u predizbornoj kampanji otvoreno govorio da vjeruje u Armagedon koji se može dogoditi u svakom trenutku, te da ne treba vjerovati da će nuklearni rat između dviju sila ujedno biti i kraj čovječanstva. Govorilo se da je to rat u kojem se lako može pobijediti i u kojem će vjerojatno biti oko 500 milijuna žrtava, više, naravno, na onoj drugoj strani. Reagan je govorio o tome da će na SSSR baciti probnu nuklearnu bombu, a Brežnjev mu je odgovarao da će on, ako SAD takvu bombu baci, sravniti Ameriku sa zemljom. Bilo je to doba straha i histerije kada se sa zebnjom gledalo kako se u Njemačkoj raspoređuju balističke rakete tipa pershing s nuklearnim glavama. Histerija je otišla tako daleko da je svijet zaista mislio da je nuklearni rat neizbježan. Sting u svojoj pjesmi “Russians” pjeva upravo o toj histeriji, jedini izlaz je vjera da i Rusi zapravo vole svoju djecu i da će oni koji budu odlučivali o vađenju šifra iz kovčežića i o stiskanju čuvenog crvenog gumba imati na umu upravo to. Sting je tada zaključio da monopol na zdrav razum zapravo nema ni jedna strana, odnosno da i jedni i drugi igraju vrlo opasnu igru. Iako se tada napetost mogla rezati nožem, kada se dublje razmisli, i nije bilo razloga za otpočinjanje nuklearnog rata. No trebala se uspostaviti ravnoteža straha koja je bila jedan od važnijih kamena temeljaca hladnoga rata.

U idućih tjedan dana bit će nam jasnije u kojem će smjeru krenuti ukrajinska kriza koja je višestruko opasnija od onoga što se događalo 80-ih prošloga stoljeća i doista ima velikih potencijala da se pretvori u ozbiljan sukob. Tada su bila sučeljena dva velika svjetska titana na čelu kojih su bile značajne i snažne osobnosti, što je osiguravalo ravnotežu. Sada je na jednoj strani Obama koji je prije godinu i pol kazao da SAD više nigdje neće ratovati i koji bi se najradije bavio zdravstvenim osiguranjem, gospodarstvom i programima za školovanje afroameričke i hispanske djece.

Na toj je strani i Europska unija koja nije uspjela smisliti ništa konkretnije od nekakvih sankcija i uskraćivanja viza. Taj je klub u posljednjih 12 godina vodio ratove u Iraku i Afganistanu, i to uglavnom bezuspješno. S druge strane je Vladimir Putin koji je godinama gradio svoje carstvo, svoju doktrinu i strategiju i koji točno zna što hoće. Stvorio je neka jako čvrsta partnerstva i potvrdio ih u nekim manjim krizama, onoj zbog iranskog nuklearnog programa i onoj vezanoj uz Siriju. Na njegovoj su strani i Kina, Iran, i zemlje koje su nekad bile sovjetske srednjoazijske republike.

Iscrtao je svoju zonu interesa u koju ulazi i Ukrajina, spreman je na sve i jako dobro zna da su njegovi protivnici neodlučni i da se najradije svime time ne bi bavili, osim ako ih netko silom ne natjera na to. U tom kontekstu aneksija Krima mogla bi biti zvono za razbuđivanje, nešto poput napada na Pearl Harbour. Dogodi li se to, preostaje nam samo da zapjevamo Stingovu pjesmu i da se nadamo da i Rusi vole svoju djecu.