Katarina Peović bit će kandidatkinja Radničke fronte na predstojećim predsjedničkim izborima. Doktorica znanosti i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci i jedna od rotacijskih zastupnica Radničke fronte u Skupštini grada Zagreba kandidaturu, poručuje da je predsjednička funkcija protokolarna i ima smisla samo ako je u službi obespravljenih. Radnička fronta će kandidatkinju i program, koji nazivaju Demokratskim socijalizmom za 21. stoljeće (DS21), simbolično predstaviti 21. siječnja 2019.
Na izborima će, ističu, sudjelovati kako bi upozorili da društvo treba donijeti odluku želi li nastaviti skoro 30-godišnje urušavanje socijalne države, daljnju privatizaciju zdravstva i školstva, produbiti jaz između bogatih i siromašnih ili želi progresivnu ekonomsku politiku koja osigurava zaposlenost, zdravstveno osiguranje za sve, obrazovanje i stanovanje za sve, povećanje minimalne plaće, smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama, poboljšanje radničkih prava, pristojne mirovine i sigurnost radnog mjesta. U prvom intervjuu kojim najavljuje kandidaturu, za Večernji list, Katarina Peović pojašnjava osnovne naglaske kampanje i programa.
Kažete da biste redefinirali predsjedničku funkciju. Na koji način?
Predsjednička funkcija je protokolarna i bez realnih ovlasti. Primjerice, funkcija omogućava pokretanje oružanih snaga uz supotpis predsjednika Vlade; donošenje uredbi sa zakonskom snagom – no na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis. Najviše može u vanjskoj gospodarskoj diplomaciji. A tu imamo predsjednicu koja poziva strane diplomate da pojačaju pritisak na lokalne političare kako bi “proveli nužne reforme”, što će reći provođenje interesa kapitala. Pritom se u sluganskom mentalitetu ne razlikuje od svojeg prethodnika.
Upravo zbog svoje protokolarnosti i reprezentativnosti ta funkcija jedino može biti koliko-toliko smislena ako djeluje u korist radne i nezaposlene većine, umirovljenika, seljaka, obespravljenih i iseljenih. Prvi potez trebao bi biti rezanje predsjedničke plaće s 24 tisuće kuna na prosječnu plaću u Republici Hrvatskoj koja iznosi 6195 kuna neto. Predsjednica treba dijeliti sudbinu svojeg naroda, usto treba ukinuti i sav nepotreban luksuz reprezentacije koja se i tako do sada koristila za potvrdu autokolonijalizma i sramoćenje svojeg naroda. Pogledajmo, recimo, bivšeg urugvajskog predsjednika Josea "Pepea" Mujicu – koji je zbog svojeg skormnog života nazvan "najsiromašnijim predsjednikom".
Sada ta funkcija služi samo za osiguravanje interesa elita - od angažiranja savjetnika koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru te pogodovanja privatnicima, do zaštite tajkunskih prijatelja, što logično proizlazi iz političkog horizonta sadašnje predsjednice.
Također, predsjednica treba poticati ljude da politički djeluju i odlučuju o svojoj sudbini, poticati demokratski protagonizam. To je danas većini naroda onemogućeno jer veliki dio živi na granici siromaštva brinući se jedino za osnovnu egzistenciju. Na simboličan datum 21. siječnja započet ćemo ljevičarsku kampanju za predsjedničke izbore, za narod i demokratski socijalizam 21. stoljeća, redefiniciju troškova predsjedničke funkcije i usmjeravanje sredstava u socijalne svrhe.
Kakve šanse sebi dajete u kampanji?
Ovu kandidaturu smatram bitkom za ideje i mobilizaciju obespravljenih. Ovo je način da ljevica dobije prostor za artikulaciju politika koje služe potlačenoj većini. Mislim da će najteže biti napraviti distinkciju između onih koji se također pozivaju na narod, ali rješenja nalaze ili u demagogiji – lažnim obećanjima koja su tu samo kako bismo bili sigurni da će sve ostati isto ili tehnokraciji – smjeru koji nam obećava da će sve biti u redu ako dopustimo vladavinu "neovisnih stručnjaka". Nema neovisnih politika, lijevo i desno nisu provizorne kategorije, već se odnose na političke ideje koje imaju ipak neku unutarnju koherenciju. Apolitičnost je najopasnija politika iako je sasvim jasno zašto je ljudima prihvatljiva – ljudi su siti politike jer ih je napustila. Politiku treba vratiti narodu. Narodu treba vratiti želju za politikom i političkim artikuliranjem vlastitih interesa, a to su interesi većine.
Nas ne zanima politika istaknutih pojedinaca kojima narod treba samo povjerovati, dati što više glasova, pa će im se ta avangardna elita odužiti, već nas zanima davanje moći narodu, radnoj i obespravljenoj većini koja je ona koja treba odlučiti jesmo li spremni oduzeti političku i ekonomsku moć bogatoj manjini "200 obitelji", ili ćemo nastaviti tonuti još dublje prema spaljenoj zemlji pod vlašću ekonomske i političke oligarhije? Izborne cikluse koji nam slijede treba shvatiti kao korak prema tim ključnim pitanjima danas u Hrvatskoj, o odgovorima na njih ovisit će naša budućnost.
Kakvi su širi politički planovi Radničke fronte? Idete na izbore za EU parlament?
Namjeravamo izaći na sve izbore i svaku priliku koristiti za artikulaciju demokratsko-socijalističkih ideja. Na EU izborima radimo već od lipnja ove godine razgovarajući s potencijalnim koalicijskim partnerima i s međunarodnom ljevicom – nadamo se podršci GUE/NGL parlamentarne ljevice, čiju smo podršku dobili i u borbi za radnike Uljanika i s kojima već neko vrijeme surađujemo. Također, očekujemo i podršku naših prijatelja iz slovenske parlamentarne stranke Levica, s kojima već godinama imamo uspješnu suradnju i s kojima smo nedavno održali i zajedničku akciju u Piranskom zaljevu. Na EU izbore, koji su prvi po redu, u svibnju 2019., izaći ćemo bez obzira na sve, u koaliciji ili samostalno, s lijevim političkim programom koji je danas upravo u segmentu politike Hrvatske prema EU ključan.
Ono što je paradoksalno, ili možda nije, da naša desnica, koja se tobože bori za nacionalne interese, zna samo pljuvati po državi koja je propala prije tri desetljeća, dok Radnička fronta, kao stranka ljevice, kritizira to što je Hrvatska danas zapravo kolonija EU i što je daleko manje neovisna nego ikad u zadnjih 70 godina. Kapitalizam u centru i na periferiji ne izgleda isto. Bogatstvo zapadnih zemalja centra poput Njemačke, Austrije, Švedske, Norveške, Francuske, Švicarske, Velike Britanije, Luxemburga ili Nizozemske ne počiva na njihovim vještinama, radnim sposobnostima, niti radnim navikama, kako se to ponekad voli prikazivati, nego na povoljnijim uvjetima u kojima se njihove ekonomije razvijaju, povoljnijim kreditima, privilegijama na perifernim tržištima te obilnim državnim subvencijama poljoprivrede, znanosti i tehnologije. Siromaštvo istoka i juga Europe je povezano s bogatstvom zapadne Europe, dobro je poznata strategija "osiromaši svojeg susjeda" koja predstavlja temelj nove imperijalističke političko-ekonomske karte Europe.
Vladajući u nas, pak, zastupaju jednu autokolonijalnu perspektivu koja polazi od potrebe discipliniranja svojeg naroda – jer to je tako "kod nas", a u Francuskoj, Engleskoj ili Belgiji se tako nešto "ne može dogoditi", stvari se opravdavaju mentalitetom i nepromjenjivim korupcijskim stavom. Klanjanje svemoćnom „slobodnom tržištu” uz takav stav o mentalitetu dovelo nas je do skoro potpune deindustrijalizacije, a danas su na udaru i posljednji ostaci industrije, jer nam EU zabranjuje državne subvencije, na što naši vladajući bespogovorno pristaju.
Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u tom neokolonijalizmu prednjači, nipšto ne zaostajući za Andrejem Plenkovićem ili bolje rečeno - oni se međusobno natječu u servilnosti i onome što bi Krlež, da je živ, nazvao mentalitetom austrijskih konjušara.
Uz akademsku karijeru, već ste dugo angažirani i aktivistički. Čime ste se sve bavili?
Aktivna sam od kraja 90-ih kada sam se bavila studentskim aktivizmom, tijekom 2000-ih sam bila članica Autonomne tvornice kulture. Pridružujem se Radničkoj fronti u ožujku 2017., nakon smrti roditelja i iskustva s urušavanjem zdravstvenog sustava, kada sam shvatila da više nemam prostora za lagodnu anonimnost u kojoj mogu potiho izražavati svoje nezadovoljstvo.
Kroz Radničku frontu posebno sam se angažirala na obrani nastavnika i nastavnica za koje su upravo neki savjetnici predsjednice po medijima mjesecima kritizirali da ih je "preveliki broj" i da taj broj treba smanjiti. Također sam se angažirala u obrani radnika Uljanika i svih brodogradilišta, kojima danas prijete otkazima. Nakon što smo mjesecima slušali mitove o "ulupanim novcima" i "vreći bez dna" Radnička fronta je počela intenzivno pisati i pratiti situaciju koja ni izbliza nije onakva kakvu je predstavljaju lokalni političari, Vlada, ni Končar. Brodogradilišta se planski uništavaju u vertikali EU - politika - podobni tajkuni, riječ je o sustavnom planu da se periferiju ostavi konobarenju. Godinama su brodogradilišta, iako devastirana, ljudski desetkovana, s uništenim popratnim industrijama još uvijek u proračun svake godine vraćala više nego je država u njih uložila.
Radnička fronta je od početka pratila dramu radnika, naša lokalna organizacija u Puli je mjesecima zajedno s radnicima prosvjedovala, a brojni članovi su pisali analize u kojima smo stajali u obranu radništva i prava na normalan život, a protiv interesa elita – pokazalo se da se neke stvari koje su proglašavane "radikalnima", kao djelomična nacionalizacija, ipak danas spominju kao rješenja. To su rješenja koja postoje i u tradiciji kapitalističkih država, a mantra o tome da nema "drugog načina" te se mora ustuknuti pred kapitalom kojeg ne zanima brodogradnja već brza zarada od turizma, nije baš realna slika.
Obnašala sam i dužnost rotacijske zastupnice Radničke fronte u sklopu koalicije Lijevog bloka u Skupštini grada Zagreba od siječnja do rujna 2018. U Gradskoj skupštini smo uspjeli u izglasavanju pomoći radnicima tvrtki u stečaju da bi Milan Bandić sazvao izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom – odbacivanja već izglasanog prijedloga otkupa radničkih potraživanja – modela koji je trebao radnicima i radnicama tvrtki poput Diokija i Kamenskog osigurati isplatu dijela teško stečenih plaća. Također smo prisilili Milana Bandića da se ozbiljnije pozabavi blokiranima na čijim je leđima praktički dobio izbore u svibnju 2017. da bi nakon toga na njih brzo zaboravio – godinu dana nije riješio nego jedan između više od 900 zahtjeva za otpisom dijela duga.
Je li Radnička fronta, koja često spominje odnos rada i kapitala, za drukčije oblike vlasništva nad kapitalom od prevladavajućih i na koji način misli da može doći do takvih promjena?
Trenutačno živimo u sistemu u kojem je većina ekonomije i imovine u rukama male povlaštene elite koja je se dokopala u pljačkaškoj privatizaciji, a gospodarska se aktivnost odvija primarno radi interesa te iste bogate manjine. Demokratski socijalizam 21. stoljeća, za kojeg se mi zalažemo i koji je sve popularnija ideja u svijetu, je vizija društva u kojem će ekonomija i imovina dominantno biti u vlasti čitavog društva, gospodarska će se aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja interesa cijelog društva, a jurnjavu za privatnim profitom će zamijeniti briga za životni standard, radničku sigurnost, zdravlje, obrazovanje i dobrobit većine.Našim djelovanjem se uklapamo i u svjetske tendencije zalaganja za drukčiji i bolji svijet, kakve vidimo, primjerice, u SAD-u kod Bernieja Sandersa ili u Velikoj Britaniji kod Jeremyja Corbyna. Ondje su se ljudi, a pogotovo mladi, pokrenuli - želimo to potaknuti i u Hrvatskoj.
Obično se u javnosti propagira teza da ne postoji sukob između kapitala i rada, da je ono što je dobro za kapital dobro i za radnike, da će se, ako pomognemo kapitalu i "poduzetnicima", to odraziti i na radnike i nezaposlene. No, to nije istina. Već skoro 30 godina pratimo urušavanje socijalne države, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih, urušavanje zdravstva, školstva, mirovinskog sustava, povećavanje prekarnih oblika zapošljavanja i praktički zaustavljanje novih zapošljavanja, daljnju privatizaciju zdravstva i školstva. Do promjena ne može doći dopustimo li da vlast ostane u rukama manjine kojoj služi za zadržavanje vlastitih privilegija. Kapital i rad su nužno u sukobu jer kapital ide za povećavanjem profita, a ne za dobrobiti većine. Pitajte radnike Uljanika ima li sukoba kapitala i rada? Mi danas pratimo aktualnu poreznu reformu kojom će se država odreći više od šest milijardi kuna, a pogodovati sloju od 1,3 posto najbogatijih – smanjivanjem porezne stope za one koji zarađuju više od 17.500 kuna. Zašto nam se čini da je glupo reći da će taj potez pomoći radnicima? Zato jer to jest glupo. Ne postoje nikakve garancije da će se takve olakšice "preliti" na radničke slojeve.
Kakav vam je odnos prema privatnom vlasništvu?
Radnička fronta stoji čvrsto na strani radništva, a ne kapitala i interesa tajkunske manjine. Naše je stajalište da treba ispraviti privatizacijsku pljačku. Ne podržavamo privatno tajkunsko opljačkano vlasništvo. Ne može se čitava država bezočno opljačkati da bi se onda besramno govorilo o "privatnom vlasništvu" manjine – poduzećima, bankama, hotelima, trgovačkim lancima. Mi danas pratimo po medijima tajkunske sinove i kćeri dinastija Raić, Kutle, Todorić – ostvarenje sna Franje Tuđmana o 200 bogatih obitelji - čiji nam se roditelji smiju u lice poručujući da su njihova djeca "uspješna" pa zato ne moraju emigrirati kao 300 tisuća drugih. No, istina je bitno drukčija – njihova djeca su uspješna jer imaju sve prilike za razvoj, a i kada taj razvoj ne ostvare, usprkos svim mogućim prilikama, roditelji se potrude da im te prilike stvore.
Bez radnika nema ničega, oni su ti koji stvaraju novac, a elite to iskorištavaju. Danas većina ljudi jedva preživljava – 28 posto stanovništva živi na rubu siromaštva, pa se stvaraju čitave društvene skupine koje su iz društva praktički isključene. Ovih 300 tisuća iseljenih trebalo bi nam poručiti da je smjer kojim idemo već gotovo 30 godina pogrešan te je potreban radikalan zaokret. Priče o stranim investitorima, kojima samo treba stvoriti pozitivnu klimu pa će nam svima biti bolje slušamo svakodnevno u maniri najgorih totalitarizama. Ne postoji prostor za kritiku, propitivanje tog smjera, iako je svima na dnu jasno da su te priče tu samo da bi nas pacificirale i eutanazirale, da bismo se prepustili tehnokratskoj eliminaciji i svele nas na roblje bogatih. Naša djeca više nemaju pravo ni na što, već da budu sobarice i konobari u zemlji koja je svoju modernizaciju i industrijalizaciju nakon Drugog svjetskog rata praktički provela u par godina. Prosječna realna plaća po kupovnoj moći u Hrvatskoj 2015. manja je za 27 posto od one iz 1978. Da ne spominjemo državne stanove u kojima je živjela trećina ljudi u stanovništva u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, radnička prava, besplatno obrazovanje i zdravstvo. Mi još uvijek imamo štošta za izgubiti, samo je pitanje hoćemo li stati u obranu svojih prava ili se prepustiti mantrama o svemoćnom tržištu.
Stav Radničke fronte prema imigrantima?
Kapitalizam proizvodi ekstremnu nejednakost. Imigranti bježe iz ratova i uništenih ekonomija za što je odgovoran Zapad - dok ima kapitalizma, bit će i imigranata zbog nejednakog razvoja - kao što u svim državama postoje siromašni i bogati, tako u trenutačnom ekonomskom sistemu postoje i bogate i siromašne zemlje, s tim da su bogati manjina, a ni tamo nije ni otprilike dobro, što vidimo po protestima u Francuskoj. Uvijek je bilo tako. Možemo im poželjeti dobrodošlicu, možemo ih ograditi ili zaustaviti zidovima, deportirati ih ili možemo promijeniti sistem koji to uzrokuje.
Ljudi u Hrvatskoj su, pogledate li recimo reportaže o tome iz Gorskog kotara i Dalmatinske zagore, itekako pokazali solidarnost i sklonost da pomognu izbjeglicama na terenu, osjećajući da su to mogli biti i oni, njihova djeca i njihovi rođaci koji uostalom i predstavljaju lijepi dio europske ekonomske emigracije. Takva je klima potpuno u srazu s huškanjem odozgo, u kojem prednjači aktualna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović aplaudirajući rigidnoj Mađarskoj na rješenjima, zazivajući vojsku na granicama i izjavljujući da izbjeglice nanose fantomsku štetu hrvatskom turizmu. Vlast koja, po diktatu Berlina i Angele Merkel, zatvara oči ili čak sustavno provodi bezakonje prema slabima, koja neke egzistencije proglašava suvišnima, ilegalizira i kriminalizira ih, u osnovi je vlast koja otvara vrata općem strahu i teroru.
S obzirom na snimke koje su prekjučer osvanule, na kojima se vidi nasilno protjerivanje izbjeglica, ne treba nam više dokaza o načinu na koji državni vrh slijedi upute Bruxellesa. Ono što nam treba je da konačno prestanemo biti slugani zapadne Europe koji provode tuđe interese, što smo stoljećima bili, a zadnjih desetljeća opet postali. Zašto bismo mi bili nova vojna krajina za interese Berlina i Bruxellesa i batinali nesretnike od kojih ionako nitko ne želi ostati u Hrvatskoj?
Pogledajte video: Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u Afganistanu
danas se svako sr*anje može nazvati znanošću ili svaki neradnik bulazniti o pravima radnika!