Radije za Živi zid nego za veliku koaliciju?

Ako bi se zaključivalo na temelju naslova ovih dana, najveća prijetnja nacionalnoj sigurnosti i budućnosti ove zemlje postao je – Živi zid. Čak toliko da je i Željka Markić sa svojom novom referendumskom inicijativom zasad pala u sjenu i nije baš tolika babaroga kao inače. Ankete koje govore da su prije dva mjeseca dvije najveće stranke ukupno pale ispod 50-postotne podrške, da su u samo mjesec dana zatim izgubile još tri posto podrške te da zajedno nemaju niti 45 posto, dok za to vrijeme Živi zid nezaustavljivo raste – mnogima zvone na uzbunu. Plenković će ovim virtualnim ratom sa Srbijom donekle privremeno uhvatiti daha, no negativni trend će se ipak nastaviti.

Upravo održani prijevremeni izbori u malom Muću teško da mogu biti reprezentativni, no podatak da je u samo 12 mjeseci HDZ-u prepolovljen broj glasova na jedva 12,2 posto, donose nove razloge za nervozu. Mućki provokatori svoje glasove preusmjerili su na stranke koji čak i HDZ nazivaju ljevicom, no na nacionalnoj razini, sasvim je sigurno da je među mlađom populacijom Živi zid taj koji sve više dobiva na popularnosti. Jasno je zašto, jer ne nedostaje Hrvata koje ne zanima svakodnevno glodanje ideoloških kostiju koje vladajući bacaju u političku arenu kako bi skrenuli pažnju sa životnih problema.
Ako bude trebalo zaustaviti Živi zid, spremni smo po prvi put u životu glasati i za HDZ, vele ovih dana neki, užasnuti populističkim programom te stranke koja bi gradila na pepelu okoštalog sistema. No, naći će se i onih, uključujući vašeg kolumnista, koji bi radije glasali i za Živi zid, ako on bude poslužio kao alibi za konačno formiranje velike Istanbulske koalicije između HDZ-a i SDP-a. 


Oni koji se užasavaju apsolutne konfuzije programa Živog zida, u kojem prepoznaju sve od populizma preko anarhizma do nacional-socijalizma, zaboravljaju da su živozidaši samo reakcija na kronično zaobilaženje problema, koji ne mogu zajednički rješavati oni koji su sastavni njegov dio. Naime, nije Živi zid taj koji je kriv za stanje u Hrvatskoj, već stranke statusa quo, rotirajuća vlada HDZ-a i SDP-a, elita kojoj se nigdje ne žuri, dok istovremeno stotine tisuća hrvatskih građana žive na samom rubu snaga. I živaca. Takvi, koji žive od prvog do prvog u mjesecu, nemaju vremena za objašnjenja kako su problemi “vrlo složeni” te kako se “ne mogu riješiti preko noći”. Dovoljno je vidjeti koliko je tisuća noći trebalo do prvih konkretnih mjera za blokirane. U posljednjih desetak godina, koliko ljudskih tragedija su pokrila takva nemušta objašnjenja, koliko Hrvata je prerano otjerano u grob, koliko ih je doslovce otjerano iz domovine? Nažalost, i ove posljednje mjere Plenkovićeve vlade, koja taj problem nije stvorila, ali je na njemu kao na jajima ležala posljednje dvije godine - neće riješiti problem.

Pojedincima da, no, čak i u najboljem slučaju, izvan dohvata ostavljaju četvrt milijuna blokiranih, ukupno možda milijun hrvatskih građana s gotovo nerješivim problemom. Dobro je da se nakon tri godine nenaplative ovrhe automatski brišu (iako se mogu i obnoviti), no i ova vlada je očito krenula krivim putem, bez ikakvih kriterija opraštajući dugove do 10 tisuća kuna, iako to uopće ne znači da će većini građana kojima istovremeno prijeti po nekoliko raznih ovrha, na koncu biti odblokirani računi.
Umjesto da se prvo opraštaju kamate i troškovi, oprašta se glavnica jednom manjem dijelu građana. Umjesto da se dužnicima omogući da otplaćuju prvo glavnicu, natjerani su do kraja života otplaćivati kamate. Ne uvodi se zastara na prisilnu naplatu nenaplativih potraživanja, ne zaustavlja se eksponencijalni rast duga koji nikad neće moći biti vraćen. Ne pada im na pamet rast kamata ograničiti na vrijednost glavnice, da se tako onemogući da neki ugodno žive od ovrha nad osiromašenim građanima. “Konačno rješenje” za njih najmanje 250.000 jest da nema rješenja osim stečaja, a to u prijevodu znači da će im se na koncu nekretnine prodavati za djelić vrijednosti, a da će svejedno do kraja života ostajati dužni agencijama kojima su banke dug prodale također za djelić vrijednosti.

Prema nekim procjenama, između 17 i 20 milijardi kuna duga već je u rukama agencija koje su ga kupovale za 20-ak posto nominalne vrijednosti. Naravno, nitko nije razmišljao takvu ponudu dati građanima, jer, jelte, cijeli dug se mora vratiti i to bi bila loša poruka! Dakle, ništa neobično što građani daju glas Živom zidu koji bi odmah ukinuo Finu. I sam dolazim u iskušenje da svaki tekst završim s Katonovim “Ceterum censeo”: Uostalom, Finu treba ukinuti, srušiti i iznad nje sagraditi betonski sarkofag kao u Černobilu da ostane vječni spomenik jednom nehumanom sustavu, na kojem ništa zdravo baš nikad neće narasti.