Jasno se sjećam svog prvog dojma o Egiptu. Kroz staklo aviona gledala sam Kairo kako mi se svakom sekundom približava. Zgrade svih oblika u boji pijeska savršeno se stapaju s okolinom. Nisam znala gdje počinje pustinja, a prestaje grad. Vrući zrak zapuhnuo mi je lice kada smo sletjeli u suton. Bilo je tada 18.55, 19. 6. 2013. Iako sam se rujnu vratila u Zagreb, i dalje mi je teško posve dočarati avanturu koju sam ondje doživjela. U ta dva i pol mjeseca Egipat sam imala priliku istražiti uzduž i poprijeko zahvaljujući studentskoj organizaciji AIESEC preko koje sam i stigla u ovu “kolijevku civilizacije”. Treba reći da je AIESEC najveća svjetska studentska organizacija koja mladim ljudima pomaže otkriti i razviti njihov liderski potencijal kako bi imali pozitivan utjecaj na društvo.
AIESEC svake godine pruža tisućama studenata u svijetu (oko 80 000) izazovnu mogućnost života i rada u stranoj zemlji, jednoj od više od 120 zemalja. No, da se vratim u Egipat. Tijekom mog boravka promijenilo se sve – Egipat više nije zemlja u koju sam došla kada sam onamo sletjela, ljudi više nisu toliko zadovoljni promjenom koja se zbila, a i ja sama u svemu tome morala sam naučiti štošta o stranoj kulturi kako bih se uspjela prilagoditi njihovu načinu života. Moglo bi se reći da je prvih deset dana mog boravka proletjelo u prvotnom kulturnom šoku, snalaženju i učenju o arapskim kulturnim običajima i svakodnevnim navikama. Sve mi je bilo strano, ali mogu reći da se ni u jednom trenutku nisam osjećala izgubljeno.
Pomažu rukama i nogama
Ono što Egipćane čini posebnima jest njihova gostoljubivost i otvorenost prema drugima, daju sve od sebe kako bi vam pomogli u bilo kojem pogledu. Rukama i nogama će vam objasniti put ako ste zalutali (što se vrlo često događa budući da sve zgrade izgledaju isto – pješčano), a po mogućnosti će vas i sami otpratiti do cilja. Ali njihova glavna odlika je njihova ljubav i strast prema vlastitoj državi. Ma u kako se lošoj situaciji Egipat trenutačno nalazio, Egipćani su i dalje vjerni svojoj zemlji i u svakome od njih gori žar da učini nešto kako bi poboljšao stanje u državi. I tako je zapravo krenuo novi val revolucije. Moj prvi dodir s neredima zbio se već u avionu. Igrom slučaja načula sam jednog gospodina, po svemu sudeći Egipćanina, kako stranoj suputnici objašnjava da će 30. 6. izbiti novi masovni prosvjed, nova revolucija. Tada još nitko nije znao koliki će utjecaj na državu imati ni koliko će dugo takvo stanje potrajati. Nije se ni znalo hoće li pokušaj promjena uspjeti. Nije se znalo ništa.
Kada se okrenuo i upitao mene jesam li ja išta čula o tome, bilo mi je i pomalo smiješno jer tada još nitko izvan Egipta nije bio upućen u tako goruću situaciju. Nastavili smo konverzaciju, ispostavilo se da je ugledan arhitekt koji se upravo vraćao s poslovnog puta te ga je zanimala moja priča i upitao me kako to da me nije strah doći u zemlju koja je u takvu stanju. Možda sam malo previše olako shvaća tu situaciju tada, a možda jednostavno nisam bila svjesna koje bi to razmjere moglo poprimiti, ali u tome trenutku me nije bilo strah. Rekao mi je da bih trebala malo razmisliti o tome i pokušati se informirati te mi je za svaki slučaj dao i svoju posjetnicu u slučaju da se nešto dogodi i da trebam pomoć. Spremila sam je, ali unatoč svim događajima u zemlji, nikad je nisam morala upotrijebiti. Ta prva dva tjedna prošla su mi nevjerojatnom brzinom. Posjet Aleksandriji, Sjevernoj obali, Dolini kraljeva, početak volontiranja u vrtiću, svakodnevni izlasci...
Sve je proletjelo.
I tako je stigao i 30. lipnja. Tog dana nismo smjeli izaći iz stana kako se ne bismo izlagali nepotrebnoj opasnosti. Cijeli je grad stao već dan prije kada su se počeli zatvarati dućani. Mojih šest cimerica i ja tek smo u tom trenutku shvatile da se ono što mi je najavljeno u zrakoplovu doista i počelo odvijati. Tada su počeli stizati i prvi pozivi i e-mailovi od prijatelja i obitelji koji su se brinuli za nas. Mjesta strahu stvarno nije bilo budući da se AIESEC-ov tim iz Kaira doista pobrinuo za nas te su odlučili da bi bilo najbolje okupiti sve praktikante iz istih dijelova grada u jednom stanu, a barem je jedan član tima bio uz nas cijelo vrijeme. Tako smo mi za vrijeme najvećeg prosvjeda u povijesti imali druženje u stanu, malu zabavu. Jedna od djevojaka bila je profesionalna kuharica pa je za sve nas pripremila večeru, a momci Egipćani pribavili su nam nargilu za tu večer.
U zraku se osjetila nervoza, neprestano smo provjeravali vijesti kako bismo pratili razvoj situacije. Ali ono što je počelo kao mirno okupljanje ljudi preraslo je u sveopće slavlje. Međusobno su se dijelile zastave, mase su se slijevale na ulice, na kraju se govorilo i o brojci od trideset milijuna ljudi. Bili smo poput gledatelja na spektaklu, iščekujući rasplet. Sjedili smo na balkonu, pušili nargilu, slušali zvukove poziva na molitvu i raspravljali o tome koliko je sigurno ostati u Egiptu. U tome trenutku Egipćani nam nisu mogli dati procjenu koliko je sigurno s obzirom na tada potpuno neizvjesnu situaciju. Većina mladih s kojima sam imala priliku razgovarati htjela je promjenu, mislili su da Egipat ide u krivom smjeru te da je postao previše korumpiran i neorganiziran.
Zarazna atmosfera
Govorili su mi da je prije prve revolucije Kairo bio jedan od najsigurnijih gradova na svijetu, a prije kojih 60 godina i jedan od liberalnijih. I iako su definitivno htjeli promjenu, također su govorili o tome da prave demokracije zapravo nema, a da ponovno uvođenje vojnog režima ili postavljanje religijske skupine na vlast nije ono što žele za svoju zemlju. Međutim, napomenuli su mi i da su podijeljena mišljenja o tome tko bi trebao voditi državu te da svaka generacija ima drugačiji način razmišljanja o tome.
– Znaš, najgora stvar u vezi sa svim tim jest vojni rok – rekao mi je prijatelj Egipćanin te večeri.
– Obavezan je za sve i služi se od jedne pa do tri godine, ovisno o tome koji fakultet završiš. Ja sam inženjer pa ću morati služiti tri godine. Neki to uspiju izbjeći zbog zdravstvenog stanja ili obiteljskih situacija, ali ja nisam te sreće. Tako da ću se, nakon pet godina studiranja i u dobi kada bih trebao početi tražiti posao i zasnivati obitelj, morati svega toga odreći zbog vojske. U razgovorima poput ovog proveli smo iduće dane, budno prateći što se događa. Mursi je svrgnut, a na ulicama se širilo slavlje. Vatrometi su se mogli vidjeti sa svih strana i cijelo je ozračje bilo ekstatično. Atmosfera je bila toliko zarazna da smo čak i mi praktikantice u svojemu stanu slavile. Ali svi smo donekle bili svjesni toga da je to tek zatišje pred oluju i da će tek nakon toga izbiti pravi problemi i sukobi.
Tijekom ramazana situacija je još i bila donekle mirna, tek s pokojim većim napadom u tih mjesec dana. Taj mjesec bio je magičan, grad je utonuo u jedan posve nov ritam i cijeli arapski svijet živio je gotovo isključivo po noći. Ali kako je došao kraj ramazana, tako je i situacija ponovno izmakla kontroli. Srećom nisam bila u Kairu one noći kada je došlo do masovnog sukoba u kojemu je stradalo nekoliko stotina ljudi. Vratili smo se u Kairo otprilike tjedan dana nakon toga. Tada je već bio uveden policijski sat i promjena je bila drastična. Ali čak i onda su se mogle unutar grada pronaći oaze gdje se noću moglo slobodno kretati, čak i cijeli kvartovi u kojima su kafići, dućani i restorani normalno radili u bilo koje doba dana. Preselila sam se u jedan od tih dijelova na tih nekoliko dana koliko mi ih je ostalo prije povratka u Hrvatsku i živjela sam kao da se tek nekoliko kvartova dalje ne zbivaju golemi neredi.
Posljednju večer u gradu proveli smo u jednom od restorana u ulici prepunoj najrazličitijih lokala. Tek što smo sjeli, naručili i počeli razgovarati, primijetila sam vijesti koje su se u tom trenutku prikazivale na LCD televizoru na zidu. Dok smo mi bezbrižno čavrljali i čekali narudžbu, u centru Kaira bila je prikazana vatra i ljudi kako nasrću jedni na druge. Kao dva potpuno odvojena svijeta. Mislim da je to bio jedan od prizora koji su me najviše uznemirili. Ali, kad bih na kraju cijelog svog iskustva morala odgovoriti isključivo na jedno pitanje koje se konstantno ponavljalo, a to je “jesi li u Egiptu sigurna”, jedini odgovor koji mogu dati jest da sam se ja u svakom trenutku osjećala potpuno zaštićeno. Nevjerojatna briga i gostoljubivost definitivno je jedan od glavnih razloga zbog kojih bih, da mi netko ponovno ponudi put u Egipat, čak i da je stanje gore nego sada, i u snu rekla – da.
>> Egipatski sud zabranio sve aktivnosti Muslimanskog bratstva