Radoslav Artuković, sin ministra u NDH: Želim pokopati oca!

Radoslav Artuković, sin Andrije Artukovića, ministra u vladi Ante Pavelića koji je u bivšoj Jugoslaviji osuđen na smrt zbog ratnog zločina, traži posmrtne ostatke svoga oca. Nadu da će pokopati oca Artukovićevu sinu, koji živi u SAD-u, dao je odlazak predsjednika Ive Josipovića na Bleiburg. Josipović je tamo rekao da “svatko ima pravo na svoj grob”, a obitelj Artuković u tome je prepoznala šansu da nakon 22 godine pokopa Andriju Artukovića.

Artukovića, ministra unutarnjih poslova NDH, 1986. godine Amerika je izručila Jugoslaviji. Osuđen je na smrt strijeljanjem, ali pogubljenje nije dočekao jer je umro u zatvoru u siječnju 1988. Njegovim bližnjima nikada nije priopćeno gdje je pokopan.

>>Artukovićevu urnu odnijeli su udbaši i pepeo tajno prosuli

Artukovićev sin Radoslav američki je državljanin i od svoje prve godine živi u Los Angelesu. Najveća želja mu je pronaći očeve posmrtne ostatke i pokopati ih uz majku u hercegovačkom selu Klobuk.

"Slažem se s Josipovićem"

– Slažem se s predsjednikom Josipovićem kad kaže da svatko ima pravo na svoj grob. Osamnaest je godina prošlo od priznanja Hrvatske i vjerujem da sam bio dovoljno strpljiv. Nisam želio opterećivati ni jednu vladu od devedesetih pitanjima o svom ocu i njegovim posljednjim danima života te mjestu vječnog počivališta jer sam svjestan koliko je moderna Hrvatska stigmatizirana zbog NDH i koliko se morala dokazivati međunarodnoj zajednici. Nisam želio smetati ili naškoditi stvaranju Hrvatske, ali i moje godine su se naredale, šezdeset i dvije su mi i osjećam obvezu da kao jedini sin doznam istinu o mjestu očeva pokopa – kazao je Radoslav Artuković.

Dok pokazuje fotografije iz svog djetinjstva u Americi na kojima je i njegov otac, Radoslav Artuković se prisjeća kako se u kući govorilo o prošlosti u kontekstu komunizma i antikomunizma, hrvatskog prava na samostalnost i tadašnjoj Jugoslaviji.

– Tata je na moje komentare o američkoj unutrašnjoj sceni ili međunarodnim odnosima često reagirao govoreći: “Sine, ostavi se politike” – kaže Radoslav Artuković.

Poslušao je oca i završio ekonomiju te postao stručnjak za dionice i burzu. Nakon što je Andrija Artuković izručen Jugoslaviji 1986. godine, gdje mu je suđeno u Zagrebu, Radoslav je bio prisiljen proučavati hrvatsku političku prošlost kao i jugoslavensko komunističko uređenje da bi bolje razumio što se događa u sudnici.

– Imao sam sretno djetinjstvo. Mnogi su u Drugome svjetskom ratu zbog fašizma i komunizma izgubili najbliže i nisu poput mene odrastali u demokraciji. Kaže se da djeca nisu ništa kriva i da ne smiju biti opterećena prošlošću svojih roditelja. Katolički sam odgojen, svaki smo dan molili krunicu u kući i žao mi je svake žrtve koja je nedužno pala. Da mogu, svakome bih pomogao i vratio život, ali to ne znači da moja obitelj nema pravo znati istinu i mjesto gdje je otac pokopan ili gdje je možda prosut njegov posmrtni pepeo. Postoje indicije da je kremiran jer su mi u Zagrebu neki potencijalni svjedoci govorili da je Udba u plastičnoj vrećici odnijela ostatke kremiranog čovjeka čiji se identitet nije smio otkriti – ispričao je Artuković.

Tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska posebno je zbog Artukovića donijela zakon prema kojem osuđenika koji umre očekujući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je pogubljen, a mjesto ukopa ne smije doznati ni najbliža rodbina. Danas se još uvijek nagađa da su djelatnici tadašnje Službe državne sigurnosti negdje na lepoglavskom zatvorskom groblju potajno pokopali urnu s posmrtnim ostacima Andrije Artukovića.

U SAD-u kao Alojz Anić

Prije dva mjeseca Radoslav Artuković postao je umirovljenik i tvrdi da će svoje slobodno vrijeme posvetiti proučavanju povijesti i sređivanju obiteljske arhive. Zahvalan je Americi što mu je pružila normalan život i obrazovanje.

– Sretan sam što je moj otac dobro procijenio i 1948. godine pod novim imenom Alojz Anić doveo obitelj iz Irske u Ameriku. Tu mu je već bio brat i mislio je da će to biti najsigurnije za obitelj. Govorio je svima koji su dolazili u kuću i nagovarali ga da se uključi u politički život emigracije, ali i meni: “Moje je vrijeme završeno, dolaze novi ljudi. Ja neću dočekati slobodnu Hrvatsku, ali ti hoćeš.”

Radoslav Artuković prvi je put posjetio Hrvatsku i Hercegovinu 1973. godine. Od oca se naslušao priča o prelijepoj Hercegovini, da je to raj na zemlji, a želio je upoznati i baku, koja je umrla nekoliko mjeseci poslije.

– Kad sam se vratio u Los Angeles, kazao sam ocu da sam bio u Klobuku i donio grudu zemlje iz vrta rodne kuće. Stalno sam mu ponavljao da sam se nagledao kamena i ničega drugoga te da ne znam kakav je to raj? On mi je kratko odgovorio: “Sine, raj je u ljudima!” I bio je u pravu, Hrvati su sjajan narod!

– Ponosan sam na svoje podrijetlo i to govorim svim svojim američkim prijateljima. Moja supruga, kada nabraja mjesta u kojima bi voljela živjeti u mirovini, među imena zvučnih gradova uvrsti i Klobuk u Hercegovini, a nije Hrvatica, nego Amerikanka. O svemu što sam doživio uz oca tijekom njegova privođenja u Americi i izručenja Jugoslaviji te boraveći u Zagrebu dok je trajao sudski proces moglo bi se napisati puno knjiga. Doći će vrijeme i za to – poručio je Radoslav Artuković.

Potpisnik rasnih zakona živio u SAD-u 38 godina
Andrija Artuković, rođen 1899. u Klobuku pokraj Ljubuškog, ustaškom pokretu pristupio je kao odvjetnik u Gospiću. Ondje je 1932. organizirao akciju poznatu kao Lički ili Velebitski ustanak. On je prije akcije emigrirao u Italiju, gdje ga je Ante Pavelić imenovao poglavnim pobočnikom u Glavnom ustaškom stanu i zapovjednikom ustaških jedinica u Italiji. Godinu dana kasnije živi na relaciji Beč-Budimpešta, a u Beču je i nakratko zatvoren. S Pavelićem se 1934. ponovo našao u Milanu. Te je godine i uhićen nakon atentata u Marseilleu. Izručen je Jugoslaviji, ali sud u Beogradu oslobađa ga krivnje. Živi u Austriji, Francuskoj i Njemačkoj. Nakon proglašenja NDH vratio se u Zagreb. Slavko Kvaternik imenovao ga je članom Hrvatskog državnog vodstva, privremene vlade NDH.

Pavelić ga je nakon povratka imenovao ministrom unutarnjih poslova. Sudjelovao je u talijansko-hrvatskim pregovorima o razgraničenju u Ljubljani i pri potpisivanju Rimskih ugovora, a pratio je Pavelića i pri posjetu Hitleru. Potpisnik je rasnih zakona. Jedno vrijeme bio je ministar pravosuđa i bogoštovlja, a od kraja 1943. do kraja rata državni prabilježnik - čuvar državnog pečata. Nakon sloma NDH zarobljen je u britanskom logoru u Spittalu u Austriji. Izbjegao je izručenje Jugoslaviji. Iz Irske je s obitelji 1948. prešao u SAD, koji je 50-ih odbio njegovo izručenje Jugoslaviji. Trideset godina poslije SAD je potaknuo njegovo izručenje, koje se 1986. i dogodilo. U Zagrebu je osuđen na smrt, ali je umro u zatvorskoj bolnici. (zde)