Rak zna kako izbjeći našoj imunosnoj patroli

Još jedna važna „privatna bolest” nastaje kao kombinacija nezdravih ponašanja, nepovoljnih izloženosti utjecajima u okolišu, ali i loše sreće. Bolest rak dobila je ovaj općeprihvaćeni naziv na temelju svoga opisa na latinskom jeziku u kojem je nazvana „rakovicom” ili „puzajućim čirom”. To je zato što se neliječeni zloćudni tumori probijaju na kožu u obliku nekog zlogukog čira, a natečene vene oko njih nalikuju udovima rakova. Radi se o važnom uzroku smrti u svijetu, u većini razvijenih zemalja drugom najčešćem nakon bolesti kardiovaskularnog sustava. Može nastati u bilo kojoj dobi i u gotovo svakom tkivu organizma. Rakom nazivamo skupinu stanica koje su izgubile sposobnost kontroliranja vlastitog rasta i dijeljenja kao i normalne interakcije s okolnim, funkcionalnim stanicama. Upute za te važne stanične funkcije kodirane su u njihovim genomima.

No kodirajući dio genoma sadrži tri milijarde „slova” – to je ekvivalent količini od 3000 debelih knjiga u svakoj stanici, dakle cijela knjižnica. Svakom novom diobom u trilijunima naših stanica baš svako od triju milijardi tih „slova” treba pravilno prepisati. Teško je pojmiti kako je moguće prepisivati sve te informacije tako brzo i precizno tijekom toliko desetljeća. Ali i u tom se procesu s vremenom ipak događaju pogreške koje nazivamo mutacijama. One mogu biti slučajne, kaotične posljedice te nezamislivo velike količine prepisivanja tijekom diobe stanica ili pak mogu biti izazvane fizičkim ili kemijskim utjecajima iz okoline. Danas znamo kako ozračivanje i slobodni radikali kisika nepovoljno utječu na preciznost prepisivanja i održanje integriteta genske upute. Mnoge mutacije, srećom, neće dovesti do većih problema jer genom je izuzetno velik. Stoga će pri očitavanju koda i dalje biti moguće razumjeti priču, čak i ako je poneka riječ u njoj pogrešno napisana. Međutim, kao i u tekstu knjige, zbog nekih pravopisnih pogrešaka nastat će riječi s novim i različitim značenjima te zbuniti čitatelja – pogotovo kada se pojave u kombinacijama s nekim drugim riječima koje mogu dovesti u zabludu. Kao posljedica tih pogrešaka u kodu, neke stanice počet će rasti, diferencirati se, dijeliti i proliferirati na neprimjeren način.

One posebno zbunjene imat će tendenciju migriranja kroz limfne žile u obližnja tkiva ili pak putem krvi do različitih organa stvarajući udaljene kolonije – poznate kao metastaze. Iako o stanicama raka često razmišljamo kao agresivnim, štetnim i životno prijetećim, one su zapravo vrlo zbunjene i disfunkcionalne. Dužne su slijediti neki novi, izmijenjeni genetski kod koji više nema smisla. Postoji, naravno, nekoliko mehanizama u ljudskom genomu koji otkrivaju i popravljaju takve pogreške. No kada ih ti zaštitni mehanizmi ne uspiju ispraviti, naša je posljednja linija obrane imunosni sustav. On može prepoznati zloćudno promijenjene stanice i uništiti ih, a čini se da se to redovito i događa. Ipak, ponekad je naš imunosni sustav oslabljen lošom prehranom, borbom protiv drugih bolesti, nedostatkom sna ili psihičkim stresom. Ako stanice raka u tom razdoblju izbjegnu imunosnoj patroli, rak će se konsolidirati i proširiti. Tada je potrebna vanjska medicinska intervencija kako bi ga se zaustavilo. Dugo vremena nismo protiv njega imali nikakvih obrana, osim mogućnosti da ga kirurški odstranimo nadajući se da je uhvaćen na vrijeme, prije nego što se proširio po tijelu. Zatim smo uveli i zračenje, koje je brzorastuće tumore tkiva posebno osjetljivih na zračenje moglo dobro kontrolirati ne čineći pritom toliku štetu zdravim stanicama. Ta su prva dva načina borbe bila neselektivna i nisu zahtijevala pretjerano razumijevanje prirode poremećaja u tumoru. Zatim je uvedena i kemoterapija kao treće važno oružje koje je uzimalo u obzir točne mehanizme poremećaja rasta stanice te je ovisno o tome pokušavala djelovati toksično na stanice raka, imajući nažalost pritom i brojne vrlo neugodne nuspojave za bolesnika. Ti tretmani, naime, često nisu dovoljno specifični ni precizni, pa su uz kontrolu napredovanja raka često dovodili i do neizbježnog uništenja mnogih okolnih, zdravih stanica.

U razmišljanju o raku i njegovu liječenju važno je također shvatiti i kako, zapravo, ne postoji jedna bolest rak niti će postojati jedan lijek za rak. Zloćudni tumori teorijski se mogu razviti iz gotovo svake stanice organizma i gotovo u bilo kojem trenutku naših života. Danas razumijemo da se oni neprekidno i razvijaju posvuda u organizmu, ali ih naš imunosni sustav registrira i zatim uništava. Ponekad, međutim, zbog niza izuzetno kompliciranih razloga i spleta okolnosti, neki klonovi zloćudno izmijenjenih stanica izmaknu toj kontroli našega vlastitog imunosustava. Ako se to dogodi u tkivu dojke, onda govorimo o raku dojke, ako se dogodi u crijevu, onda o raku crijeva. Međutim, ni rak dojke u stotinu različitih žena nije ista bolest, već može biti stotinu različitih bolesti, svaka od njih s vlastitim tzv. molekularnim potpisom, tj. kombinacijom mutacija koje su uspjele dovesti do zloćudnog rasta s jedne strane, a izbjegavanja kontrole imunosustava s druge strane. Što se trenutačno čini kako bi se liječenje poboljšalo? U vezi s raznim oblicima karcinoma razvijaju se detaljni katalozi genetskih promjena u zahvaćenim stanicama. Iz tih spoznaja nastoje se razumjeti promjene u funkciji organizma, a na temelju toga dizajnirati i razvijati novi lijekovi.

Trenutačno se, očitanjem genoma pojedinih stanica tumora u svakom razvojnom stadiju, razvijaju „atlasi” tih mutacija i njihovih svih mogućih kombinacija kako bi se odredili točni stanični procesi koji su njima narušeni, kao i kemoterapeutici koji će na tako izmijenjene stanice djelovati njihovim uništavanjem. Uz to, traže se i specifični biljezi svakog pojedinog tumora, koji nastaju kao posljedica nakupljenih mutacija i koji bi stoga mogli poslužiti kao senzibilizator imunosnog odgovora, kako bi se za svaku osobu priredilo cjepivo temeljeno na molekularnim specifičnostima njezina osobnog tumora ili pak u laboratoriju dizajnirala protutijela koja bi bila u stanju uništiti baš taj tumor u baš te osobe. Novost će pritom biti izrazito personaliziran pristup: svakoj oboljeloj osobi najprije će biti analiziran točan tip i uzrok bolesti s obzirom na osobni genetski profil. Tek će se zatim, na temelju takvih informacija, određivati prikladno liječenje kako bi se povećala njegova učinkovitost, a smanjile ili sasvim izbjegle neželjene nuspojave. Zahvaljujući takvom individualnom profiliranju tumora, svjedočit ćemo licenciranju nekih već postojećih lijekova za čitav niz tipova zloćudnih bolesti, ali možda i za više različitih bolesti ako one u podlozi imaju isti molekularni mehanizam na koji lijek djeluje.