Kolumna

Putin jako dobro 
zna da su njegovi protivnici neodlučni

Foto: Reuters/PIXSELL (Ilustracija)
Putin jako dobro 
zna da su njegovi protivnici neodlučni
12.03.2014.
u 12:00
U tom kontekstu aneksija Krima mogla bi biti zvono za razbuđivanje, nešto poput napada na Pearl Harbour
Pogledaj originalni članak

Ekstremna napetost koja se stvara u svijetu ovih dana podsjeća na neka ne tako davna vremena kada se kalkuliralo da postoji način kako pobijediti u nuklearnom ratu. Vraćaju se neke stare izjave predsjednika velesila, pa i jedna Stingova pjesma iz 1985. godine iz dana u dan ponovo postaje sve aktualnija, gotovo kao da je pisana jučer. Razmišljamo da nam treba neka nova politika detanta, slična onoj koju su vodili američki predsjednici Nixon i Ford, a čiji je cilj bio smanjiti tenzije između velikih sila, postići neku vrstu povjerenja i sigurnosti. Instalirani su crveni telefoni, izravna veza između dvojice predsjednika, kako bi se u svakom trenutku mogla uspostaviti sigurna veza i kako bi se dogovorom mogao riješiti problem. Sovjetska okupacija Afganistana okončala je i detant i volju da se stvari rješavaju dogovorom.

Te 1980. godine na izborima je pobijedio Ronald Reagan i tijekom svoja dva mandata ispirao usta izjavama da nuklearne rakete samo što nisu poletjele, da SSSR zauvijek treba dokrajčiti. Bio je to čovjek koji je u predizbornoj kampanji otvoreno govorio da vjeruje u Armagedon koji se može dogoditi u svakom trenutku, te da ne treba vjerovati da će nuklearni rat između dviju sila ujedno biti i kraj čovječanstva. Govorilo se da je to rat u kojem se lako može pobijediti i u kojem će vjerojatno biti oko 500 milijuna žrtava, više, naravno, na onoj drugoj strani. Reagan je govorio o tome da će na SSSR baciti probnu nuklearnu bombu, a Brežnjev mu je odgovarao da će on, ako SAD takvu bombu baci, sravniti Ameriku sa zemljom. Bilo je to doba straha i histerije kada se sa zebnjom gledalo kako se u Njemačkoj raspoređuju balističke rakete tipa pershing s nuklearnim glavama. Histerija je otišla tako daleko da je svijet zaista mislio da je nuklearni rat neizbježan. Sting u svojoj pjesmi “Russians” pjeva upravo o toj histeriji, jedini izlaz je vjera da i Rusi zapravo vole svoju djecu i da će oni koji budu odlučivali o vađenju šifra iz kovčežića i o stiskanju čuvenog crvenog gumba imati na umu upravo to. Sting je tada zaključio da monopol na zdrav razum zapravo nema ni jedna strana, odnosno da i jedni i drugi igraju vrlo opasnu igru. Iako se tada napetost mogla rezati nožem, kada se dublje razmisli, i nije bilo razloga za otpočinjanje nuklearnog rata. No trebala se uspostaviti ravnoteža straha koja je bila jedan od važnijih kamena temeljaca hladnoga rata.

U idućih tjedan dana bit će nam jasnije u kojem će smjeru krenuti ukrajinska kriza koja je višestruko opasnija od onoga što se događalo 80-ih prošloga stoljeća i doista ima velikih potencijala da se pretvori u ozbiljan sukob. Tada su bila sučeljena dva velika svjetska titana na čelu kojih su bile značajne i snažne osobnosti, što je osiguravalo ravnotežu. Sada je na jednoj strani Obama koji je prije godinu i pol kazao da SAD više nigdje neće ratovati i koji bi se najradije bavio zdravstvenim osiguranjem, gospodarstvom i programima za školovanje afroameričke i hispanske djece.

Na toj je strani i Europska unija koja nije uspjela smisliti ništa konkretnije od nekakvih sankcija i uskraćivanja viza. Taj je klub u posljednjih 12 godina vodio ratove u Iraku i Afganistanu, i to uglavnom bezuspješno. S druge strane je Vladimir Putin koji je godinama gradio svoje carstvo, svoju doktrinu i strategiju i koji točno zna što hoće. Stvorio je neka jako čvrsta partnerstva i potvrdio ih u nekim manjim krizama, onoj zbog iranskog nuklearnog programa i onoj vezanoj uz Siriju. Na njegovoj su strani i Kina, Iran, i zemlje koje su nekad bile sovjetske srednjoazijske republike.

Iscrtao je svoju zonu interesa u koju ulazi i Ukrajina, spreman je na sve i jako dobro zna da su njegovi protivnici neodlučni i da se najradije svime time ne bi bavili, osim ako ih netko silom ne natjera na to. U tom kontekstu aneksija Krima mogla bi biti zvono za razbuđivanje, nešto poput napada na Pearl Harbour. Dogodi li se to, preostaje nam samo da zapjevamo Stingovu pjesmu i da se nadamo da i Rusi vole svoju djecu.

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 29

NA
Nadalinaaa
13:55 12.03.2014.

Gospođo Šerić, zar nije čudno da Vas kao novinarku nimalo ne zanima čiji su plaćenici snajperisti koji su pobili više od 100 osoba na suprostavljenim stranama. Ove, od Zapada plaćene, hijene pucale su i po demonstrantima i po policajcima. Valjda ne mislite da je legalno i legitimno kada naoružane skupine (s nacističkim oznakama) izvrše državni udar i proglase se Vladom? Ništa Vam to nije sporno, ali je sporno što je Putin "zacrtao" Krim kao svoju interesnu zonu. Bi li Ameri štitili svoju vojnu bazu ili bi je prepustili razularenim teroristima? Ako ne mislite pošteno i objektivno pisati o događajima u Ukrajini, bolje da ne pišete ništa. Hrvati više ne zavise od informacija koje im servira Tanjug, a ni svijet od onih koje im servira Reuters.

DU
Deleted user
12:52 12.03.2014.

Naka netko proba u Americi na ukrajinski način doći na vlast! Sadašnje ukrajinsko vodstvo je po svemu nelegitimno, ali mu Zapad daje privid legitimnosti, a u što se tim činom upušta pokazati će vrijeme.

NA
Nadalinaaa
13:16 12.03.2014.

Umjesto "umjetničkih dojmova" koje nam naši mediji serviraju o stanju u Ukrajini i namjeri Rusije, zašto ne prenesu autentični Putinov govor i njegov razgovor s novinarima od 4. ožujka 2014.? ("Vladimir Putin Talks To Reporters About Ukraine") E,to ne može, jer kako bi inače širili indoktrinaciju i sotonizirali protivnika.