Radnička borba ne valja ako ponavlja parole iz 1890.

Za reforme, za ljude – slogan je ovogodišnje sindikalne povorke koja je jučer prošetala Zagrebom u povodu Međunarodnog praznika rada. Taj praznik obilježava se kao spomen na radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. kada je 40-ak tisuća radnika tražilo osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. Daleko smo danas od toga – malo koja tema, a posebice radnička prava, danas motivira ljude na prosvjede, a famozne “tri osmice” mlađe generacije nisu nikada ni upoznale, sjećaju ih se možda njihovi roditelji.

Praznik rada danas većina dočeka kao zgodnu prigodu da spoji nekoliko dana u produljeni vikend, ode na more ili s prijateljima roštilja na obližnjoj livadi, pa proslave pohode samo najentuzijastičniji sindikalisti, pokoji političar koji se nada nekom plusiću kod birača te vojska građana slabijeg imovinskog stanja koja je spremna satima se gurati za porciju graha. Kako tužno! Nezavisni hrvatski sindikati su pred otvorenim šoping-centrima kupcima dijelili letke kojima upozoravaju na problem rada nedjeljom i praznicima, no istodobno su, koji kilometar dalje, ljudi nezadovoljno lupali po vratima jednog od malobrojnih šoping-centara negodujući što je trgovina zatvorena i što nemaju gdje kupiti meso za roštilj. Iz svega je sasvim jasno da sindikati moraju promijeniti svoj pristup, modernizirati se i odmaknuti od parola koje se izvikuju desetljećima.

Ne samo zbog otužnog Praznika rada, već i zbog činjenice da sve malobrojniji radnici u Hrvatskoj više ne vjeruju ni poslodavcima ni sindikatima. Daleke 1890. godine, kada je organiziran prvi takav prosvjed u Zagrebu, parola je bila “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”, a danas, 128 godina kasnije, sindikati se bore za pravedne plaće i bolje uvjete rada, dostojanstvenu starost. Ako se ni nakon 128 godina borbe parole gotovo da i nisu promijenile, nije li jasno da dosadašnji način borbe za radnička prava ne valja te da hitno treba naći nove poruke i metode.