Rafinerija u Sisku je gotova, tko je sljedeći?

U obranu rafinerije u Sisku ustala je složno cijela Hrvatska. “Ne damo rafineriju”, uz radnike viču i članovi Vlade, predsjednik Josipović, SDP, HDZ, sindikati, građani, ekonomski stručnjaci...

No, iako je država ujedinjena i naizgled odlučna u borbi za rafineriju, bitka je vjerojatno već izgubljena. Naime, na djelu je već toliko put viđeni scenarij u hrvatskom gospodarstvu. Prvo se neka tvornica devastira, očerupa i osiromaši, a tek onda počne borba za njen spas. Nakon prosvjeda i štrajkova stvar se odgodi za neko vrijeme, ali rezultat je gotovo uvijek isti – zatvaranje neke tvornice i gubitak tisuće radnih mjesta uz uvjeravanja da je gašenje jedino logično i da su prevagnuli ekonomskih razlozi i zdrav razum.

Svi ključni igrači koji su oglasili ovih dana nisu nam dali optimizma da će rafinerija opstati. Svi optužuju MOL i zahtijevaju da rafinerija preživi, samo osim puste želje da se to dogodi, nitko nije iznio jasne ideje kako će se to izvesti. Nitko se ne usudi ni reći da rafinerija gubi bitku jer bi mogao biti optužen i za izdaju nacionalnih interesa. Davor Štern, naftni stručnjak, obranu rafinerije usporedio je s borbom Siska u Domovinskom ratu, ali je na kraju rekao: “Da sam ja na mjestu MOL-a, vjerojatno bih razmišljao isto, ali mi moramo obraniti rafineriju.”

Svi su složni da je krivac MOL, koji je gledao samo svoj interese, ali pitanje je što je Hrvatska kao suvlasnik radila zadnjih desetak godina otkako su Mađari došli u Inu. Zašto ranije nije rađen pritisak da se pogon u Sisku modernizira, a ne tek danas kada je dogorjelo do noktiju.

Izbjegavanje modernizacije bilo je samo priprema za umiranje, a po našem običaju reakcija uslijedi tek kada se malo toga još može učiniti. Rafinerija je za sada preživjela, ali je izvjesno da, dok budu trajala natezanja suvlasnika koja mogu potrajati još godinama, male su šanse da dođe do modernizacije, a sa svakim danom odgađanja njene šanse za preživljavanje sve su manje. Čak ako Hrvatska i pobijedi u sudovanju s Mađarima, za rafineriju će vjerojatno biti prekasno. Stoga izjave političara treba čitati kao jeftinu borbu za naklonost birača, a ne kao stvarnu želju da se spasi rafinerija.

Slučaj iz Siska samo je jedan u nizu. Gašenja i zatvaranja tvornica Hrvatskoj se događaju već godinama, a rezultat je deindustrijalizirana zemlja u kojoj je sve manje radnih mjesta. Statistike kažu da je 80-ih godina prošlog stoljeća u prerađivačkoj industriji u Hrvatskoj radilo više od 700 tisuća ljudi, a sada ih je samo oko 200 tisuća i svakim danom sve ih je manje. Koliko je bio pogrešan hrvatski bijeg od industrije, pokazala je i kriza jer se s njome najbolje nose zemlje koje su očuvale proizvodnju.

Tvornica koje plešu na rubu ima još na desetke. Uz 800 radnika rafinerije u Sisku, za posao strepe još tisuće ljudi. Kutinska Petrokemija u vječnoj je krizi, a u nekadašnjem gigantu Đuri Đakoviću najavili su otpuštanje dvjestotinjak ljudi i nekakvo restrukturiranje. Gredelj je u stečaju i s prepolovljenim brojem ljudi u zadnjih nekoliko godina. Drama se već mjesecima nastavlja i u Tvornici motora i dizalica u Rijeci, a Imunološki zavod već je godinu dana ni na nebu ni na zemlji. Primjera koliko hoćeš, a sve su to tvornice s tradicijom, znanjem i proizvodima potrebnim hrvatskom i drugim tržištima, ali kao da nikoga nije briga hoće li preživjeti. Stoga, na žalost, nije pitanje hoće li se ugasiti rafinerija u Sisku nego tko je sljedeći.

>>'Josipović je znao da je Jović na miloševićevskim pozicijama. Oni su isti'

>>Rafinerija Sisak neće se zatvoriti – barem zasad