Prošlo je 30 godina od katastrofe u černobiljskoj nuklearnoj elektrani. Nekada perspektivni gradovi, Černobilj i Pripjat, u neposrednoj blizini nuklearke, danas su gradovi duhova, javlja Russia Beyond The Headlines.
Prije samog puta trebalo je naći agenciju koja pruža mogućnost posjeta Zoni otuđenja. Naime, privatni posjeti nisu dopušteni i pristup samoj zoni imaju isključivo osobe koje su zaposlene na gradnji sarkofaga te pojedinci koji rade na štićenju pristupa. Za ostale „smrtnike“ jedini način ulaska u Zonu otuđenja jest preko jedne od agencija koje posjeduju dozvolu nadležnog ministarstva za obavljanje turističke djelatnosti. Čitajući iskustva drugih posjetitelja, došao sam do korisnih informacija o tome kako odabrati najbolju agenciju.
Odjeću poslije treba baciti
Cijene dramatično variraju, od 60 do 200, 300 eura i više, ovisno o tome želite li individualnu ili standardnu turu. Osim o broju putnika, cijena ovisi i o tome želite li vodiča na engleskom ili ruskom. Kako mi ruski jezik nije problem, odabrao sam jeftiniju opciju, a to je, razumljivo, upravo ona na ruskom jeziku. Isto tako, bio je bitan i datum rezervacije. Naime, posjet rezerviran mjesec dana ranije znači i 25 posto nižu cijenu. Kada sam uplatio turu, preostalo je samo čekati na ostvarenje dugogodišnjeg sna.
Unatoč tomu što razina opasnosti nije velika, preporučuju se neke mjere opreza, ponajprije što se tiče odjeće. Najveći su problem kontaminirane čestice u zraku (npr. tijekom ljetnih požara) ili tlu. Zbog toga sam odlučio kupiti odjeću i obuću isključivo u tu svrhu, a kako bih uštedio na nečemu što sam ionako mislio baciti, sve sam kupio u second hand shopu za 100 kn.
Vlakom sam stigao u Kijev dan prije jer se u Zonu kreće rano jutrom, a mjesto polaska nedaleko je od kijevskog glavnog željezničkog kolodvora. Jutro je bilo hladno i snježno, obojeno sivilom neba. Vrijeme kakvo sam cijelo vrijeme zamišljao i potajno mu se nadao. Zaputili smo se polako prema Zoni otuđenja, koja se nalazi oko 110 kilometara sjeverozapadno od Kijeva, otprilike sat i pol vremena vožnje autom. S obzirom na to da sam bio iznimno umoran, nije mi trebalo dugo da zaspim.
Probudio sam se nadomak Zoni. Vrijeme je bilo tmurno. Sivilo se nadvilo nad snijegom prekrivenim krajolikom koji je svojim ravničarskim prostranstvima na trenutke podsjećao na Slavoniju. No, neobrađena polja i šume breza i smreka tu su asocijaciju brzo poništili.
Dolaskom na kontrolnu točku Ditjatki ugledao sam prve znakove, one koje je čovjek napravio i stavio (znak za radijaciju uz upozorenje), ali i one koji nisu opipljivi, koji “lebde u zraku”. Od rampe je vodila ravna cesta prekrivena tankim slojem suhog snijega koji je nosio lagani povjetarac. Nije to bila obična lokalna cesta prekrivena snijegom, nego ceste koja kao da vodi u neki drugi svijet. Gledajući u nju, sjetio sam se filma Stalker Andreja Tarkovskog, jednog od najvećih sovjetskih redatelja, inspiriran romanom braće Strugacki.
Film je snimljen sedam godina prije černobiljske nesreće, a u njemu glavni lik, “stalker”, vodi dvije osobe u Zonu, mjesto u kojem se navodno ispunjavaju najveće svjesne i podsvjesne želje, u koju akteri ulaze u potrazi za smislom života i srećom. Film je alegorija prepuna filozofskih propitkivanja, no ja ne ulazim u Zonu otuđenja u potrazi za odgovorima o smislu života. Film, nakon što likovi uđu u Zonu, od boje sepije prelazi u film u boji.
Ulazak u Zonu otuđenja izazvao je slične emocije i u meni, kao da sam ušao u neki novi svijet, kao da sam prošao neku nevidljivu granicu iza koje se cijela Zona nalazi ispod prozirne, oku nevidljive kupole. Cesta prolazi kroz smrekova šuma, koja kao da vodi prema središtu. Drugog puta zapravo i nema, a ulaskom dublje u samu Zonu počinju se pojavljivati i znakovi za opasnost od radijacije. Usred šume uz cestu se pojavi pokoja kuća iz koje rastu drveće i korov. Ljudi ovdje više gotovo da i nema.
Približavajući se velikom natpisu na kojem piše Černobilj, počele su se pojavljivati i prve zgrade koje su odavale vizure grada, no osjećaj pustoši nije nestajao. Dapače, ulaskom u mali grad u kojem nema gotovo nikoga osjećaj je postajao sve snažniji.
Trgovina suvenirima radi
Prolazimo kroz grad i gledamo pročelja zgrada koja na mahove čak izgledaju dobro, no zub vremena i pustoš i te kako opipljivi. U centru grada nas dočekuje „Anđeo s trubom“, jedan od spomenika posvećenih tragediji, iza kojeg se nalazi simboličko groblje s natpisima svih mjesta koja su nestala nakon nuklearne katastrofe.
Na glavnoj gradskoj ulici jedna je trgovina otvorena. Nema previše artikala na policama, ono najosnovnije, uz pokoji suvenir za turiste koji naiđu. Nastavljamo dalje vozeći kroz ostatke ovoga nekad malog ali perspektivnog grada. Cesta ponovno prolazi kroz šumu, uz kuće koje je progutala. Izlazak na čistinu otvara pogled na reaktor broj 4, nikada dovršene reaktore 5 i 6 i golemi, gotovo groteskni sarkofag koji se, unatoč zimskom sivilu, sjaji u daljini i ističe na horizontu.
Bližimo se srcu tragedije i elektrani. S obje strane ceste koja prolazi kroz ravnicu, među travom, grmljem i drvećem nižu se znakovi za radijaciju. Usred elektrane je još jedan spomenik, ovaj put poginulim zaposlenicima. Iza njega, točno jedan nasuprot drugom, smješteni su reaktor broj 4 i veliki sarkofag koji je u izgradnji i čeka svoj trenutak da zapečati sudbinu reaktora broj 4.
Napokon krećemo prema mom osobnom Shangri-Lau. Grad Pripjat ni približno ne nalikuje na sretno mjesto iz novele Jamesa Hiltona, ali je izoliran od vanjskog svijeta baš poput tog mitskog mjesta iz knjige. Ime tog grada možda se najmanje spominje u cijeloj ovoj tragediji, a on je najviše nastradao. Cijeli jedan grad s većinski mladom populacijom nestao je preko noći. Ljudi su napustili svoje domove u vjeri kako će se brzo vratiti kući, ali nisu se nikada vratili. Grad je ostao zatočen u vremenu, a samo je priroda oko njega nastavila rasti.
Na ulazu je još jedna kontrolna točka, a grad je omeđen ogradom koja kao da daje potpuni smisao riječi „otuđenje“.
Nekad lijepe, planski i skladno građene ulice s gradskom rasvjetom, trgovima, alejama i parkovima danas su prekrivene šumom. Stupovi javne rasvjete gube se među visokim smrekama koje ih potpuno zaklanjaju. U centru grada ušli smo u jednu od zgrada u kojoj su po katovima razbacane stvari ljudi koji su tu nekada živjeli. Imovinu koju su bivši stanari ostavili za sobom znatiželjni su turisti i posjetitelji tijekom godina raznijeli posvuda uokolo.
Izlazim iz zgrade, nastavljam dalje i napokon se približavam jednoj od glavnih znamenitosti. U ono vrijeme bila je to obična konstrukcija kakvih je bilo na tisuće po cijelom svijetu, no koja je postala simbolom černobiljske nesreće – pripjatski vrtuljak. Stoji nepomično već gotovo 30 godina iščekujući otvorenje koje se nikada neće dogoditi...•
>> Dobro došli u zonu Černobilj – ovako izgleda smak svijeta
imamo i mi gradove duhove...gdje je na vlasti hadeze