Radikalizam i psihičke bolesti usmjeravaju ih prema masakru

Jedan za drugim krvavi pokolji nižu su se od lipnja – u američkom Orlandu ubijeno je 49 ljudi, u francuskoj Nici njih više od 80. Potom su se dogodili napadi u Njemačkoj – u Würzburgu je bilo troje ozlijeđenih u napadu sjekirom, u Münchenu devet ubijenih, dok je u Reutlingenu mačetom ubijena jedna žena.

U noći s nedjelje na ponedjeljak sirijski se imigrant (27), kojemu je lani odbijen zahtjev za azil i koji je 13. srpnja dobio rješenje da mora napustiti Njemačku i vratiti se u Bugarsku, prvu zemlju u koju je ušao u EU, u kafiću u Ansbachu raznio bombom, a komadi metala koje je imao u ruksaku ozlijedili su najmanje 15 ljudi. Što je dovelo do krvavog ljeta 2016.?

Ideologija kao katalizator

Upada u oči jedna od poveznica: svi su napadači muslimani. No koliko je ona važna i, ako jest, je li presudna? Kod nekih od njih – u slučaju napadača s Floride, Nice, Würzburga pa i Ansbacha – pronađena je i povezanost s ISIL-om. Je li ISIL uzrok ili tek jedan od faktora koja treba uzeti u obzir? Vrlo je nezahvalno generalizirati i podvući sve napade pod isti nazivnik, a problem nastaje i kad treba kategorizirati događaje. Jesu li ubojstva individualni čin ili iza čina stoji i dodatna motivacija, kao što je ideologija ISIL-a i postoji li uopće radikalizacija bez psihičke prijemčivosti?

Ma koliko se znanstvenici trudili, ne postoji univerzalni psihoprofil osobe koja počini masovni zločin. Vrlo gruba podjela smješta ih u dvije skupine. Prvu čine “klasični” psihički bolesnici. Psihotični su, a manijakalne ideje upravljaju njihovim ponašanjem. Napadač iz Nice pio je psihofarmake, ubojica iz Münchena Ali David Sonboly bio je dva puta hospitaliziran, a napadač iz Ansbacha dva se puta pokušao ubiti. Je li podatak da je trebao biti deportiran u Bugarsku bio okidač za čin osvete, kad kažnjava i društvo koje ga je, po njegovu, iznevjerilo, ne zna se.

I dok takvi napadači mogu u teoriji biti spriječeni jer su pod nadzorom liječnika ili obitelji, najveći broj ubojica dolazi iz najzagonetnije skupine. Emocionalno su problematični, povučeni su, samotnjaci i depresivni. Nisu zadovoljni i osjećaju da ih drugi ne tretiraju fer. Kako tonu u depresiju, zdrava moć rasuđivanja postaje slabija, a misao o osveti i veličanstvenom dokazivanju vrijednosti slađa.
Ta emotivna “pomaknutost” plodan je teren za prihvaćanje radikalnih ideja.

Na to, uostalom, i ciljaju radikalne skupine poput ISIL-a. Nije nepoznato da je jedan broj “pravih” islamističkih radikala regrutiran u zatvorima, među populacijom koja ima problema s kontrolom impulsa, prihvaćanjem normi i granica. Ideologija ISIL-a ciljano manipulira osjećajima manje vrijednosti, odbačenosti i frustracije, bez obzira na to iz kojeg područja života oni izviru, iz obiteljskih prilika, kao što je bio slučaj s ubojicom iz Nice, ili iz odnosa s kolegama, kao u slučaju iz Münchena.

Ideologija je često katalizator, a teroristički čin opravdanje za frustraciju i nemogućnost kontroliranja svog života. U trenutku kad, nakon napada ISIL-a, kao što su bili oni u Parizu i Bruxellesu, u javnosti raste strah i ogorčenost muslimanskom populacijom, nije neobično da “odbačeni” zbijaju redove i da pružaju jedni drugima podršku protiv “većine”, uglavnom preko interneta, i tako nastaje cijeli niz vukova samotnjaka, individualaca koji mogu udariti u svakom trenu.

– Mediji i internet daju potencijalnim ubojicama istu socijalnu mrežu i potporu kakvu vojska daje vojnicima kad kreću u napad – objasnio je umirovljeni vojni psiholog i stručnjak za ljudsku agresiju David Grossman, ali istaknuo i još jednu komponentu: – Ubiješ li jednu osobu, život ti je gotov i bit ćeš sretan dobiješ li vijest u lokalnim novinama. Počiniš li masakr, završiš na naslovnicama.
Takvu paradigmu prihvaćaju i simpatizeri ISIL-a u Europi, kaže Europol.

Nisu to više ljudi kojima je cilj završiti kao mučenik u raju, religiozna komponenta slabi, a zamjenjuje je socijalna. Presudan je utjecaj društva u kojem se kreću i gdje su vrijednosti postavljene tako da je ubojica (nevjernika) junak. No zašto je najednom zaredao ovaj krvavi niz? Nije to neuobičajen fenomen – i 2007. zbila se slična situacija – od pokolja na Virginia Techu s 32 mrtva, preko masakra u Finskoj s osmero mrtvih, ponovno do SAD-a gdje je jedna pucnjava u školi ili šoping-centru slijedila drugu.

Wertherov sindrom

Upravo medijska vidljivost svakog masakra potencijalnim ubojicama daje dodatni impuls “junaštva”, ali i identifikacije s počiniteljem, vrlo često na osnovi religije. Također, senzacija čina inspirira ih da i sami krenu u napad. Poznat je efekt masakra iz američke škole Columbine iz 1999., po kojoj je Michael Moore snimio i film, i koja je poslužila kao inspiracija za cijeli niz kasnijih napada. Slično je i sa samoubojicama koji kopiraju ono što vide – stoljećima je poznat Wertherov sindrom – kad jedno samoubojstvo potakne druge na isti čin.

ISIL itekako računa na takvu mješavinu faktora i kapitalizira ubojstva za svoju kampanju. I tako pokreće novi krug nasilja.

>> Ako SAD ne izruči propovjednika Gülena, odnosi s Turskom bit će narušeni