Putinov KGB Rusiju dignuo iz pepela

Kad je 22. kolovoza 1991. postalo jasno da je KGB-ov puč na Mihaila Gorbačova propao, pola milijuna KGB-ovaca osjećalo se izdanima i poniženima, a jedan od njih bio je i tadašnji potporučnik Vladimir Putin, koji je tek dan prije podnio ostavku. Iako je u to vrijeme Moskva uživala simpatije zapada zbog perestrojke, zemlja je bila gospodarski iscrpljena i u potpunom političkom kaosu. Godinama poslije, Putin će raspad SSSR-a nazvati "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća".

Šesnaest godina nakon raspada SSSR-a, Vladimir Putin je predsjednik Rusije koja je dug od 150 milijardi dolara iz 2000. u osam godina prodajom nafte srezala na tričavih 29 milijardi, koja je prikupila 407,5 milijardi dolara deviznih rezervi te s godišnjim rastom od 7 posto. S KGB-ovcem "od glave do pete" na čelu, bilo je jasno da će se gospodarski oporavljena Rusija prije ili kasnije konfrontirati sa SAD-om, s kojim se SSSR desetljećima tukao zbog svakog komadića teritorija, energije i moći u svijetu. I dogodilo se.

Ruski veleposlanik u Minsku Aleksander Surikov najavio je, piše Izvjestija od utorka, kao uzvrat američkom proturaketnom štitu u istočnoj Europi, gradnju ruske vojne baze s nuklearnim projektilima u Bjelorusiji. Bjelorusija je to nazvala miješanjem u unutarnje poslove suverene države, a Surikov je izjavu donekle ublažio rekavši da će vojna baza ovisiti o suradnji Rusije i Bjelorusije, no cilj, odnosno prijetnja SAD-ovu štitu, ipak je postignut.

Nedavno se češki zamjenik ministra obrane Martin Bartak u posjetu Rusiji proveo kao bos po trnju, jer je zapovjednik ruskog generalštaba Jurij Balujevski osuo na njega drvlje i kamenje, zaprijetivši mu da je početak radova na instalaciji američkog sustava u Češkoj "velika greška" koja će imati "ozbiljne posljedice". Istog je dana zabilježen i uvod u praksu hladnoratovskih provokacija.

Rusija je sa suhog doka pokrenula svoj jedini funkcionalni nosač aviona Kuznjecov, a koji dan poslije zabilježen je upad ruskog vojnog zrakoplova u zračni prostor Velike Britanije. Putin je pak nedavno obnovio patrole ruskih bombardera preko svjetskih mora, što je bila hladnoratovska praksa. Službeno je rečeno da će se time osiguravati ruski brodovi na naftnim rutama, ali je zabilježena i Putinova izjava kako su "naši momci predugo bili prizemljeni te se vesele novom životu".

Poručio Bushu
Ne samo u Europi, Putin je Bushu poručio da je i u srednjoj Aziji zašao u rusko interesno područje, i to vojnom vježbom Rusije i Kine, članicama Šangajske organizacije za suradnju koja još obuhvaća i Kazahstan, Tadžikistan, Kirgistan i Uzbekistan. SAD zasad čvrsto  ne reagira. Obnovu patrole bombarderima ocijenili su: "nije vrijedna iznemiravanja naše vojske", a vojne igre bez granica s Kinom pak da je "ionako riječ o hrpi starog željeza". Bushu nije ni potrebno posebno izazivati Putinovu bahatost jer je svoje već učinio.

Irak natopljen naftom okupiran je, u ratnom neredu, a iz američke  je vizure "pacifiziran", kako se to cinično kaže, i gotovo cijeli Bliski istok te tri zakavkaske republike. SAD je svoje prste pružio sve do Kosova, ali i istočne Europe preko NATO-a, u koji iz zone SSSR-a bježe gotovo sve bivše sovjetske republike. Posljednje američko pokazivanje mišića, svakako i najveće, sklapanje je ugovora s Češkom i Poljskom o famoznom proturaketnom štitu, koji je navodno planiran kao zaštita od iranskih raketnih udara.

Busha nije previše zabrinjavalo to što je tragikomično graditi raketni štit protiv Irana, čiji projektili ne mogu ni blizu istočnoj Europi. Busha je hladnim ostavilo i to što su, primjerice, austrijski ministar obrane Norbert Darabos u nedavnom intervjuu za Die Presse, ali i mnogi drugi otvoreno taj potez nazvali provokacijom.

Glavna poluga
Na sastanku G8 u njemačkom Heiligendammu nije riješen ni američki štit ni problem Kosova, pa je Putin krenuo konkretnije. Osim već navedenim, u srpnju je zaprijetio povlačenjem Rusije iz sporazuma o razoružanju konvencionalnih snaga u Europi te je zabio rusku zastavu u naftom bogato podmorje Arktika, koji se, ironično, ubrzano topi upravo zbog velikih sila. Odlučio je, dakle, zazveckati oružjem te se koristiti naftom kao jedinom strateškom prednošću pred SAD-om, koja je i izvukla Rusiju iz gorkog desetljeća pod češće pijanim nego trijeznim Borisom Jeljcinom.

Nema tome davno, Putin je izjavio kako je naftna kompanija Gazprom glavna poluga ruske moći. Gazprom je danas druga najveća naftna kompanija u svijetu sa 50,002 posto u državnom vlasništvu, a kako ruske kompanije pokrivaju četvrtinu potreba EU za naftom te trećinu potrošnje plina, jasno je zašto europski političari zapadno od Ukrajine imaju motiv više ne sukobiti se s Putinom u Europi, ali ni drugdje.

U Aziji, pak, između praktično američkih Bliskog istoka i Afganistana naslonjena na naftom bogate bivše sovjetske srednjoazijske republike, Bushu na putu stoji samo Iran, ali s vlastitim rezervama nafte i plina te bitnim položajem za naftovode i plinovode.

Stoga je logična veza između Putina i Ahmadinejada, jednako kao i privrženost Chaveza Putinu, koji s njim ne dijeli samo ocjene o Bushu kao o "diktatoru na tragu jednog Hitlera" nego i planove o plinskoj verziji OPEC-a koja je sve izvjesnija i koja bi obuhvaćala još nekoliko zemalja s ukupno 89 posto rezervi plina. Stoga, iako se SAD agresivnom političkom i ratnom kampanjom čvrsto ugnijezdio na energetski, ali i vojno-strateški bitnom prostoru, Rusija pokazuje da je Bush pogriješio ako u svojim planovima nije računao na donedavno teturajućeg i dronjavog diva.

Izvjesno je da se i Rusija može ponašati neuračunljivo, možda i poput SAD-a. Putin za sebe tvrdi da je "najveći demokrat na svijetu" iako u zemlji suzbija medijske i građanske slobode. Nagazio je čak i nepoćudne milijardere, od kojih neki bježe i u egzil, po čemu je Rusija jedinstvena u svijetu.

Praktično jedina konstanta od 1991. naovamo u Rusiji jest KGB, nakon puča preimenovan u FSB, ali s istim ljudima u svojim redovima, a s obzirom na iskustva svijeta s krvavim provođenjem u djelo američkog sna, sve se vjerojatnijim čini svijet sutrašnjice poput onoga iz Orwellove 1984., u kojemu svjetsku stabilnost jamči jedino stalni ograničeni sukob triju velesila.