Račan, Sanader, Milanović... – svaki je po svome prekrajao državu

Što nam sve govori uklanjanje poprsja hrvatskih velikana iz Ureda predsjednika, s objašnjenjem predsjednika države da je bistama mjesto u muzeju a ne na Pantovčaku? U prirodi, u ljudskom životu, u jeziku i umjetnosti, u selima, gradovima i državama, u obući i odjeći, u organskom i anorganskom svijetu, u ljubavi i prijateljstvu... – vrijedi ono što je trajno. Svi i sve teži tome idealu, koji oponaša vječnost. Ništa nije i neće biti vječno, ali je vječnost metafora za naše vrijednosti.

Tradicije neke države i njezina naslijeđa njezine su vječnosti, svete i nedodirljive. Franjo je Tuđman znao reći – “Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska”. Ali to ne vrijedi za političke vlasti u Hrvatskoj, one misle da su vlasnici i gospodari države i da u njoj smiju mijenjati i imenovati sve što nije po njihovu ukusu, da sve mogu podređivati svojoj privremenosti, svojoj barbarskoj rušilačkoj strasti kojom ostavljaju svoje tragove i stvaraju svoj identitet brišući ga onome što uklanjaju i preinačuju. Ono što je tako učinila Račanova i Budišina vlast u Hrvatskoj zacijelo je u srodstvu s onim što su radili komunisti pošto su pobijedili 1945. godine, a davno podrijetlo tog nasilja je u Francuskoj revoluciji, što će reći da je obilježavalo historiju.

Time su se bavili i zabavljali i umjetnici, sjetimo se Orwellova romana “1984” u kojem totalitarizam diktira jezik u odnosima među državama, ili sjajnog mađarskog filma “Krunski svjedok” u kojem novi, komunistički ravnatelj cirkusa, priprosti seljak, mijenja nazivlje u cirkusu pa, na primjer, u želji da svemu dade ideološki pečat vlak strave preimenuje u “vlak socijalističke strave”. Taj vlak strave protutnjio je i Hrvatskom s novom vlasti na početku ovog stoljeća, kad je među ostalim Dan državnosti s 30. svibnja premješten na 25. lipnja. Nova vlast je promijenila i ime Hrvatski državni sabor u Hrvatski sabor, Ministarstvo hrvatskih branitelja u Ministarstvo branitelja, ukinula počasnu stražu na Markovu trgu, itd. Današnja vlast je donekle ispravila tu samovolju, Dan državnosti opet će se slaviti 30. svibnja, ali su neke promjene ostale.

No i Račanova se vlast može pohvaliti da je donijela jednu odluku i te kako značajnu za državu, koju je iduća, Sanaderova vlast poništila. Proglašen je Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas, ZERP, koji je trebao stupiti na snagu u vrijeme Sanaderova vlasti, ali je Sanader kukavički i sluganski odlučio da se odredbe ZERP-a ne primjenjuju na brodove članica Europske unije, te se tako Hrvatska odrekla 24.000 četvornih kilometara mora nad kojima je mogla imati potpun suverenitet. Od tada Talijani godišnje u ZERP-u ulove ribe u vrijednosti od 200 milijuna eura! Da podsjetimo, kao oporbenjak Sanader je u Saboru obećavao uvesti isključivi gospodarski pojas na Jadranu, a najviše je grmio upravo protiv Talijana koji pustoše naše more.

Tako su i Račan i Budiša i Sanader pokazali kako im država, njezine tradicije, trajnosti i interesi znače mnogo manje od njihove težnje da svoju moć i sluganstvo pokažu makar joj i te kako naškodili. Predsjednik Zoran Milanović samo nastavlja tu samovolju nad Hrvatskom, i to s obrazloženjima koja bi mogao pobiti pučkoškolac. Ako je, kako on kaže, bistama mjesto u muzeju, onda bi milijune umjetnina iz privatnih stanova, iz javnih i državnih zgrada, iz ustanova, iz različitih školskih, sveučilišnih dvorana, predvorja, dvoraca, rezidencija... trebalo premjestiti u muzeje. Milanović to vrlo dobro zna, razlog je njegova čina u nečemu drugome – prisutnost likova hrvatskih velikana stalno bi ga podsjećala na odsutnost njegove veličine, a ovako će se velevažnim osjećati u njihovoj odsutnosti.

Još kao premijer je pokazao da je samoživa umišljenost koju razdražuje sve što joj se usprotivi te se najbolje snalazi na vlasti gdje je potpuno zaštićena. Puka ambicija u kojoj za sadašnjost neistomišljenika nema mjesta (“mi ili oni”) pa ga nema ni za prošlost, tradiciju i velikane bez kojih ne bi bilo ni države, ni Pantovčaka. Ni na njemu Zorana Milanovića, junaka u obračunu s kipovima, koji potvrđuje jedan Večernjakov naslov – “Volio se tući u kvartu i markirati s nastave”. Markirati iz povijesti