Užasnuta sam činjenicom da se Praznik rada u Hrvatskoj pretvorio u dernek s grahom, pokojim transparentom i govorom nemoćnih sindikalaca.
Radnička prava, koja su bila civilizacijska tekovina i možda najveće društveno postignuće 20. stoljeća, polako odlaze u povijest, radništvo opet postaje lumpenproletarijat koji mora biti presretan kada mu netko dade posao za bijednu crkavicu.
Čitam u britanskom Guardianu ispovijest jedne sobarice koja radi u Trumpovu hotelu u Las Vegasu. Čisti penthouse u kojem obično boravi on, njegova obitelj ili bliski prijatelji. Po satu je plaćena tri dolara manje od sobarica kod drugih poslodavaca, nema zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, nikakvih drugih radničkih povlastica, niti pravo da se učlani u sindikat. Kada su se ipak organizirali u sindikat, koji je imao više od 500 članova, počelo je maltretiranje i otkazi. Žena kaže da su Trumpu njegovi radnici trn u oku tijekom predsjedničke kampanje zato što upravo oni mogu posvjedočiti da je dvoličan i kao poslodavac i kao kandidat za najvišu funkciju u državi i da ga, u osnovi, nezaposlena sirotinja i loše plaćeno radništvo zanimaju samo zato što imaju pravo glasa. To je jedino što on od njih želi. Ako to dobije, zaboravit će na njih i tretirati ih kao ljudsko smeće čija je jedina funkcija da rade za šaku dolara i bogatima omoguće da se još više obogate. Stoga mi nije bio iznenađujući podatak da oko 43 posto Trumpovih birača spada u kategoriju obrazovane više i visoke srednje klase koja je iz njegovih programa iščitala da će im on omogućiti da legalno plaćaju manje poreza.
Divim se Francuzima koji su se zaista moćno pobunili protiv promjena u zakonu o radu koje su u osnovi nešto benignije od onih koje su se dogodile u Hrvatskoj. Na ulice su izašli i srednjoškolci i studenti, zato što su odgojeni tako da znaju što za njihovu budućnost znači ukidanje radničkih prava. Znaju i to da je sve to more zakona o radu koji se mijenjaju diljem EU zapravo beskrupulozno uništavanje civilizacijskih tekovina i vraćanje društva unatrag. Neprekidno pomicanje granica za umirovljenje zapravo ima za cilj da se mirovine praktički ukinu. U većini novih varijanti zakona o radu u raznim zemljama krupnom se kapitalu pogoduje i time što se olakšava otpuštanje radnika, čime se drastično smanjuje njihova sigurnost, a poslodavcu se omogućava da zakonski dobiva sve jeftiniju radnu snagu.
Ako otpusti 100 radnika koji su radili za 5000 “nečega” i na njihovo mjesto zaposli 50 radnika i plati ih 2500 “nečega”, potpuno je jasno da razlika ide izravno u njegov džep. Takvi novozaposleni plaćaju puno manje poreza, pa se i državni proračun slabije puni. A onda takvi postaju socijala koja ne može preživjeti bez državne pomoći. Ako stvari pojednostavim do krajnje granice, onda bi u nekoj vremenskoj perspektivi država postala samo servis krupnog kapitala, ne građana.
Čitam ponovno svih šest kitica Internacionale, napisane 1870., i zaključujem da je to zapravo jako poučno štivo zato što opisuje upravo ono što nam se sada događa. Pitanje je samo tko će započeti taj “odlučni, teški boj”.
>>Zašto danas i sutra želim pisati o Kurdima i o medijima u Turskoj
I za vrijeme Jugoslavije Praznik rada je bio "dernek". Ideološki "dernek" koji je imao manje veze sa radom i radnikom a više sa komunističkom ideologijom. Ni ove današnje proslave ne izgledaju puno drugačije jer neke marginalne udruge i partije pokušavaju na sirotinji zaraditi poneki politikantski bod. Radnici su uglavnom ostavljeni na milost i nemilost poslodavcima a bivši zaštitnici se bave unosnijim poslićima koji su vani na cijeni i dobro su plaćeni. Kao, na primjer, zaštita homoseksualaca, tobožnje slobode govora i tobožnjih manjinskih prava. Da netko misli na radnike i njihova prava, zauzeo bi se za zabranu rada nadjeljom i blagdanima. Nitko ni mukajet. Od sto glasa, glasa čuti nije. Šute novinari, šute mediji, šute partije, šute sindikati, šute (ne)vladine organizacije. Koga briga za radnike i radnička prava. A da optužimo Oreškovića, HDZ i Most? I to može biti unosan poslić!