Ni na prvu posao nije izgledao bajno. Bit će ga najdulje do kraja rujna, slobodnih dana nema, smještaj je osiguran, hrana nije, a plaća sobarice – 4500 kuna. Sve skupa u skupom Dubrovniku, ali, prevagnulo je kod Zagrepčanke u potrazi za sezonskim poslom, radi se samo do 16 sati, uz regularnu prijavu, splet okolnosti i životnog partnera poslom vodi ljeti na jug, a i sin će moći doći koji dan k njoj na more...
– Sjećam se razgovora. Čovjek koji me zaposlio rekao je: “U 16 nula nula šugaman na leđa i ideš na plažu” – prisjeća se Evelin Brkljačić prve laži. – Moj je posao bio čistiti u vili s 12 soba i apartmana plus u pet koje gazda iznajmljuje u gradu. Kad sam u lipnju stigla, tamo je već radila jedna žena. Bila je na odlasku i rečeno mi je da će je netko zamijeniti...
Ispomoć nikad nije stigla, ni od osmosatnog radnog dana nije bilo ništa, a i na prijavu se načekala.
– Kad bih pitala, odgovarao je: “Evo, sutra”, a prijavio me tek u kolovozu. Kako se sezona zahuktavala, posao se gomilao, bilo ga je za dvoje, padala sam s nogu. Dan bih počinjala zalijevanjem biljaka, provjerom klora u bazenu, dolijevanjem vode i spuštanjem osam kilograma teškog robota za čišćenje u bazen. Potom bih jurila čistiti apartmane u grad odakle sam donosila vreće prljavog rublja. Od grada do vile gazda bi me dovezao, ali, brojila sam, do nekih je apartmana po dvjesto stepenica. A to, vjerujte, nije lako prevaliti kad vučete teške torbe mokrih ručnika i posteljine.
To je nekad težilo gotovo 20 kilograma. Kad bih se vratila u vilu, sve je trebalo odvući u potkrovlje, gdje je valjda bilo 50 stupnjeva, staviti na pranje i prihvatiti se apartmana u vili. I opet prljavu posteljinu vući na tavan, čistu dolje – kaže Evelin i tvrdi da joj radni dan nikad nije završio prije 18-19 sati. U Zagreb se vratila blijeda kakva je otišla i – sedam kilograma lakša. Nikad, kaže, nije birala poslove, radila je fizički i prije Dubrovnika, a nije namjeravala odustati ni ovaj put.
– Mislila sam, izdržat ću. A stvarno je bilo neljudski. Boljela su me križa, ljuljala sam se od umora, znalo mi se vrtjeti u glavi... No stiskala sam zube sve do subote 25. kolovoza. Presjeklo me u leđima kad sam spuštala robota u bazen da sam se jedva kretala taj dan. Ne znam kako sam izdržala do 18 sati kad sam završila s poslom, a u 20 me gazda zove da jedan apartman treba hitno urediti. I da sam htjela, to više ne bih mogla. Samo sam pitala gdje je kraj, pa zar nije dosta?! Odgovor koji sam čula bio je da onda ujutro napustim sobu... – kaže Evelin kojoj su poslodavci uspjeli zadati udarac i nakon što je otišla. – Istog dana sam na stranici, preko koje sam se i zaposlila, vidjela da traže sobaricu, ali sad s plaćom od 6000 kuna.
U kakvom se stanju vratila u Zagreb, najbolje znaju liječnici Kliničke bolnice Merkur, kamo je stigla s nepodnošljivim bolovima u leđima.
– Ispostavilo se da nije kralježnica, nego upala bubrega i vjerojatno kamenac. Još čekam nalaze... – otkriva Evelin koja se oporavlja kod kuće, a priču potkrepljuje fotografijama, ugovorom o radu i dokumentacijom iz bolnice. Nije jedina koja se osvjedočila da je posao sezonca kruh sa sedam kora, a svoju priču javno iznosi, kaže, da bi ljudi znali što se sve krije iza oglasa za posao na moru.
– Nemam novca za advokate i sudove, ali htjela bih da ovako izrabljivanje netko spriječi, zabrani – nada se Evelin.
Njeni bivši poslodavci na sve kažu kako ništa od toga nije istina.
>>Imate li sličnih iskustava? Javite nam svoju priču na mail javi@vecernji.net
Brda prljavog rublja rasla su kako se sezona zahuktavala. “Nekih sam dana mislila da ću se stropoštati niz stepenice... Nisam nijednom, ali puno sam puta pod težinom posrnula, natukla se, razrezala koljeno. U najgorim danima dolazio mi je partner, kad je njemu smjena završila, pomagati s tim hrpama rublja. Čak mi je i dijete, kad je došao misleći da će se kupati na moru, presvlačio krevete gostima...”, kaže Evelin.
Posrtala sam niz stepenice, pomagao mi je i sin
Jesenti milu bigulicu, u svojoj lakomosti takvi "poslodavci" nisu ni svjesni toga da svakim danom sve više pile granu na kojoj sjede. Jednoga dana takvi bezdušni pohlepnici neće više moći naći radnika ni da ih traže svijećom i plaćaju zlatom. U turizmu, a i drugdje, ima na desetke tisuća sličnih slučajeva nečovječna izrabljivanja radne snage. Kao i svaki mjehur, i taj će jednom puknuti, pa ćemo se onda naslušati kuknjave i cvileži o tobože lijenim radnicima i navodno humanim poslodavcima. Mo'š mislit'. Jadni oni koji moraju služiti takvim "humanistima". Za njih i te kako vrijedi poznata izreka: "Radi što hoćeš i kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš", Unatoč svemu što su zgrnuli i što će zgrnuti zakidajući radnike na kraju će, rečeno figurativno, biti gladni kruha. Ako ne vjerujete meni, pitajte npr. Todorić Iveka.